Slike za predhodne postove

Konji

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

The commeki--->ima-nema

Dizz by Miss Designs

Arhiva bloga

Prvi post(Početna)
Konj/Horse/Pferd

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

ponedjeljak, 01.02.2010.

Konj/Horse/Pferd

U ovom postu ću pisati o svojoj omiljenoj životinji;konj.

Konji (Equidae) su porodica sisavaca iz reda neparnoprstaša, u kojoj se danas nalazi samo jedan živući rod, Equus. U ovu porodicu pripadaju životinje, koje se obično nazivaju konjima, magarcima i zebrama. Razgraničenje pojedinih vrsta je još i danas sporno. Domaći konj i domaći magarac, domesticirani oblici divljih konja odnosno afričkih divljih magaraca, i danas imaju važnu ulogu kao jaće i tegleće životinje i rasprostranjeni su cijelim svijetom.



Općenito

Konji su općenito krupne životinje s relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Veličina i težina variraju; dužina od glave do repa je između 200 i 300 cm, rep je od 30 do 60 cm, a visina u ramenima im je od 100 do 160 cm. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake (vidi grivu). Boja krzna većine vrsta s gornje strane je siva ili smeđa, a s donje bjelkasto-siva. Kod više vrsta se mogu pojaviti pruge na ramenima i nogama, a sve tri vrste zebri poznate su upravo po svom upadljivom cno-bijelo prugastom krznu.

Udovi

Obilježavajuća osobina konja je redukcija broja prstiju. Tako sve danas živuće vrste imaju samo jedan koji koriste (Monodactylie). To je treći prst, dok su se ostali povukli i na skeletu postoje još samo kao rudimenti. Kopita kao cipele "obuvaju" zadnji zglob trećeg prsta. Za takav razvoj bilo je potrebno 50 milijuna godina. Prvi konji koji su bili veličine manjeg psa, imali su stopalo sa četiri prsta na prednjim nogama, i tri na stražnjim.

Boja

Prvobitno je boja konjske dlake imala funkciju kamuflaže.Danas se konji uzgajaju u nekoliko boja. Kod nekih se boja nogu, grive i repa razlikuje od boje ostatka tijela. Neki konji imaju bijele mrlje na licu i nogama.

Položaj ušiju

Konj može zasebno micati ušima kako bi prikupio zvukove, a položaj ušiju jasno ukazuje na njegovo raspoloženje. Uši okrenute naprijed znači da ga nešto zanima;jedno uho naprijed ,drugo unatrag znači da konj nije siguran, uši unatrag pokazuju agresivnost i strah.

Glava i zubi konja

Glava konja je snažna, upadljivo izdužena a najveći dio je gornja vilica. I međučeljusna kost je izdužena. Nosna kost je duga i uska, a očne duplje su smještene daleko straga i nalazi se iza zubiju. Čeljusni zglob je smješten visoko, a donja čeljust je isto povećana. Oči su smještene bočno na glavi, a uške su im duge i vrlo pokretljive. Konji imaju u svakoj polovici čeljusti tri sjekutića, oblikovanih kao dlijeto. Očnjak u pravilu imaju samo mužjaci, ženke ga uopće nemaju, ili je vrlo malen. Iza njih imaju prazninu, koja se naziva dijastema. U svakoj polovici čeljusti konji imaju najčešće tri pretkutnjaka (četvrti je rijetko prisutan, a kad postoji, uvijek je prvi) i tri kutnjaka. Pretkutnjaci i kutnjaci su vrlo slično građeni i idealno su prilagođeni tvrdoj hrani.

Unutrašnja građa

Kao kod svih neparnoprstaša, fermentacija hrane kod konja odvija se tek u crijevima, što znači da se i najveći dio probave odvija u crijevima. Želudac im je, za razliku od preživača, uvijek jednostavno građen sa samo jednom komorom. Fermentacija se odvija u vrlo velikom slijepom crijevu (zapremina slijepog crijeva može biti do 90 litara) i u do 4 metra dugom pravom debelom crijevu (Colon). Ukupno, probavni sustav konja može biti dug do 26 metara.



