|
|
| < | veljača, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Misteriji svijeta....
Možete mi se javit i na-Sea_robber@net.hr
ili msn:sea_robber@net.hr
U životu je sve jednostavno,samo mi kompliciramo nešto bez veze...
Evo i mene napokon...Nisam stigo nista napravit na blogu jer sam radio a kan nisam radio onda smo cugali...jebiga...
Postoji bezbroj teoriji o pojavama ukletih jedrenjaka, ali istinsko objašnjenje još uvijek izmice istraživacima!
Ukleta podmornica
Zbog niza nesreca, zapadanja u najneobicnije nevolje, gubljenja posade, dozivljavanja brodoloma, mnogi su ploveci objekti u proslosti sticali nazive ukletih i prokletih. Ipak, na vrhu ove neobicne top liste ne nalazi se niti jedan brod ili jedrenjak. Na vrhu je jedna zlohuda podmornica – UB-65. Sve dok nije definitivno nestala, ovu su podmornicu pratile mnoge nesrece i nesvakidasnji dogadaji, a na njoj su se redovito pojavljivali duhovi, najcesce duh zapovjednika koji je bio prva zrtva ove uklete podmornice!
Umjetnička inspiracija
Nitko ne zna kada su se prvi put pojavili sablasni jedrenjaci, ali se zna da su price o brodovima - lutalicama, oduvijek rasplamsavale ljudsku mastu. O njima su napisani romani, nacrtani stripovi, snimljeni filmovi, a i znameniti slikari posvecivali su toj temi mnoga svoja platna. Tom su se temom nadahnjivali pjesnici i glazbeni klasici. Njemacki je pjesnik Heinrich Heine (1797-1856) napisao predivnu baladu, a Richard Wagner (1813-1883) poznatu operu o tragicnoj odiseji “lutajuceg Nizozemca”!
Slučaj “Jamesa Chestera”
Medu najsablasnije brodove proslosti spada jedrenjak “James Chester”, koji je 26. veljace 1855. godine naden na sred Atlantika. Njegova jedra bila su u veoma losem stanju, a zapovjednicki most u neredu. Uopce, na brodu je vladao neopisiv kaos, ali nije bilo tragova nasilja, krvi i borbe.
Kompasi i brodski papiri bili su iscezli, ali su svi pojasevi za spasavanje i pricuvni camci bili na svom mjestu. Na brodu je bilo vode i hrane, a sam je brod bio u izuzetno dobrom stanju. Istraga koja je pokrenuta nije donijela nikakve rezultate. Ni jedan clan posade “Jamesa Chestera” nikada nije pronaden, niti se saznalo kako su i kamo nestali!
Žrtve opakih bolesti
Mnogi istrazivaci smatraju da su u proslosti epidemije zute groznice, kuge ili druge zarazne bolesti, podjednako harale na brodovima, kao i na kopnu, u pojedinim lukama. Poznat je slucaj bokeljskog brika “Pierrino”, kojim je zapovijedao kapetan Vlado Ivelic iz Risnja.
U ljeto 1881. godine, brik je isplovio iz kubanske luke Santa Cruz, u kojoj je harala zuta groznica. No, petog se dana strasna bolest pojavila i na brodu, koseci upanicene mornare. Na kraju, kada brodom vise nije imao tko upravljati, “Pierrino” se, nosen vjetrom i snaznom Golfskom strujom, nasukao na morsko grebenje, ali su ga uskoro vjetrovi ponovo bacili na pucinu gdje je nastavio lutat. Nekoliko mornara i bokeljski kapetan bili su do te mjere iscpljeni strasnom bolescu da su se, na kraju, naprosto prepustili zloj sudbini. No, srecom, uskoro je naisao jedan ribarski brod, koji je uspio spasiti Ivelica i jos samo dvojicu mornara. Svi ostali vec bili mrtvi, a njihova tijela bacena u more!
Da su kojim slucajem spasitelji zakasnili samo nekoliko tjedana, zatekli bi “Pierrino” kako bez posade luta morem i zasigurno bi ga proglasili fantomskim brodom!
Alo ljudi...Ova dva posta koja sam dole napiso(Dan kada su se otvorila nebesa...)nece se nastavljat(trebalo ih je bit još 8) jer imam mali problem sa ostatkom te priče pa je nemogu nastavit pisat bar još neko vrijeme...pisat cu o necem drugom...Pozdrav...
2.dio
Zagonetni prateci efekti
Tunguska je eksplozija izazvala širom našeg planeta zagonetne i - nerjetko - spektakularne efekte. Razliciti ocevici doživjeli su je na razlicit nacin.
