|
Najdraža Rijeko
Iz tvoje sam kolijevke, Rijeko,
otplovio negdje daleko.
Al' uvijek si bio i ostao, grade,
čežnja u srcu mom,
ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši,
Rijeko, jer moj si dom.
Najdraža Rijeko, otvori njedra,
vraćam se tebi, primi mi jedra.
Voljeni grade, otvori vrata,
da pogledam Kvarner sa vrha Trsata.
Najdraža Rijeko, pružam ti ruku,
spustit ću sidro u tvoju luku.
Voljeni grade, za tebe dišem,
najljepšu pjesmu srcem ti pišem.
Mladost je htjela daljine,
luke bez tvoje topline
Al' uvijek si bio i ostao, grade,
čežnja u srcu mom,
ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši,
Rijeko, jer moj si dom.
Najdraža Rijeko, otvori njedra,
vraćam se tebi, primi mi jedra.
Voljeni grade, otvori vrata,
da pogledam Kvarner sa vrha Trsata.
Najdraža Rijeko, pružam ti ruku,
spustit ću sidro u tvoju luku.
Voljeni grade, za tebe dišem,
najljepšu pjesmu srcem ti pišem.
Rijeko dome moj.
(Glazba i tekst: Damir Badurina)
I kako je,
lijepo voljet te,
i svaki dan,
mislit na tebe....
… i kad gubimo,
i kad vodimo,
uz tebe smo,
tebe volimo,
tebe bodrimo!!!
Free Counters
|
sick-E-show
31.08.2006., četvrtak
Karolina Belinić (Carolina Bellinich)
… poraz Napoleona u Rusiji 1812 godine, imao je za posljedicu novi savez europskih vladara protiv Napoleona i novo ratovanje. Tek što je stigla vijest o tom savezu u Rijeku, grad je bio napadnut jer se još nalazio u rukama Francuza.
Jedna britanska ratna eskadra približila se Rijeci 3. srpnja 1813. godine. Nakon bombardiranja grada, što ga je prethodno napustila slaba posada, iskrcalo se kojih 600 vojnika.
Iz državnih skladišta odneseno je sve što je vrijedilo, a brodovi pred gradom bili su opljačkani i spaljeni. Odnošenje zaliha nastavljeno je i 4. srpnja.
Čudom je žena riječkog trgovca Bellinicha, Carolina, izmolila u zapovjednika engleske eskadre poštedu građana i njihove imovine. Nedugo potom (26. kolovoza), još prije odlučnog poraza Napoleona kod Leipziga, austrijska je vojska zauzela Rijeku. Na čelu krajiških jedinica general Neugent nastavio je prema Trstu, slijedeći francusko začelje.
U ponovo osvojenim pokrajinama, nakon privremene vojno civilne uprave, pri kraju rujna 1814.g. uvodi se civilna uprava s okružnim kapetanijama …
Kad je o ženskim sudbinama riječ, vjerojatno ne postoji intrigantnija, zanimljivija, tajanstvenija, zakučastija i legendarnija uloga od one prelijepih heroina koje su, lukavim strategijama i hrabrošću svog domoljubnog srca, na ovaj ili onaj način spasile svoju zemlju, kraljevstvo ili grad. Takvim heroinama pripisuje se neopisiva ljepota, umijeće zavođenja, čak i pronicljiva politička ili diplomatska strategija, još od Kleopatre koja je carstvo povećavala uz pomoć rimskih vojskovođa, preko Judite kojoj u domoljubne svrhe nije bilo strano odsjeći glavu vojskovođe Holoferna.
Tu negdje, u našim okvirima, smjestila se i Karolina Belinić, udata žena i majka troje djece, koja je 1813. godine, povijesni dokumenti zbore, kao iznimno lijepa Riječanka ženskim šarmom udobrovoljila britanskoga kapetana Johna Learda da poštedi grad bombardiranja i paleža. U povijesti je ostala poznata pod imenom Karolina Riječka.
Karolinu i njoj slične heroine povijest pamti po više ili manje vjerodostojnim dokumentima, a kasnija predaja po romantičnim pričama ili romansiranim biografijama. Za osobama koje svojim djelima intrigiraju javnost uvijek ostaje pitanje poput našega.
Tko je zapravo Karolina Belinić, poznatija pod imenom Karolina Riječka?
Portret Karoline Belinić koji se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci.
