moći
27.05.2016., petak
lovci na cvijeće
|
u zemlji brzaca Pod debelim smo šumskim hladom, sparini je ostalo mjesta tek u snovima. S najmlađim napuštam improvizirani brlog, a onu dvojicu umornih ostavljamo tiho na bezvremenskoj lomači. Kako smo ih ostavili, tako su i oni ostavili nas. Do sjedišta se više nisam vraćao, a dojma sam da to vrijedi i za najmlađeg, na ovakvim mjestima okret je proklet i znači preokret. Od najmlađeg se vrlo brzo odvajam, nismo prešli ni dva potoka nego sve nešto okoloko. Najmlađi kreće sam prema izvoru oko kojeg ima najviše mokrih korjenica i općenito konjskih ružnjaka koji su njegova mala strast. Kaže da beru najbolje čuvanu vodu pa da pljuckaju misli (ali jedva). Sanja licem zagnjuriti pod takvu vodenmasu, sprema se lukavo opeći o usputni list i oteturati dalje, kad već ima tu slobodu, kad već nije cvijet. Nešto mi govori da je najmlađi zaglibio u pobuđenoj lokvici duže nego što je smislio i da se nevješto pridružio onoj dvojici usnulih s početka. Spavajući dijele godine. A ja sam pak s tučkom pod cipelom nemarno dočekao prvu noć. Hoće proć. |