Sibirskom seljaku S. B. Semjonovom se ucinilo "kao da je nebo najednom usplamtjelo, a vatrena oluja pracena strasnom artiljeriskom bukom ispunjavala nebo plamenim jezicima"; inzenjer V. P. Gundobin, koji je parabrodom plovio niz rijeku Angaru samo trenutak prije nego sto je vatra zahvatila sjeverno nebo, vidio je letece tijelo, vece od Sunca, koje je iza sebe ostavljalo uzareni trag i zaglusujucu buku koja je izazivala paniku i strah medu putnicima.
Bijele noći
Lovac V. Ohcin, kako svjedoci pisac Solomon suljman, nalazio se u lovackoj kolibi 30-35 kilometara daleko od epicentra misterioznog dogadaja. Sjeca se da su zracni udari i potresi odjeknuli istovremeno. Susjedna koliba u kojoj je bilo sest ljudi digla se u zrak kao da je bila od kartona. Stogodisnja stabla cupana su iz korijenja, a vrhove krosnji zahvatio je plamen. Grmljavina je bila tako strasna da su ljudi oko Ohcina od silnog straha padali u nesvijest. Visoko iznad plamtecih stabala, uzdizao se oblak u obliku ogromne pecurke, kakav sibirski lovac nije vidio nikad u zivotu.
Krecuci na zapad preko Sjevernog mora, za nesto vise od pet sati od mjesta misteriozne eksplozije, pustosni su zracni vrtlozi izazivali snazne oscilacije u meteoroloskim stanicama u Velikoj Britaniji. Sljedecih su dana iznad citave Rusije i Europe - od Sibira do obala Atlantskog i Tihog oceana, nastupile "bijele noci". U Londonu su se na ulicama, u kasnim satima, mogle citati novine. I Stockholm, glavni grad svedske, izgubio je nocnu pomrcinu - pa su neki fotografi, bez flesha snimali kao usred bijela dana! Istodobno, iznad Njemacke su plovili tajanstvenim svjetlom obasjani oblaci, a nizozemske opservatorije - zbog nesvakidasnjeg bljestavila u atmosferi - nisu mogle uopce snimati nocno nebo. “Bijele noci” potrajale su i u srpnju. Svijet je bio zbunjen, a znanost to jednostavno nije znala objasniti.
Pored ovih i ovakvih efekata, sibirsku eksploziju registrirali su i mnogi precizni instrumenti u svijetu. Seizmografi su zabiljezili da je drugi udarni val obisao citav nas planet, a podrhtavanje tla se osjetilo cak i u Sjedinjenim Americkim Drzavama!
Najstravicniji efekti bili su u podrucju iznad kojeg je eksplodiralo zagonetno letece tijelo. Detonacija je naprosto sravnila oko dvije tisuce cetvornih kilometara sume, a stotine je tisuca stabala izgorjelo od plamena blizu mjesta glavnog udara. Unistena su bezbrojna stada divljih sobova, desetkovana su i neka nomadska plemena u sjevernim tajgama, a najveci dio tog mocvarnog krajolika dobio je novi izgled, koji je - blago govoreci - najvise podsjecao na stravicni prizor kaoticnog pakla.
Znanstvenici nekadasnjeg Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Njemacke i Sjedinjenih Drzava slazu se u jednom - po svojom efektima tunguska eksplozija zasluzuje usporedbu s najvecim eksplozijama u kasnijem nuklearnom vremenu. Ipak, zbog toga sto nisu vrsena nikakva znanstvena istrazivanja nakon tajanstvene eksplozije, pravo objasnjenje se i nije moglo naci. Istodobno, mnoge dezinformacije i pogresni zakljucci godinama su sprecavali ozbiljna znanstvena istrazivanja i provjere, tako da je daleko tungusko podrucje postalo jos udaljenije i nepristupacnije.
I sami dramaticni dogadaji koji su zahvatili carsku Rusiju - Oktobarska revolucija i ono sto je uslijedilo s njom - potisnuli su interesovanje svijeta za tunguskom katastrofom u sasvim drugi plan.
Nitko nije znao sto se, zapravo, zbilo u Sibiru ni desetljecima kasnije, iako je taj dogadaj nesumnjivo bio jedan od najuzbudljivijih u povijesti nasega planeta. Jer, da je igrom sudbine - kako su kasnije precizno izracunali znanstvenici - Zemlja bila samo cetiri dana dalje u svojem obrtanju, tajanstveno nebesko tijelo naprosto bi zbrisalo St Petersburg, ili - da je nas planet bio pod neznatno drugim uglom - otisao bi London, ili - pola dana dalje - sravnjen bi bio New York sa cijelom svojom okolinom!
Tu počinje pakao!
Za mnoge je Ruse, koji su zivjeli pocetkom 20. stoljeca, ne bez razloga, Sibir bio “Terra incognito”, nepoznata zemlja, daleko i divlje prostranstvo na kraju svijeta. Beskrajne mocvare i hladne i nepristupacne tajge u tajanstvenim i neistrazenim podrucjima rijeke Tunguske Podkamenaje nisu bili kraj pogodan za romanticna istrazivanja, vec nepozeljno, divlje podrucje iz kojeg vrebaju mnoge opasnosti.