Povijesni spisi o njezinu porijeklu i osobnom životu kažu: Karolina Belinić (Carolina Bellinich) , rođena Kranjec (Cragnez) oko 1790.godine , bila je udata žena te majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad.
Karolina je bila udata za Andriju Belinića, Lovranca koji je u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde i sam sudjelovao u otporu grada engleskoj floti, za što mu je, zahvaljujući i pismenoj potvrdi zapovjednika Nugenta, gradski magistrat 1829. odao javno priznaje.
Proslavila se 1813. godine, a o njezinom činu govori pismo iz 1816. godine koje riječki magistrat upućuje carskom kapetanu.
U pismu se kaže da je Carolina Bellinich domišljatošću i hrabrošću spriječila bombardiranje Rijeke od strane engleske flote koju je vodio admiral Host, te se stoga traži od cara priznanje za taj pothvat. Priznanje dobiva 1829. samo od kapetanskog vijeća Rijeke, a njezin je suprug još za života primljen među riječke patricije zbog zasluga u sprječavanju sukoba britanske vojske i riječkih građana.
|
22.08.2006., utorak
Ivan Giovanni Kobler ( 22. kolovoza 1811 – 02. srpnja 1893 )
Ivan Giovanni Kobler
Koblerov trg u Rijeci
» … Što je Giovanni Kobler skrivio ? Dok mu se grobnica na Kozali ruši, u središtu grada trg koji nosi njegovo ime označen je zastarjelom pločom na kojoj piše samo Ivan Kobler. Pitamo se tko je kriv za takvo stanje. Možemo li mi nešto učiniti ? Komu se obratiti ? … »
Isječak iz sastava »Neobičan sat povijesti« Gabrijele Begić,
učenice 5a razreda OŠ »Eugen Kumičić« u Rjeci
Na današnji dan (22.kolovoza 1811. godine) prije točno 195 godina u Rijeci je rođen Giovanni Kobler.
Završio je tri razreda osnovne škole i šest razreda gimnazije u prvoj staroj zgradi na Grivici u Rijeci, krenuo na studij u Zagreb u razdoblju od 1829. do 1832. godine. pohađao je dvogodišnji tečaj filozofije i studij prava.
S dvadeset i dvije godine se zaposlio u Rijeci i radio od 1833. do 1850. godine u gradskom poglavarstvu i sudu.
Primljen je 1833. godine kao praktikant, a dvije godine kasnije je dobio ovlaštenje da vrši advokatsku službu u građanskim i krivičnim sporovima te je postao prečasni tajnik građanskog suca. Godine 1842. postje općinski sudac rektor i patricij savjetnik. Za vrijeme svoje dužnosti u Municipiju dobivao je često od grada počasne dužnosti.
Nakon što je uspješno završio sudačku karijeru i 18-godišnje službovanje u Zagrebu, Kobler se mogao posvetiti svojim istraživanjima. vratio se iz Zagreba u Rijeku te se posvetio istraživanju povijesti Rijeke i drugih krajeva, osobito Istre i Hrvatske.
»Kopao« je u svakom uglu riječkog arhiva i biblioteke, ali to mu nije bilo dovoljno te je mnogo putovao što je vidljivo iz njegove bogate korespondencije.
U daljnjem radu pomoglo mu je poznavanje glagoljice i četiriju jezika te poznavanje pravnih sadržaja.
Skupljanjem podataka iz svih mogućih područja, uspjelo mu je sastaviti opću sliku o povijesnom razvoju Rijeke. Međutim, zbog svoje se skromnosti i velikog broja podataka, plašio pristupiti stvaranju tako opsežnog dijela kao što je izdavanje knjige.
Za života je izdao samo nekoliko članakai to u listovima »Istra« i »Almanaco fiumano«.
Budući da su svi raniji pokušaji pisanja jedne opće povijesti grada Rijeke ostali nedovršeni, Koblerova » Sjećanja za povijest…« su do danas ostala, kako kaže Irvin Lukežić u hrvatskom prijevodu Koblerove knjige, »trajan i siguran putokaz kroz riječku prošlost«.
Giovanni Kobler je svoje zrele godine proživljavao kao znatiželjan svjedok napretka svoga grada u drugoj polovici 19. stoljeća.
Iako je njegov otac preselio u Rijeku iz Kranja 30 godina prije njegovog rođenja, Kobler je duboko osjetio kao čovjek i kao povjesničar da su mu korjeni u rodnom gradu.