Divlji oblici danas još živućih vrsta porodice konja žive u istočnim i južnim dijelovima Afrike i u centralnoj Aziji. Tijekom zadnjih tisućljeća područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. Sve do kraja pleistocena bili su rasprostranjeni u velikim dijelovima Euroazije, Afrike i u Amerikama. Na američkom kontinentu su iz nejasnih razloga izumrli prije oko 10.000 godina. Naslućuju se razni razlozi: lov novodošlih ljudi, klimatske promjene poslije zadnjeg ledenog doba, neka bolest ili mješavina svih ovih faktora. I u zapadnoj Europi su izumrli vjerojatno prije oko 10.000 godina. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrijebljeni su u razdoblju antike. Do u 20. stoljeće održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Europi, zadnji divlji konji, tarpani, izumrli su u 19. stoljeću.

Kao suprostnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, no može ih se naći i u SADu i drugim zemljama.

Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je europski tarpan bio pretežno stanovnik šuma.



Socijalno ponašanje

Iako se konje može sresti kako pasu i po danu, to su ipak životinje aktivne pretežno u sumrak i noću. Kod nekih vrsta, kao na primjer kod grevijevih zebri i afričkih divljih magaraca, mužjaci zaposjedaju "svoj" teritorij za parenje koji može biti i veći od 10 km˛, što je najveći poznati teritorij kod svih biljoždera. Iako se neke životinje okupljaju u skupine, kod ovih životinja nema trajnih veza među odraslima. Kod nekih vrsta, (kao, naprimjer, pševalskijev konj, brdske i stepske zebre) mužjaci bdiju nad krdom koje predvodi ženka. U tom slučaju može doći do okupljanja većih krda s utvrđenom hijerarhijom. Sporazumijevaju se s drugim jedinkama gestama, načinom kako drže uške, čeljust i rep, ali i glasanjem.

Hrana

Konji su pravi biljožderi, i jedu prije svega travu, a ponekad, u različitoj količini lišće i druge dijelove bilja. Većina vrsta pije svaki dan, iako mogu izdržati bez vode i duže vrijeme.

Neprijatelji i ponašanje prema njima

Konji imaju čitav niz prirodnih neprijatelja, što su prije svega zvijeri kao što su hijene, vukovi, divlji psi i velike mačke. Kao većina kopitara, i konji imaju vrlo izražen nagon za bijegom. Tijelo konja građeno je za brzo i ustrajno trčanje, pa oni uvijek pokušavaju, ako je to ikako moguće, pobjeći. No, stjerani u kut, konji mogu svojim kopitima i ugrizom napadačima nanijeti ozbiljne i bolne ozljede.



Skotnost kod konja traje između 330 i 410 dana, najduže kod grevijevih zebri, najkraće kod domaćih konja. Na svijet dolazi u pravilu samo jedno mladunče. Ono je relativno teško (dosiže između 9 i 13% težine majke) i vrlo razvijeno, tako da već koji sat nakon dolaska na svijet može slijediti majku. Nakon 0,5 i 1,5 godina mladunče prestaje sisati. Spolna zrelost nastupa u dobi od tri do šest godina, pri čemu se mužjaci, zbog socijalne strukture, mogu razmnožavati u kasnijoj dobi od ženki. U prirodi je najduži životni vijek konja oko 40 godina, dok pod ljudskom skrbi mogu doživjeti gotovo 50 godina.



Najbliži srodnici konja su tapiri i nosorozi, i zajedno čine red neparnoprstaša (Perissodactyla). Tapiti i nosorozi su međusobno bliži srodnici. Iz tog razloga se porodica konja ponekad, zajedno s izumrlim precima svrstava u zaseban podred Hippomorpha.