Zbog toga se o Sibiru nije mnogo znalo. Znalo se jedva toliko da u njemu zive nomadi, Tunguzi, koji stalno mijenjaju svoje prebivaliste i da zive od svojih stada sobova.
Nekoliko trgovackih postaja, u kojima su iskusni lovci nabavljali krzno, bile su nevelike i primitivne i nalazile su se na samoj periferiji ogromnog pojasa kojeg je 1908. unistila zagonetna eksplozija. Ipak, ne bi se moglo reci da tunguska katastrofa nije bas nikoga zanimala. Rijetki Tunguzi, odvazni i hrabri ljudi, samo su iz nuzde zalazili su u unutrasnjost Sibira, ali su se brzo vracali, prestravljeni i nijemi.
- Tu pocinje pakao! - govorili su.
I to je bilo sve.
Cilindrična letejelica
Potraga za odgovorima na pitanje sto se to dogodilo 30. lipnja 1908. pocela je neoprostivo kasno, tek poslije Oktobarske revolucije. Poticaj je bio mozda financijske prirode. Naime, jedna americka znanstvena ekspedicija tih je godina zapocela radove na eksploataciji jedne od najvecih meteorskih masa koja je u proslosti pogodila nas planet. Meteorski krater u Arizoni, promjera 1,2 kilometra, cija starost se procjenjuje na 15.000 do 40.000 godina, oduvijek je privlacio istrazivace ruda. Sada su ga poceli i eksploatirati. U prvim uzorcima materijala otkriveno je 93 posto zeljeza i 6,4 posto nikla. Istodobno, otkriveni su i tragovi dragocijenih metala - platine i iridijuma !
Iako americki pokusaj eksploatiranja meteorske mase u Arizoni nije uspio, mlada je sovjetska vlada u meteoritima, koji su u proslosti pali na sovjetsko tlo, vidjela izvor bogatstva. Tako je 1921. godine nova sovjetska Akademija znanosti angazirala vrsnog znanstvenika Leonida Kulika da preuzme zanimljiv projekt i prikupi detaljne podatke o svim meteoritima koji su u proslosti pali na podrucje Sovjetskog Saveza.
Leonid A. Kulik je u to vrijeme imao 38 godina i nikada ranije nije cuo za tungusku katastrofu. Međutim, neki njegov prijatelj poslao mu je jedan stari kalendar u kojem je bio i clanak o zagonetnoj eksploziji u Sibiru. Uvjeren da je naisao na trag velikom meteoritu, poceo je strpljivo listati i druge sibirske novine i godisnjake. To se isplatilo. Uskoro je u njima nasao brojna svjedocanstva o fenomenalnom dogadaju iz 1908. godine.
Jedne su novine iz Irkutska pisale da su seljaci iz sela sjeverno od Kirenska vidjeli letece tijelo “koje je blistalo i vertikalno se kretalo prema zemlji”, a bilo je - cilindricnog oblika. Kada je doslo do eksplozije stvoren je “ogroman oblak crnog dima”, a val uskovitlanog zraka bio je tako vreo da je spaljivao sve pred sobom. “Prestravljeni su seljaci bjezali, iskreno vjerujuci da je dosao - sudnji dan !”
U drugim je novinama pisalo da je zagonetno tijelo, navodno, palo nedaleko od Filimonova, znacajnog raskrizja transsibirske zeljeznice:
“Njegov je pad bio popracen strahovitom tutnjavom i zaglusujucim treskom. Prestraseni je vlakovoda panicno zaustavio vlak a putnici su nagrnuli iz vagona kako bi razgledali predmet koji je pao, ali se nisu mogli pribliziti meteoritu, jer je bio - usijan!”
Što je otkrila prva ekspedicija?
Upravo ovo, po svemu, izmisljeno izvjesce “sa lica mjesta” najvise je ponukalo sovjetskog znanstvenika da se odluci na dugu i neizvjesnu ekspediciju, koja ce se pretvoriti u mukotrpno istrazivanje sto ce potrajati pune dvije decenije. Kulik nije odustajao ni od prikupljanja pisanih svjedocanstava, kao sto je ono koje je u svibanjskom broju 1908. objavio irkutski list “Sibir”:
“U selu Niznaja Karelinskaja, na sjvereozapadu, visoko iznad obzorja, seljaci su ugledali predmet koji je neobicno jarko sijao, prejako da bi se u njega moglo gledati, pracen plavkastobijelim svjetlom. Padao je okomito prema zemlji, otprilike deset minuta. Predmet je bio cilindricnog oblika. Jutarnje je nebo bilo vedro, osim sto je na obzorju, u smjeru u kojem je jarki predmet opazen, zamjecen mali tmasti oblak. Bilo je toplo i suho. Kada se svjetlece tijelo priblizilo zemlji, cinilo se kao da se rasprsuje; na tom se mjestu oblikovao golemi oblak crnog dima i cuo se glasan tutanj - ne kao grom, nego kao kad padne golemo kamenje, ili kad grune najveci top. Sve su se zgrade zatresle, a istodobno je kroz oblak probio jezicasti plamen. Stare su zene plakale i svi su pomislili da se priblizava - smak svijeta !”
