24.05.2007., četvrtak

Danas sam... razočaran i ushićen Iako sam i dalje u totalnom minusu s vremenom, nisam izdržao bez osvrta na jedan današnji događaj (ukrast ću malo od sna). No, obzirom na stisku, ipak ću biti prilično telegrafski, a vi sami složite ostali dio priče - sorry, ali je to jedini način da uopće nešto napišem. Zbivanje: Festival jednakih mogućnosti (posvećen osobama s posebnim potrebama), Zagreb, Jelačić-plac, završno veče (srijeda). Unutar toga: koncert Caiman Verde. Često čujem salserose kako se žale da rijetko imamo salsa partyje sa živom svirkom, da nema nastupa Caimana u Zagrebu, da putuju samo po Sloveniji, i sl. Da vas izvjestim, osim mene sam tamo vidio još svega 3 (slovima: tri!!!) salsere. Ostale više ne želim čuti da se žale kako nema živih svirki! (Ok, neki su imali svoje treninge/probe/sate, a nekima je bila važnija tekma - ali da baš NIKOGA nije bilo... Ne, nemojte se više žaliti. Nije bilo reklame? Samo trebate na blog Caimana, i sve vam piše - taj izgovor se ne prihvaća. A Caimani su bili stvarno odlični, pa vam može biti još više žao što niste bili.) To je ono "razočaran", a sad ono "ushićen", čemu ću s veseljem posvetiti nekoliko redova više. Niste propustili samo Caimane, nego i nešto izuzetno poučno za sve plesače. Jeste li već vidjeli onaj video-clip koji kruži mailovima, gdje onaj fenomenalac s jednom nogom i jednom štakom pleše još fenomenalniju salsu? Dokaz da želja može nadomjestiti puno toga, i da smo mi previše razmaženi i ne znamo cijeniti zdravlje koje imamo, pa nam se ništa ne da. E, da ste bili na Trgu, vidjeli biste nešto barem jednako hvale i divljenja vrijedno. Jedan mladi dečko s očito atrofiranim nogama (da ponovo podsjetim, ovo je festival posvećen invalidima, a iz naziva se vidi poruka da i invalidi mogu manje-više sve što i ljudi bez takvih poteškoća), koji se na pozornicu dovezao u kolicima, izveo je više nego fantastičnu točku. Prvo je plesao sjedeći u svojim kolicima, a onda se bacio iz njih na pod, i nastavio plesati. Neću opisivati, to se treba vidjeti. Mislim da u publici nije bilo ni trunke žaljenja ili suosjećanja s tim dečkom, niti je njegova točka izgledala kao mučan ili tužan pokušaj - jednostavno je tako plesao (i bez nogu) da su gledatelji u njemu vidjeli plesača, a ne hendikepiranu osobu. Festival JEDNAKIH MOGUĆNOSTI, u pravom smislu tih riječi - potpuno je nadišao svoju invalidnost... Bio bih sretan kad bih kod drugih plesača uspio vidjeti takav žar, takvu strast, takav ples iz srca, sa izvrsnim pokretima ruku i tijela, s mimikom i uživljavanjem u ples, s izvrsnom tehnikom. Taj dečko je plesao cijelom svojom dušom, i uvjeren sam da mnogi naizgled zdravi plesači imaju daleko veći hendikep što ne osjećaju glazbu, ili što se ne znaju otvoriti, nego ovaj dečko bez funkcionalnih nogu... Znam da će nekima ovo zvučati preuveličano, ali ste - kao što sam već rekao - ovo trebali vidjeti. Tek onda biste razumijeli o čemu pričam... I sad se pokušajte sjetiti onoga što nekima od vas oduvijek govorim - ples nisu KORACI (ovaj dečko ih nije ni mogao imati), nego ono što date iz sebe, svakim pokretnim djelićem svoga tijela, uključivo i pogled, i osmijeh, i ponajviše stav. Pa sad razmislite, možete li plesati poput njega? Točnije, jeste li spremni doći do toga? Jer nije pitanje možete li, očito... Jer je on više nego očigledno mogao... .

- 02:48 - Što kaže tvoje lice na ovo? (9) - Otisni za nezaborav... - #