Živuće vrste

Broj vrsta konja je još uvijek sporan. Najčešće se razvrstavaju u sedam ili osam vrsta:

* Divlji konj (Equus ferus) je u prirodi izumro u 1960im, kad je izumro pševalskijev konj (Equus ferus przewalski). Koristeći primjerke ove vrste koje su živjele u zoološkim vrtovima, u međuvremenu su u tijeku puštanja na slobodu ovih konja u Mongoliji, Kini i drugim zemljama. Procjenjuje se, da danas slobodno živi oko 2.000 jedinki. Divlji konj je izvorni oblik domaćih konja.
* Afrički divlji magarac (Equus asinus), nazvan još i divlji magarac ili pravi magarac, u prirodi je visoko ugrožen. Još vrlo malo jedinki živi u Eritreji, Etiopiji i Somaliji. Afrički magarac je izvorni oblik domaćeg magarca.
* Azijski magarac (Equus hemionus), često nazivan i polumagarcem ili konjskim magarcem, rasprostranjen je s više podvrsta (onager, kulan i drugi) od Irana do Indije i Mongolije. Neki zoolozi smatraju ove podvrste samostalnim vrstama, pa bi se prema tome, ovisno o gledištu, moglo naći jedna, dvije, tri ili čak do šest vrsta azijskih magaraca. Za razliku od afričkih, azijski magarac nikada nije domesticiran.
* Kiang (Equus kiang) je ranije smatran podvrstom azijskog magarca, ali on je krupniji i sličniji konju od njega. Vrsta živi na tibetanskoj visoravni i područjima uz nju.
* Grevijeva zebra (Equus grevyi) je prepoznatljiva po svojim vrlo uskim prugama. Još samo nekoliko tisuća jedinki živi u Keniji, Somaliji i Etiopiji, i smatra ju se ugroženom.
* Brdska zebra (Equus zebra) živi u dvije podvrste u Namibiji i Južnoj Africi. Ovo je najmanja vrsta zebri.
* Stepska zebra (Equus guagga) živi južno od Sudana do Južne Afrike. Vrsta je prepoznatljiva po tome što joj je i trbuh prugast, a između pruga ima svjetlije, "zasjenčene" pruge. Kuaga, zebra izumrla krajem 19. stoljeća, imala je pruge samo na glavi i vratu. Danas se smatra da je bila podvrsta stepske zebre, no ponekad ju se navodi kao samostalnu vrstu.

Točni srodnički odnosi među pojedinim vrstama ove porodice ni danas nisu razjašnjeni bez ostatka. Sve tri vrste zebri vjerojatno imaju zajedničku liniju predaka, kao i "magarac" (afrički, azijski i kiang). Divlji konj je vjerojatno u najudaljenijem srodstvu od ovih vrsta i vjerojatno se još vrlo rano odvojio od linije zajedničkih predaka "zebra-magarac".

Poznati su i razni hibridi između pojedinih vrsta.



U ljudskoj povijesti su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Točno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi, no procjenjuje se da je magarac domesticiran 4000 godina p. n. e. a konj nešto kasnije.

Čovjek ih je rašitio po cijelom svijetu. Motorizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog prometa su snažno potisnuli korištenje konja i magaraca, i danas se u industrijaliziranim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi. U manje razvijenim područjima, konji i magarci se još uvijek intenzivno koriste. Još jedno područje njihovog korištenja je i izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a i njihova koža se koristi. No, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe je drugorazrednog značenja.




Konj (Equus caballus) je veliki četveronožni sisavac, pripadnik roda Equus. Konji su odavno bili jedna od najvažnijih domaćih životinja koja se uzgaja u vrlo velikom broju raznih pasmina, a živi širom svijeta.

Taksonomski, domaći konji su domesticirani oblik divljih konja (Equus ferus), i zajedno s magarcima i zebrama spadaju u porodicu konja (Equidae), u red neparnoprstaša.



Vanjski izgled

Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12-20 km/h).
Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.

Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne ralikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.

Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.

Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.

Veličina, starost, razmnožavanje

Ovisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu u "ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji.
Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine.
Očekivani životni vijek konja uveliko zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.

Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.



Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.
Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobile

U životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik. Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda. Kod bijega, kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.

U pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuhom formiraju novo krdo.

Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom.

U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje-više veliko postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuh se pri tome često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.



Porijeklo

Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.

Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja.

Povijest domaćih konja

Domesticiranje konja donijelo je narodima izvanredne prednosti. Mogle su se u puno kraćem vremenu prijeći velike udaljenosti, što je olakšalo održavanje velikih carstava. Pored toga, kao što je to u nekim krajevima i danas običaj, koristilo ih se za hranu, a bili su i dragocjeni pomagači u ratnim pohodima. Neke nove napadačke i ratne tehnike postale su moguće tek uz korištenje konja.