Selo Niznaja Karelinskaja, koje se spominjalo u ovom starom novinskom izvjescu, kako ce kasnije ustanoviti Leonid Kulik, bilo je udaljeno od epicentra eksplozije punih - 320 kilometara!
Kada je, napokon, prikupio dovoljno podataka o mjestu zagonetnog dogadaja, Kulik je s grupom odabranih istrazivaca napustio St Petersburg, u rujnu 1921. godine. Bilo je to dugo i tegobno putovanje zeljeznicom, koja je na mnogim mjestima bila isprekidana i unistena borbama u Oktobarskoj revoluciji. Kada je stigao u sibirski gradic Kansk saznao je da se ne nalazi daleko od mjesta gdje se 1908. dogodila misteriozna eksplozija. Istodobno, poceo je da prima anketne listice koje je ranije razaslao po cijelom ovom dalekom i divljem podrucju. U njima je bilo mnostvo cudesno zivih sjecanja o fascinantnoj pojavi i pustosi koju je izazvala.
Jedna seljanka iz Kosolapova je pisala:
“Ugledala sam kako se nebo na sjeveru rasparalo do zemlje i kako je suknula vatra. Pomislili smo da s neba pada kamenje i razbjezali se prestravljeni, ostavivsi vjedra kraj zdenca. Kad smo stigli do kuce, nasli smo onesvjestenog oca Semjonova. Vatra je bila jaca od samoga sunca. Za vrijeme su tutnjave zemlja i kolibe strasno podrhtavale a s krovova se osipala zemlja...”
Prema ovim i drugim slicnim svjedocanstvima, sovjetski je znanstvenik s pravom zakljucio da je zagonetno tijelo palo na zemlju, nesto dalje na sjeveru, blizu doline rijeke Tunguska Podkamenaja.
Ovu njegovu pretpostavku potvrdio je S. V. Obrucev, vrstan geolog, koji je vec istrazivao rudno blago u tunguskoj oblasti, ali nije krio ni svoje dileme. Pisao je Kuliku:
“Bit ce tesko odrediti pravo mjesto. U ocima tunguskog naroda metorit je ocito svet i oni brizno kriju mjesto gdje je pao!...”
Ova prica je ogromna pa cu je pisat u deset djelova..uživajte...
1.Dio
Bilo je praskozorje 30. lipnja 1908. godine kada se misteriozno plamtece tijelo pojavilo na nebeskom obzorju. U dugoj kosoj putanji letjelo je prema sjeveru... A onda je odjeknula strašna eksplozija, cije uzroke znanost ni do danas nije odgonetnula...
Samo je jedna cinjenica do kraja neupitna: 30. se lipnja 1908. godine u središnjem Sibiru dogodilo nešto nevideno - silovita eksplozija jacine termonuklearnog oružja razorila je i opustošila šumski masiv na preko 2150 cetvornih kilometara i izazvala potres kojeg su registrirale sve geofizikalne stanice u svijetu. Sljedecih godina i desetljeca, kada su prve ekspedicije krenule u to negostoljubivo pustošno podrucje kako bi istražile što je eksplodiralo u Sibiru, misterija se samo povecala.
Zbog toga nije ni cudo što taj dogadaj i danas zbunjuje znanstvenike i pobuduje interesovanje svjetske javnosti. Arthur Koestler ga je nazvao “najvecom znanstvenom misterijom 20. stoljeca”, Isaac Asimov “fantasticnom eksplozijom koja prevazilazi maštu i najboljih SF pisaca”, a znameniti Arthur C. Clarke ga proglasio - “scenarijem sudnjeg dana”!
Brojne pretpostavke
Šta se uistinu dogodilo 1908. godine u Sibiru?!
Ugledni ruski znanstvenik Nikolaj V. Vasiljev, koji je u Tomsku osnovao Kompleksnu samoinicijativnu ekspediciju za istraživanje tunguske katastrofe (KSE) u cijem je istraživanju sudjelovalo preko 1500 znanstvenika razlicitih profila, sedamdesetih je godina izazvao pravu senzaciju kada je svoja otkrica saopcio Sovjetskoj akademiji znanosti ustvrdivši da se u Sibiru srušio izvanzemaljski svemirski brod ili svemirska sonda i da za ove tvrdnje posjeduje valjane dokaze!
