moći
01.08.2015., subota
vodene kozice
|
za rez Plavo more bez slike, odvaljeno bedastoćom početka jednog malog nacrta koji ovog puta žuri za burljavim kolima slatke, velike jednostavnosti. (Kako crtkam, tako voz prolazi.) More dijete namreškano razvojem, nezanimljivo a ipak vragolijom zaobljeno taman koliko treba, kao upadljivo obojana plutajuća šlapa svjetlucavog suhoplivača haralice, sol ga izjela, koji je valom smrti evoluirao u ronioca i otišao. Takvo more čeka na zračne mlačne tonove glazbe, i od samog čekanja poskakuje, a oni sve nešto bi, ne bi. More koje je pljunulo; gvalja izludiranih vodenkoza. Nad površinom tijesno, nestvarno. Nikojoj od kozica nije baš do zbilje, borba za istom klizi lagano nazad u vodu, lijepu bocu s dudom, vodu riječ, lignju s tintom. One su više od buha i na buhe. Krenula neobična meketala divlje, pravac na suho, na prozor, u staklo. Domaći su sad s njima oči u oči, ništa ne svrbi, gledamo se, ne dišemo, s rukama u đepovima suza, natkožnog mozga, s cvijetom. Što nam je to trebalo na ovakav dan? Čovo zanoktar (a ne glista) da će po kameru, i eto ti cijeli foto val, eto ti škljic škljoc: od sada pa nadalje samo blic blec bleb blum. U mokrom dobra šaka plivača mjesečara nevoljko razgrće more albuma. S vodom u loju odo gdje me nevolja lije. Ode sve. |