Stari orijent

Rana carstva Asiraca i Hetita kao i Hurita u državi Mitani stvarana su korištenjem konja u ratovanju. Oko 1700 godina p.n.e. u Egipat upadaju Hiksi, nomadski narod nejasnog porijekla. Egipćani do tada nisu poznavali konje i bili su u borbi do te mjere podređeni, da su Hiksi uspjeli osvojiti veliki dio Starog Egipta.

Stepe

Rani nomadski narodi centralne Azije, iz kojih su kasnije proizašli mnogi narodi ratnika-konjanika, "pronašli" su sedlo i drugu jahaču opremu još u trećem stoljeću pr.Kr. Kasnije grčki povijesničar Strabon izvještava o izuzetnom jahačkom umijeću Skita.

Srednja Europa

Ostaci konja dokazani su u srednjoj Europi od starog kamenog doba, i nastavljaju se i u vremenu nakon ponovnog širenja šuma iza zadnjeg ledenog doba. No, vrijeme od kad je konj domesticiran u Europi je sporno, jer je teško razlikovati kosti divljih od kosti domesticiranih konja.

Antika

U Homerovim epovima konji prije svega vuku bojna kola, kao što je bilo uobičajeno u egipatskom Novom carstvu i kod Asiraca i Hetita. Kod sahrane Patrokla (Ilijada 23, 163) žrtvovani su konji. U grčkoj antici konj je bio simbolički povezan sa smrću. Kad se junaka prikazivalo kako kroz prozor gleda konje, pretskazivana je njegova smrt.

U vrijeme oko 1000 godina p. n. e. prestaju se koristiti bojna kola. Konjanici na sve krupnije uzgajanim konjima pokazali su se, uz sve bolju vještinu jahanja, kao brži i okretniji, pa time i efikasniji od bojnih kola.

Drugog dana održavanja antičkih Olimpijskih igara tradicionalno su bila natjecanja u jahanju i utrci kolima.

Grčki povjesničar Ksenofon napisao je u 4. stoljeću p.n.e. djelo Peri hippikes ("O umijeću jahanja") gdje je izneo znanja o konjimai jahanju. Većina savjeta sadržanih u tom djelu vrijede još i danas.

Potkovu su poznavali još Rimljani. U Europu je stigla u 5. stoljeću p. n. e. za vrijeme seobe naroda. Točno porijeklo ovog izuma je nepoznato. Međutim, Rimljani nisu uspjeli razviti konjima primjerenu ormu. Primjeren način za prijevoz tereta konjskom zapregom razvijen je tek puno kasnije.

Srednji vijek

Korištenje konja kao radne životinje postalo je moguće tek u srednjem vijeku, s pronalaskom primjerene orme. Do tada su u poljoprivredi korišteni samo volovi. Ranije uobičajena orma je konjima kod vuče većih tereta presjecala dovod zraka, pa ih se moglo koristiti samo za vuču lakih kola. Razvoj adekvatne orme omogućio je korištenje konja na primjer za vuču pluga. Kako konji imaju bitno veći radni potencijal od volova, to je značilo revoluciju u poljoprivredi.

U srednjem vijeku je konj kao jahaća životinja bila dostupna gotovo isključivo plemstvu. Korištenje jahača u bitkama dovelo je do razvoja sloja vitezova. Iz te prvobitno samo vojno korištene vještine jahanja kasnije se razvila klasična dvorska umjetnost jahanja.

U tom razdoblju se počinje snažnije razvijati konjogojstvo, jer su mnogi vladari željeli ukrasiti svoje dvorove naročito plemenitim konjima. S druge strane, kako su vitezovi zbog oklopa postajali sve teži, bili su potrebni i sve krupniji, grublje građeni konji.