Onima koji se profesionalno ili amaterski bave istraživanjem i odgonetanjem misterioznih dogadaja posve je jasno da sibirska enigma spada u mali broj onih kojima je znanost poklonila podosta vremena. Proteklih desetljeca, dogadaj u Sibiru pokušali su objasniti najeminentniji znanstvenici Istoka i Zapada; vršena su detaljna proucavanja izrovanog tla; analizirana je flora i fauna; bilježena su dramaticna svjedocanstva onih koji su preživjeli “susret trece vrste” s nevjerojatnom eksplozijom; izvodene su komplicirane kompjutorske animacije i racunice; odgonetavan pravac leta zagonetnog tijela... Kao posljedice svega toga, rodile su se, ni manje ni više, nego cak 72 razlicite znanstvene teorije!
Na koncu, ni jedan od njih nije prevagnula, ali se izdvojilo pet-šest teorija koje su vjerojatno moguce objašnjenje za ono što je 1908. uzbudilo i potroslo svijet.
Tvrdnja ruskog znanstvenika Nikolaja V. Vasiljeva da je posrijedi bila eksplozija meduplanetarne letjelice nije nova. Novo je jedino to, što je sve do svoje ekspedicije na mjesto zagonetnog dogadaja, Vasiljev bio jedan od najogorcenijih protivnika teorije da je iznad Tunguziji eksplodirao svemirski brod neke nama nepoznate kozmicke civilizacije!
Što je to utjecalo da ugledni znanstvenik promijeni svoj stav i prikloni se teoriji koja se još jucer doimala više nego fanatsticnom?!
- Raspolažem s dokazima - izjavio mi je Nikolaj Vasiljev u velikom intervjuu za sarajevski “Svijet” - da je zagonetno tijelo, prije nego što je eksplodiralo, napravilo nevjerojatan luping. To je bio posljednji pokušaj nepoznatih gostiju iz svemira da otklone kvar i uspostave kontrolu nad letjelicom. Na žalost, nisu uspjeli...
Vasiljev rapolaže i drugim, konkretnim dokazima. Ali, o tome kasnije...
Vratimo se u prošlost.
Kao smak svijeta...
Bilo je praskozorje, 30 lipnja 1908. godine kada se zagonetno tijelo pojavilo visoko iznad Indijskog oceana. U dugoj kosoj (?) putanji letjelo je prema sjeveru preko azijskog kopna, iznad ledenih vrhova Himalaje. Što je dublje prodiralo u Zemljinu atmosferu, postajalo je svjetlije, grmljavina sve paklenija a istovremeno oko sebe je širilo i sve ubitacniju jaru.
Prvi put postalo je vidljivo iznad pustinje Gobi. Karavane koje su se probijale izmedu sprženih pješcanih dina, zaustavljale su se i u cudu gledale misteriozno letece tijelo što je, poput golemog leteceg Sunca, plamtjelo na jutarnjem nebu, blješteci silnom vrelinom od blizu 3000 stupnjeva Celzijusovih (5000 F). Istodobno, iznenadeni nomadi i siroti stanovnici ubogih naselja, u udaljenim prostranstvima središnje Rusije, u strahu su promatrali nebo, panicno se hvatajuci za uši, jer im je zaglušujuca buka, cinilo se, prodirala sve do samog mozga. Mnogi su od silne tutnjave za sva vremena izgubili sluh.
Tacno u 7,17 sati usnula središnja sibirska visoravan, koja se pruža nedaleko od rijeke Tunguska Podkamenaja, desne pritoke mocnog Jeniseja, inace rijetko naseljen i nepristupacan kraj nepreglednih tresetišta i borovih šuma, po kojima su tumarala golema stada sobova, pocela je silovito da podrhtava. Istodobno, Zemljine drhtaje registrirali su svi seizmografi svijeta, a eksplozija se cula u radijusu od 1000 kilometara. Podzemni potres se osjetio bez ikakvih uredaja cak i u Irkutsku, a strah je ispunio ljude u radijusu od 700-800 kilometara. Zatim je nastupio nevideni kaos.
Eksplozija!
Vatra!
Lom!
Paklena vatrena jara, dim i prašina u kojima se gubi jutarnja svjetla!
Sibir nestaje u zlokobnoj pomrcini!
Je li to bio smak svijeta?! Kraj planete Zemlje?!...
Nevjerovatna pustoš
Nad Sibirom se širi gigantska vatrena pecurka. Zrak je suh i ispunjen zaglušujucom eksplozijom, koja odjekuje deset tisuca kilometara unaokolo. Golemi val vrucine, što se silnom brzinom širi preko mocvara i blagih brežuljaka sjeverne tajge, topi i spaljuje sve pred sobom. Plamen i dim dizat ce se i zamracivati nebo još mjesecima iza tog kataklizmickog dogadaja.
