14 iva 19

Djeca, a nisu naša...

Našli smo se u kafiću šoping centra. Naručila sam mali makijato iz velike šalice. Udobno sam se zavalila u, šatro, foteljicu i zirkala okolo. Nedeljno jutro. Vani tu i tamo proleti koja pahulja snijega. Noćas je napadao. Još uvijek pospana, zjevam sa toplom kavom u rukama. Nisam sposobna uključiti se u razgovor. Skužila sam, da, samo mi nemamo djecu. Gledam kako djeca trčkaraju po prostoru prilagođenom odraslima. Kafić u skolpu dućana sa igračkama! Normalno tu je i „špiljica“. Mjesto dovoljno blizu, a opet dovoljno daleko da starci mogu na miru popiti svoju nedjeljnu kavu... Društvo je započelo sa nekom nebitnom diskusijom o trenutnim problemima u filharmoniji...
Razmišljam o tome kako smo mi, kad ja bila mala, svaki vikend pičili negdje na zrak. Tražilo se idealno mjesto za dječju igru. Termosica je već bila izmišljena, tako da je kava bila topla. Ne sjećam se točono obleke, igračaka i tih, danas jako bitnih gluposti, ali se dobro sjećam hladnih sunćanih dana, prepunih snjega. Sanjkanja, grudanja, vriskanja, kotrljanja, ružnih, a za nas savršenih snjegovića, promrzlih nogu i nosa i onog beskrajno ugodnog umora na kraju dana... utrljavanja u mirišljavu hladnu plahtu...
Da...
Mali je tu, sve je OK, vidim ga. Igra se sa curicom, čiji su roditelji za stolom do nas. Drugi mali mi je u rukama. Uopće nisam svjesna kad su mi ga „uvalili“. Kumovi smo, kao da je moje djete...
I dalje polako ispijamo nedjeljnu kavu. Toplo nam je, a današnja djeca i ovako imaju playstation.