Novi svijet

Na američkom kontinentu nije bilo domesticiranih konja. U Americi su, doduše, živjeli divlji konji, no izumrli su prije mogućeg domesticiranja. Tek Europljani dovode u Ameriku domaće konje. Neki konji su u sjevernoj Americi odbjegli, i na slobodi formirali krda mustanga. Tako su Indijanci prvi put sreli konje. Taj kontakt radikalno mijenja način života nekih plemena. Prije svega narodi koji su živjeli u preriji mogli su uz pomoć brzine konja uloviti više bizona, a veća pokretljivost im je povećala lovišta.



Hladnokrvni i toplokrvni konji

Naziv "hladnokrvni konj" nemaju veze s temperaturom krvi, već s temperaturom konja. Hladnokrvni konji su obično vrlo pitomi i snažni te s mirnoćom podnose gotovo sve s čim se susretnu. Oni su se uglavnom koristili za rad u polju ili šumi. Toplokrvni konji dosegnu brzine i do 70 km/h. Oni su mnogo mušičaviji i teže ih je dresirati. Mješanac toplokrvnog te hladnokrvnog konja naziva se polukrvni konj.

Podjela konja po težini

Pored hladnokrvne i toplokrvne podjele konja, konje dijelimo još i po kategorijama i to na: lake, teške i ponije.

Laki konji

* Irski tegleći konj - prvodobitno se koristio za rad na malim irskim farmama.
* Jahači konj -( sedlenik) je američki konj izvrsna držanja.
* Australski stočarski konj - je svestran, vrlo uporan i izdržljiv.
* Šarac - je konj velikog paleža, ima ih vrlo različitih vrsta i veličina.
* Camargue konj - živi u poludivljim krdima u delti Rhone u Francuskoj.
* Velški poni - je taman konj, izuzetno snažan i lako se održava.
* Fijakerski konj - često se koristi u natjecanjima.
* Lipicanac - se koristi u španjolskoj školi jahanja u Beču, Austrija.
* Morgan- potječe od jednog pastuha koji je nosio ime Justin Morgan po svome vlasniku.
* Andaluzijski konj - ja španjolska pasmina od koje potječu lipicanci.
* Tennessee šetač - je konj dobre prirode. Ima tri glatka načina hoda.
* Hanoverski konj - je popularan u Njemačkoj za paradne skokove i dresuru.
* Appaloosa - je pasmina koju su uzgojili Nes Perce Indijanci iz Sjeverne Amerike.
* Quarter - je konj koji se smatra najpopularnijim u cijelom svijetu.
* Arapski konj - je najstarija pasmina i prihvaćen je kao preteča svih pasmina.
* Orlov kasač - je visok konj lagane građe. Prvi put je uzgojen u Rusiji.
* Čistokrvni konj - je najbrža konjska pasmina gotovo savršenih proporcija.
* Berberski konj - potječe iz Maroka u Sjevernoj Africi. Jedna je od najstariji pasmina konja.

Poniji

* Dartmoor - je poznat po svome dugom i niskom koraku.
* Connemara - je brz i sjajan skakač.
* Eksmurski konj - živi u Exmooru u na jugozapadu Engleske.
* Američki šetland - koristi se uglavnom kao zaprežni konj.
* Australski poni - ima izvrsnu prirodu.
* Velški planinski poni - je snažan i lijep konj.
* Šetlandski konj - je visok do 102cm, no dovoljno je snažan da nosi čovjeka.
* Highlandski konj - je siguran na nogama, snažan i poslušan.
* Islandski konj - može ponijeti težak teret i biti brz na duge staze.
* New Forest poni - je susretljiv i udoban jahači konj.
* Fjord - potječe iz Norveške i potomak je konja Przewalskoga.
* Falabella - je izrazito malen konj, u hrptu visok jedva 70cm.

Teški konji

* Suffolk punch -je vrlo snažan. Koristio se kao svenamjenski radni konj.
* Clydesdale -potječe iz doline Clyde u Škotskoj, iz 18. stoljeća.
* Shire - je najteža pasmina za vuču. Blag je i lako se s njim upravlja.
* Percheron -je francuska pasmina koja u sebi nosi dobar dio arapske krvi.
* Ardenski konj - se dijeli u dvije skupine - živahni, lagani tegleći konj i teški konj.
* Belgijski tegleći konj - je poznat kao Barbant. To je vrlo stara pasmina.

Izvor: Wikipedija