Nepregledne tisucugodišnje šume u jednom jedinom su trenutku povaljane kao da se radilo o šibicama koje je netko neoprezno istresao. Drvene kolibe sjevernih nomada naprosto su sravnjene s tlom, a ljudi i životinje - što su imali (ne)srecu da prežive - unezvjereno su lutali opustošenim krajolikom tragajuci za odgovorom - što se dogodilo.
Prizori pakla su svuda oko njih.
Pet tisuca kilometara unaokolo.
Cini se da za njih nema spasa.
I dok se beskrajni gusti oblaci, ispunjeni cudnim dimom i pepelom, dižu dvadesetak kilometara iznad Sibira, cijelo podrucje je zasuto zloslutnom “crnom kišom”. Za sirote i neuke sibirske nomade to je još jedan predznak da je odista stigao - sudnji dan!
Zemlja se zatresla
Svjedocanstva onih koji su preživjeli tungusku katastrofu su više nego uzbudljiva:
“Bilo je vrijeme dorucka i zadesio sam se na trijemu kuce blizu trgovacke postaje u Vanovari. Upravo sam podigao sjekiru da presijecem obruce na jednom buretu, kada su se otvorila nebesa, a visoko iznad šume, citav sjeverni dio svoda kao da je bio zahvacen silnim plamenom... U istom trenutku zapljusnula me je strašna jara. Kao da mi je košulja buknula pravim ognjem...
Mašio sam se da je strgnem sa sebe i odbacim, kada se u taj mah nebom razlijegao prasak, a odmah zatim oglasila grdna lomljava. Bio sam odbacen i tresnuo sam na zemlju nekih šest metara daleko od mjesta gdje sam radio, izgubivši na trenutak svijest. Moja je žena istrcala i uvukla me u brvnaru. Poslije silnog treska zacula se zaglušujuca buka, kao da je kamenje padalo s neba. Zemlja se pocela tresti, a ja sam - ležeci na tlu - prekrio glavu rukama, plašeci se da me ne pogodi neki kamen ili nešto drugo, još opasnije, što je padalo s neba. U trenutku kada su se nebesa otvorila, sa sjevera je oko naše kolibe poceo da huci vreli vjetar, kao iz topovske cijevi, ostavljajuci sagorjeli trag na tlu...”
Stravicne je trenutke zagonetne eksplozije jedan seljak doživio u polju:
“Tek što sam sjeo doruckovati pored pluga, kada se najednom razlegoše silni prasci - slicni detonacijama topova. Konj mi pade na koljena, a sa sjevera povrh šume suknu plamen... U tom trenutku spazih kako je vjetrušina poobarala drvece i najprije mi pade naum da je u pitanju orkan. Šcepah cvrsto rukam drške pluga, kako ga oluja ne bi otpuhala. Vjetar je bio tako snažan da je podizao gromade tla s površine, a onda orkan poce da diže vodeni zid uz Angaru. Jasno sam ga mogao vidjeti, jer se moje imanje nalazi na obronku brda.
Istodobno, tutnjava je toliko prestrašila konje da su upanicene životinje pocele sumanuto galopirati vukuci za sobom opremu za oranje...”
I seljanka je Lj. Konova tog jutra bila izvan svog doma:
“Prala sam vunu na obali rijeke Kan, kada se iznenada zacula buka slicna snažnom lepetu krila prestrašenih ptica..., a uz rijeku otpoce da se valja golemi uništavajuci val nalik vodenom zidu. Ubrzo zatim, razliježe se još jedan prodoran prasak, koji je bio toliko silovit da je jedan od radnika u mojoj blizini, kao pokošen pao u vodu!...”
U isto vrijeme iznad Sibira se širio gigantski stub vatre, a zrak je bio ispunjen serijom silovitih razornih detonacija koje su odjekivale tisucama kilometara unaokolo. Vrela zracna struja munjevito se širila preko blagih brežuljaka ostavljajuci ugljenisanu pustoš. Drvece je bilo sravnjeno, nomadske kolibe dignute u zrak, ljudi i životinje rasuti kao cestice prašine. Zapanjeni Sibirci u Vanavaru, skrivali su lica od kobne vreline, dok im je zagonetni udarni val pustošio selo, rujuci zemlju poput džinovske krtice....
