..što je svrha ljubavi kad tako boli i zašto se uvijek sve slomi kada treba biti najbolje,tj,onda kad se napokon opustiš i misliš da je sve napokon ok ... neki kažu da je svrha ljubavi očuvanje vrste, no ja ne mislim tako ... opstati možemo i bez toga ... do sada je za mene ljubav bila samo bol, patnja i tome slićni pojmovi... što je svrha ljubavi kad tako boli i zašto se uvijek sve pelomi u meni i slomi se od nje ... ??? neki pak kažu da je to ono najbolje što ti se dogodi u životu,da je to vrhunac, ali ako je to ono najbolje od života, ako je to onaj vrhunac, ja onda nemam što raditi na ovome svijetu ... onaj pakao što prolazim, ona bol , patnja, sve slomljeno i prelomljeno u meni , može li to biti onaj vrhunac ono zbog čega bi trebalo živjeti.... ????????? ne ne mislim da je to to... ta prokleta ljubav vjerojatno je za one koji mogu bez pardona bez trunćice žaljenja, okrenuti se , otići i poćeti iznova, ispoćetka kao da se ništa nije dogodilo ...,
ali ja to ne mogu ja nisam takav tip, nisam takva osoba... do sada sm vjerojatno voljela bez razloga, a možda i sada volim, ne znam , nisam sigurna...

... ja sam od onih ljudi koji da bi se zaštitili trebaju imati oklop, trnje, nekakvu zaštitu, a da bi se otvorili treba im puno vremena, trebaju steći povjerenje u osobu koja im možda može skinuti oklop, a kada to učine, ta osoba mora biti jako pažljiva, mora ih čuvati kao kap vode na dlanu, kao oko u glavi jer ih ta osoba može nehotićno, vjerojatno slućajno, ne namjerno povrijediti , a kada se to dogodi te osobe su slomljene i nemaju snage za krenuti dalje, početi ponovo bez da prođu dugotrajni pakao..., bez da ih boli tako jako da bi rađe umrli nego osjećali takvu bol...
.... jer ta bol je nepodnošljiva, ubitačna i crpi iz tebe ono malo snage što ti je preostalo...
jer ljubav je rulet, čista lutrija, stalno se igra a rijetko dobiva...

...ušao je tiho kao san u moj život...
i odnio je sve..., ja odavno gledam u pod i kazaljke stoje, kao da se boje dalje bez njega...
... nisam se smjela tako vezati za njega, nisam iako sam se puno premišljala da ili ne i toliko puno vremena... i što se onda dogodilo i opet nakon toliko vremena...
... jer tako se bojim i pogledati, jer se bojim da više nikad neću niti ona ista, ona stara da se nikada više neću imati razloga nasmijati...
... jer kao hladan val, utopio si me i slomio iako vjerojatno nije bilo namjerno... no, dogodilo se i sada me boli da bih najradije umrla ..., a za pokoru što te volim imenom se tvoji molim, molim Boga za tebe...
***
... nekada boli nepodnošljivo, tako jako da ne mogu razmišljati, normalno funkcionirati, da mi je fizička bol draža od psihičke boli, boli i u tim trenucima samo želim umrijeti i pitam se u tim trenucima agonije zašto, zašto baš meni ..., što sam skrivila...?? ...a ako je meni fizička bol draža od psihičke a ja obićno na podnosi nikakav oblik fizičke, znate li onda kako me unutra treba boljeti da si zarežem ruku, kako unutra treba gušiti..., iako sam si obećala da to više neću raditi, jućer nisam mogla izdržati, zarezala sam ju , samo da ne boli tako unutra, da ne guši iznutra... a tako boli i suze krenu same od sebe, što mislite kako je to kad se svaki dan moraš suzdržavati da ne zaplaćeš, a već su ti oći u suzama i moraš se pakleno namućiti da ne zampaćeš i da opet ne zarežeš ruku...




... jer on nije bio običan čovjek, a ni obična prića.. i to me ubija iznutra i ne želim više patiti , jer svaka bol više to je on više u meni...
...i pitam se i dalje što je svrha ljubavi..., što...??????????