<em>
Blokirana sam,totalno... Stalno mi se vrte neke situacije iz prošlosti i pitam se zašto? Što je to što me stano vuće prošlosti,koje su to „stvari“ koje me drže tako daleko od sadašnjosti? Zašto ne mogu zaboraviti neke stvari koje su se dogodile prije 5 godina... Uvijek mi iznova dođu pred oći kad se najmanje nadam... Pomalo je uzaludno i pitati... Zapravo se valjda teško odvojiti od prošlosti...
Ok ,shvaćam da je prošlost daleko iza mene,ali ja moram viknuti kako mrzim taj 31.1 te proklete 2004. Prokleto ga mzim svim svojim bićem...
Kopija i orginal... kopija definitivno nije kao orginal,kopija je da to tako nazovem,više neka specifićna zamjena,ali nije orginal,zar ne? Upravo sam na ljetovanj i vidim jedan otok ispred sebe...,otok ,na kojem su za potrebe ovog posta,da to tako kažem,(u metaforikom smislu ili ne) kopija ilii ogrinal... Dvije stvačice, sadašnjost i prošlost spojene u jednom... to je zanimljivo prokleta kombinacija,koja me prati već dugo ,dugo vremena... i koliko got ja pokušavam zaboraviti sve mi se više ćini kao nemoguća misija... „specifičan otrov krvi.“ Jednom sam jednoj meni vrlo bliskoj osobi rekla:“Kopija je sasvim ok,ali orginal je bolji. Kopija me samo sjeće na sjenu orginala. Sve drugo je povijest...“. pitam se da i se ta osoba sjeća toga,,pa ako se sjeća molim ju neka mi kaže da se sjeća.
Također se pitam,onako metaforićki,sa koje je orginal planete??? Kao što kaže frontman Hladnog piva :“Draga ..... jedina, s koje si planete? Dopusti mi da malo i ja s tobom budem dijete... daj mi jedan đir u svom svemirskom brodu,da vidim tu zvijezdu s koje dolaziš ti,kad budem u stanju da ti shvatim putanju,bit ću mjesec tvoj i suputnik... daj mi jedan đir da promolim glavu malo iznad ozona, tamo gdje ti nisi ti i gdje ja nisam ja, mi bismo možda i bili savršen par...“
Zato je orginal ok,savršeno ok,jer orginal je prekmplicirana stvarćica, a i ja sam komplicirana..., pa je to jednostavno nespojiva situacija... i nevolim se baš prisjećati te kompliciranosti.... ma znate kako se ono kaže :“suprotnosti e privlaće, dok se kontrasti odbijaju i uništavaju jedan drugoga.“. kao jing i jang, kao crno i bijelo kao dan i noć... jer noć ne voli noć. Zato jednostavno ne j... onaj jeftini kliše,da se samo o oni pravim tarima piše, pa zar ni jedan tih ni jedna rijeć ne zaori milijun pogrešnih stvari, koje su bile tu kad nemaš pravu stvar. I nije da se zavaravaš. Jer jednostavno,kad nema velike ljubavi,dovoljna je i mala (Hladno pivo).
Kopija pak za razliku od orginaa,shvaća me, shvaća do same moje srži. I to je razlog zašto je kpija iznutra toliko drugaćija od orginala, drugaćija iznutra ali slićna tj. Gotovo jednaka izvana... Ta kopija ipak mi je „pružila“ ruku toliko više puta od orginala, gotovo nebrojivo... Jer šutnja je zlato i riječi se troše, možda to nije to ali nije ni loše... –blizu je odličnom ,ali ipak ne može prevaliti onu zadnju stepenicu do odličnog, jer orginal je ipak prevelika prepreka... I uzalud mi je što bih ja dala sve na svijetu da nije bilo tako, da je bilo suprotno, obrnuto, drugačije. Obrnuto kopija orginal orginal kopija... sve bih dala da onog dana to nije bilo to, ali bilo je i ja to ne mogu promijeniti. Bilo je i više od toga... jer oći su ogledalo duše...
Kada npr. Pogledate, zavirite u moje oći vidjeti ćete moju dušu, dušu obaavijenu tirkizno plavom bojom oćiju i tonućom crnom bojom sa crnim obrisom ... u sredini. Obris u kojeem sam izgubljena i zarobljena, a za što ,za ništa... (((nemojte misiti da je ono što mislite nemoje da vas zavara post na prvi pogled pogledaje mu u „dušu“npa ćete shvatiti o čemu se radi...))). Sada gledam unatrag u tom crno bijelom spotu,što ga frovi auta vrte na stropu,pokušavan u sebi posložiti stvari i ne znam da li mi mjesto u srcu ili glavi...
Ponekad poželim dsa mi netko skine zvijezdicu sa neba i da zaželim želju. Neću tražiti previše, neću tražiti da se to nije dogodilo, tražiti ću samo obrnut redoslijed. Jer ta krvna veza,neizbrisiva je i doslovno sam prokleta Krvnom Vezom. I sada na raskršću opet je dvostruka, sa moje desne i lijeve strane po jedna i opet su zajedno, skupa i stežu obruć oko mene , obruć čvršći nego ikada. Jer ja sam slomljena i izgubljena i ne osijećam se dobro, to više nije ona stara ja....

****
Gledajući kako no polako obuzima dan,poželim barem jedamputa biti dan. Niz lice klize slomljene suze, čak ni one više nisu čitave. I one su slomljene.... Sve je slomljeno i razbijeno na pola... Gleajući to vidim sve svoje mane i ne mogu shvatiti kako ih učiniti savšenim, i ima li smisla , avakim danom sam sve bliže i bliže, a pomaka zapravo nema, jer i ja sam samo čovjek i to je moja mana – da ja sam ipak samo čovjek, osoba sa osjećajima... Pa što da onda radim, što da učinim, daj mi da to rašćistino...