Piramide u Egiptu su jedino od sedam čuda Starog svijeta koje je ostalo sačuvano i u čijim ljepotama još uvijek uživaju brojni turisti. Egipatski su vladari gradili grobnice u obliku piramida za zagrobni život. Najpoznatije piramide izgradili su u Gizi nedaleko do Kaira tijekom 26. st. pr. Kr. faraoni Keops, Kefren i Mikerin. Najviša piramida sagrađena je za vladavine Keopsa. Zbog visine od 147 metara dobila je naziv Velika piramida. Keopsov sin Kefren izgradio je piramidu visoku 143,5 metara dok je Mikerinova piramida visoka "samo" 65 metara. Uz Keopsovu i Mikerinovu piramidu se nalazi skupina manjih piramida. Prozvane su Piramide kraljica. Vjerojatno su građene za žene iz faraonove obitelji. Ispred Kefrenove piramide je podignut dvadeset metara visok kip sfinge - lika lava s ljudskom glavom. Podatci o gradnji Keopsove piramide sačuvani su u Herodotovoj Povijesti.
Snofruova piramida, Meidum Snofruova uglata piramida, Dahšur
Tim se poslom neprestano bavilo sto tisuća ljudi, i to svaki pojedinac u trajanju od tri mjeseca. Deset je godina trebalo iznurenu narodu samo za izgradnju ceste kojom su vukli kamenove (prema Herodotu, Egipćani su kamenove vađene iz kamenoloma u Arabljanskim planinama dovlačili do Nila, a zatim prevozili preko rijeke i potom vukli do Libijskih planina, ta je izgradnja bila gotovo jednako težak posao, kako mi se čini, kao i podizanje piramida (...); trebalo je, dakle, deset godina za nju i za podzemne prostorije ispod brežuljaka na kojima stoje piramide, a te je prostorije (Keops) gradio sebi za grobnicu na otoku i proveo je kanal iz Nila (piramida ima dvije prostorije iznad razine tla i jednu ispod njegove razine koja je iznad nivoa Nila, a arheolozi smatraju da kanal iz Nila nije ni postojao.
Snofruova Crvena piramida, Dahšur Khufova piramida, Giza
Za izgradnju same piramide trebalo je dvadeset godina, a ona je četverostrana i svaka joj je strana podjednako dugačka osam pletara i isto toliko visoka, te je izrađena od izglačanih kamenova koji su savršeno poslagani: nijedan od kamenova nije manji od trideset stopa (prema Herodotu su dimenzije stranica piramide 236x236 m, no piramida je visoka 147 m, a stranica joj je dugačka 232 m - opaska autora). Sama je piramida izgrađena poput stepeništa koje neki nazivaju stubama, a drugi stepenicama: kad su sagradili prvu stepenicu, dizali su preostale kamenove spravama napravljenima od kratkih drvenih greda, i to su ih za prvu stubu stepeništa dizali s tla; kad bi god kamen stavili ondje, premještali bi ga na drugu spravu koja je bila postavljena na prvoj stubi, te bi ga vukli na drugu stubu i na slijedeću spravu: koliko je bilo stuba u stepeništu, toliko je bilo i sprava, a postojala je još i jedna pomična sprava koja se prenosila sa stube na stubu i kojom bi se kamenovi pomicali; meni su opisali obje sprave upravo onako kako i ja to iznosim. Na taj je način najprije bio posve dovršen vrh piramide, a zatim su dovršavali redom slijedeće stube, a na koncu su dovršili njezin najdonji dio uz samo tlo. (...) Kad im je vrijeme koje sam naveo bilo potrebno za izgradnju ovih građevina, mislim da im je zacijelo nemalo vremena trebalo i za klesanje i dovoženje kamenova i za gradnju kanala ispod zemlje.
Menkaurova piramida, Giza Khafrina piramida, Giza
Dolaze niotkud. Nestaju isto tako brzo kao što su se pojavili. Neobični i još uvijek neobjašnjen fenomen NLO, za kojeg mnogi svjedoci tvrde da su ga vidjeli, postoji od pamtivjeka pa sve do današnjih dana.
Postoje li zaista leteći tanjuri?, od kuda dolaze?, zašto dolaze?, kako izgledaju?, to su tek o poneka pitanja koja su mučila, i koja danas muče znastvenike, istraživače i fizičare koji istražuju fenomen NLO.
Ipak, ljudi su istražili djelić, vrlo vrlo mali djelić svemira, pa o postojanju inteligentnih bića poput ljudi ne možemo ustvrditi, ali možemo proučavati viđenja NLO-a na našem
planetu- ZEMLJI.
Svemir je beskrajan i beskonačan, pa je nekako, riječima kozmonauta Georgija Beregavoja: "Vjerovati da smo jedina inteligentna živa bića u svemiru jednako je vjerovanju da u velikoj šumi živi samo jedan medvjed".
POVIJEST NLO-a
Naziv leteći tanjur je relativno mlad. Prvi ga je koristio pilot Keneth Arnold 24.lipnja 1947. nad Washingtonom. Vidio je 9 srebrenkastih ploča koje su se kretale od oko 2700 km/h.
Da bi mogli nastaviti proučavati NLO-e prvo moramo zaviriti u dugu mračnu povijest.