Živio je povučeno i pretežno zatvoren u svojoj sobici u Gorupovoj kući na današnjem trgu kod gradske tržnice (danas Verdijeva 11). U slobodno vrijeme se bavio sakupljanjem minerala i starog novca. Koliko je bio skroman, svjedoči njegova oporuka prema kojoj svu svoju imovinu ostavlja u dobrotvorne svrhe.
Rijeka u Koblerovo vrijeme
Kobler je živio u 19. stoljeću. prve dvije godine života provodi u Rijeci pod francuskom upravom, a zatim u Rijeci u Habsburškoj monarhiji do smrti.
Međutim, Rijeka je bila pod različitim upravama unutar tog carstva. Od austrijske preko ugarske te hrvatske od 1848. do 1868. godine, a zatim ponovno pod ugarskom upravom do smrti.
Rijeka je tada grad s oko 15.000 stanovnika. oko rijeke Hrvatska i Ugarska vode borbu koja završava 1868. godine ponovnim stausom zasebnog tijela, pridodanog izravno Ugarskoj na temelju diplome Marije Terezije iz 1779. godine.
Rijekom je kroz obje ugarske uprave upravljalo 19 guvernera koji su bili posrednici između riječke općine i mađarske vlade. Takav položaj grada trebao je prema Riječkoj krpici biti privremen, međutim, »provizorij« je trajao do raspada Austro-Ugarske.
Koblerovi dokumenti dokazuju da je on živio u ugarskoj Rijeci, a talijanski jezik kojim je pisao dokazuje da je vjerojatno bio simpatizer riječkih autonomista koji se javljaju u drugoj polovici 19. stoljeća.
Na čelu pravaških težnja stajao je riječki odvjetnik Erazmo Barčić. Interesantan je podatak da je u crkvenom pogledu Rijeka ostala pod upravom hrvatske, senjske, biskupije.
Kobler je u takvoj složenoj olitičkoj situaciji uspio ostati izvan politike.
Važnije od svega bilo mu je sakupljanje provjerenih povijesnih činjenica sa što manje političkih predrasuda.
Što je Giovanni Kobler skrivio ?
Zapuštenost koblerovog spomenika
|
|
|
< |
kolovoz, 2006 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Dnevnik.hr Gol.hr Zadovoljna.hr Novaplus.hr NovaTV.hr DomaTV.hr Mojamini.tv |
Rijeka
kao grad, kao geografski pojam,
kao insula u moru drugih gradova,
zemalja, granica i htjenja.
Flumen Sancti Viti,
St. Veit am Phlaum,
Fiume - ON,
Citta di Fiume - ONA.
Grad - Citta - ONA
mlada djevojka, vila prelijepa,
iz neslućenih daljina a ipak blizu,
zdrava naša gradska ljepotica,
čista, prepuna očekivanja, lakih pokreta,
suptilne igre, božanskih koraka,
poželjna žena, željna zaštite i ljubavi,
sigurnosti, hrli u zagrljaj majke,
"vraća" se majci zaštitnici,
hraniteljici, majci jedinoj i voljenoj.
Fiume - ON
vladar dubina, muški lik, jak i postojan,
poetičan u svojem vizualno
aludiranom mitološkom porijeklu,
čvrsto stoji na mjestu
garantirajući pobjedu i mir.
Kraj njega iz nepresušnog vrča
voda teče kao simbol pokreta i budućnosti...
Žena - što čvrstom voljom
pokazuje put dobrodošlima
i onima koji to već nisu.
Savjest i kuratorica "naših interesa".
Kreatorica naše prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti.
Žena - djevojka - akt -
opet alegorijski prikaz
poželjne mlade Rijeke
što nam kao ljepotica garantira
estetski i svaki drugi užitak i prosperitet.
"Indeficienter" - voda nepresušna,
kao vječiti simbol promjene i nečeg budućeg.
Kao alegorija za grad, za postojanje...
Govoreći jezikom riječkim - fjumanskim
ili nekim drugim, viđena u tuđim snovima,
snivana, viđena od sebe same,
željna takva, sva puna ushita,
mladalačke energije i poleta,
Rijeka - djevojka mlada i čedna ,
što hrli u zagrljaj majke,
ili pak ljepotica neiskusna
što opsjednuta ne zna kuda bi,
kako i s kim bi.
U tim povijesnim izmaglicama
ipak najviše prikazivana bila je kao žena,
djevojka, što u vilinskoj igri stremi ka budućnosti...
|
|