1945. otvoren je prvi službeni dokument o NLO-ima.
Najstariji dokument Mahabharata, indijski ep, detaljno opisuje posjetioce iz svemira. Istraživaći NLO-a imaju crteže stare 400. godina.
Događaji iz 16. stoljeća često su pripisivani božjim znakovima.
Godine 1566. u kolovozu, nad Baselom letjela je plamena kugla po nebu.
U Rimskom carstvu Libije opisuje kako je nad Rimom proletio leteći štit.
Livije, Kasije Dio, Plinije Stariji i mnogi drugi opisuju u svojim djelima mnoge misteriozne nebeske pojave, za koje ni tada, a ni danas nije moguće naći logićko objašnjenje.
U najstarije vijesti o NLO-ima treba uvrstiti i onu od egipatskog faraona Tutmosisa III: "U 22.godini, u trećem mjesecu zime, spustio se na zemlju plameni obruć...Imao je glavu iz koje je izlazio loš zadah. Tijelo mu je bilo dugo oko pet metara, a isto toliko bilo široko..."
1513. godine, 21 godinu prije Kolumba, PERI RIES, turski kartograf iz INSTANBULA, nacrtao je kartu svijeta na kojoj je bila Amerika i na kojoj je ucrtao planine na ANTARKTIKU (to je podatak za koji smo saznali u 19.st), sve planine (podatak smo saznali u 20.st).
Kako je on mogao sve to znati. Možda su mu to rekli oni koji su vidjeli naš planet iz svemira? Nije li to trag prema postojanju inteligentnijih bića iz svemira.
Isto tako čudno, SUMERANI su opisali sve planete, veličinu, težinu i položaj. 5000. godina prije Kopernika.Opisali su Uran i Neptun. Tko im je mogao reći sve te podatke, kada nisu imali sredstva kojima bi mogli sve to saznati.Možda su im te podatke dali bića koja su vidjela sve te planete?
Te planete je tek 1986. letjelica Voyager izbliza proučila.
SUMERANI su također poznavali DNK 5000. godina prije suvremene medicine.
U egipatskoj Knjizi mrtvih, napisanoj prije 3,500. čitamo ovaj opis svemira:
"Tamo nema zraka, dubina tog mjesta je neizmjerna, a njegova crnina je crnja od najcrnje noći."
U Lukijanovim Istinitim povijestima, napisanim prije 2,100 godina, opisuje se let na Mjesec. Taj opis kao da potječe od nekog današnjeg astronauta:
"Nastavljajući naš let u svemir, sedam dana i isto toliko noći, osmog dana smo ugledali pred sobom nešto poput Zemlje. Bio je to blještavi otok koji je oko sebe širio svjetlo".
Ovo su, svakako, nevjerojatni zapisi ljudi u pradavnim vremenima prije čak 5000. godina.
Treba li povjerovati takvim zapisima? Mislim da da, jer ono što su vidjeli ti ljudi sigurno nisu bili avioni niti sateliti. To je bilo nešto neidentificir
DANAŠNJA VIĐENJA NLO-a
Danas se također na nebu viđaju neke neobjašnjive i neidentificirane letjelice koje se nazivaju, po tome što su neidentificirane, NLO.
U današnje vrijeme se manje posvećuje pažnje NLO-ima, jer je nebo prepuno aviona, raznih letjelica, te satelita. No, u ovim iskazima ćemo vidjeti da sve i nije tako jednostavno i lako objašnjivo. Vidjet ćemo iskaze svjedoka koji tvrde da su vidjeli NLO, ili čak bili u letećim tanjurima.
-6.travnja 2000. u večernjim satima u New Yersey-u na nebu su se pojavile neobične točkaste zrake. Iznenada, pojavile su se dvije letjelice koje su prolitjele područjem. Bile su srebrne boje. Dok su letjeli nije se čuo nikakav zvuk.
-u travnju 2000. pojavio se UFO u obliku trokuta iznad Pennsylvania-e. Tijekom leta nije se čuo zvuk, a objekt je nestao za tri minute.
-u siječnju 1998. Jim Roberts uočio je narančasto-crveni objekt kako lebdi iznad njegova ranča.
-1997. nad Istrom su se pojavila čudna svijetla. Prvo smo pomislili da se radi o kući na brdu, ali tu nije bilo brda - tvrdi bračni par koji je gledao pojavu. Izašli su iz auto, a objekt je nestao za petnaestak sekundi
-nad dijelom Zagreba, Pantovčaku, pojavio se NLO. Bilo je svjedoka koji su ga promatrali gotovo 20 minuta. Letio je vrlo nisko.
-13. travnja 2000. oko 22.30 sati UFO u obliku trokuta. Letio je brzino od oko 50 km/h. Nije se čuo nikakav zvuk, a viđenje je trajalo tri minute.
