Pod padom kvalitete života ne misli se samo na pomanjkanje materijalnih dobara, nego i na srozavanja mnogih do sada prihvaćenih etičkih normi u odnosima među ljudima, ali i u odnosima između država. Poslije Francuske revolucije uspostavljena su mnoga pravila ponašanja među civiliziranih država, a koncem XIX. stoljeća i pravila o poštivanju zakona i običaja ratovanja. Stoga je danas za početak XX. stoljeća u tom pogledu potpuno opravdano reći kako se radilo o "bon vieux temps". Nakon toga je započeo u Europi I. svjetski rat, a polovicom tog stoljeća II. svjetski rat. Nakon II. svjetskog rata počinje nuklearna era i bipolarni sustav odnosa. Svijet tada strepi od sveopćeg nuklearnog rata, a skoro desetljeće pred kraj XX. stoljeća dolazi do raspada bipolarnog sustava odnosa. Od tada postoji samo jedna vojno ekonomska supersila - SAD. Svijet je to prvo primio s olakšanjem jer je tako izbjegnuta opasnost od sveopćeg nuklearnog rata. Nestankom "Hladnog rata", govorilo se o "novom poretku", ali u pozitivnom smislu za razliku od Hitlerovog novog poretka u Europi. Ipak se pokazalo kako je "Hladni rat" zamijenjen s ogromnim brojem regionalnih, ograničenih, etničkih, vjerskih, građanskih i inih ratova, koje je vrlo teško i definirati na temelju dosadašnjih saznanja o teoriji rata. Umjesto "Hladnog rata" svijet se ne susreće s očekivanim novim poretkom, već s uznemirenim i potpuno podijeljenim svijetom velikih proturječnosti. Odmah se pokazalo i kako su predviđanja novih sukoba skoro nemoguća.

Kao dokazi mogu poslužiti procjene posljedice raspada bipolarnog sustava odnosa te raspada SSSR-a i SFRJ. Nitko nije mogao predvidjeti kako će upravo prilikom raspada bivše SFRJ doći do tolikog stupnja nasilja, zločina i krvoprolića. Na temelju svih parametara koji se koriste u predviđanju, to se moglo očekivati u udaljenim krajevima SSSR-a, gdje ljudi praktično nisu imali nikakvog kontakta s vanjskim svijetom i gdje je tada najjača kopnena vojska na svijetu mogla prekrajati granice među republikama u korist Rusije. Pa ipak, tamo se ništa od predviđenog krvoprolića nije dogodilo. S druge strane, bivša SFRJ bila je otvorena zemlja iz koje se je moglo putovati u svijet i u koju je svijet dolazio. Sve to se zbilo pred očima novinara i televizijskih snimatelja te snimanja iz američkih izvidničkih letjelica poput bespilotnog Predatora koji ostaje i do 20 sati u zraku, te može vršiti infracrveno i radarsko uz obično snimanje. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević odlučio se na prekrajanje granica Avnojevske Jugoslavije pred očima međunarodnih promatrača i cijelog svijeta, što je singularitet u vremenu u kojem nitko nije pokušao mijenjati granice od Baltika do Vladivostoka, te od Sjevernog pola do granica bivše SFRJ. U svakom slučaju, normalne političke odluke suvremenog svijeta moraju biti donesene u skladu s fizičkim zakonima i tadašnjim načinom razmišljanja. Badentherova komisija je vrlo jasno zaključila kako se tadašnja Jugoslavija na temelju vlastitog ustava može razdvajati samo po postojećim Avnojevskim granicama. Iako je čitava Europa to prihvatila, Milošević je mislio kako on jedini na Euro-Azijskoj ploči može ignorirati to stajalište. Naravno, od tada jedna takva iracionalnost vuče za sobom druge i dolazi do domino-efekta u nacionalističkom bespuću, koji se potom međusobno inducira na više strana. Zločini, viđeni samo tijekom Hitlerovog postojanja, ponovno ulaze u stvarni život Europe. Vojnog patuljka Europe potpuno nesposobnog da zaustavi taj zločin.



Ovo se navodi samo poradi uočavanja sljedeće činjenice. Nitko tko se bavio predviđanjima nije mogao predvidjeti takav razvoj događaja, čak ni uz raspolaganje s najvećim računalima, bazama podataka i modelima društvenih sukoba. Stoga možemo konstatirati kako ni ubuduće neće biti moguće predvidjeti veći broj raznih sukoba i ratova, jer to još ne znamo predviđati. U stvari, dinamika razvoja tih događaja slijedila je dinamiku kaosa o kojoj je već bilo riječi. Pritom opet ne treba ići u krajnost i smatrati kako se baš ništa od svjetskih trendova ne može predvidjeti, samo zato što pojedini lokalni sukobi podliježu dinamici kaosa. Tako je primjerice u Africi, Indiji, Indoneziji i drugim regijama u kojima je došlo do eksplozije prirasta stanovništva, kvaliteta života drastično pala. U subekvatorijalnoj Africi se odvija neprestano komešanje i međusobni sukobi raznih pobunjeničkih skupina. Krvoproliće poput onog u Ruandi 1994. godine, između plemena Tutsi i Hutu, ne može se nazvati ratom, ali pobijeno je 500.000 do milijun ljudi i to uglavnom civila, žena i djece. Istodobno, bolesti poput AIDS-a haraju cijelom subekvatorijalnom i južnom Afrikom. Dječaci od 12 godina naoružani sa sveprisutnim Kalašnjikovima, tumaraju okolo u raznim skupinama te dijele pravdu, a pritom nitko ne zna čije su to oružane formacije. Djevojčice od 12 do 14 godina, koje su roditelji izbacili iz domova jer ih ne mogu hraniti, postaju putujuće prostituke u takvim oružanim skupinama i šire AIDS do nemogućih razmjera. Stalno izbijaju građanski ratovi u Afričkim država i prije nego se ta pobuna smiri, već izbija novi sukob na drugom mjestu. Vrlo je jasno kako je kvaliteta života na svim tim mjestima pala i to ne samo zbog neprestanih borbi, nego i zbog akutne nestašice hrane.

Tako je svojedobno u Zimbabweu predsjednik Robert Mugabe, uz nasilje i ubijanje, oduzeo zemlju bijelim farmerima te je predao pristašama svoje stranke izazvavši nestašicu hrane u nekada prosperitetnoj državi. Subekvatorijalna Afrika se više ne može nositi sa svojim prirastom stanovništva. Tu nije riječ samo o pomanjkanju hrane, nego i o općem komešanju i kaosu. Neomalthusijanci bi to uzeli kao očiti primjer ispravnosti svojih teorija. Netko tko je boravio u tim zemljama sedamdesetih godina XX. stoljeća, dok su te zemlje pripadale nesvrstanom pokretu i bile relativno prosperitetne, danas jasno može vidjeti ogromni pad kvalitete njihovog života u svim segmentima. Kao primjer se može uzeti upravo Robert Mugabe. On je stekao izvrsno obrazovanje u Europi, zalagao se za uvođenje pravih demokratskih institucija u prosperitetni Zimbabwe, da bi sve to pogazio i izvršio pravo etničko čišćenje bijele manjine te tako doveo privredu svoje zemlje u totalni kaos. Danas zemljom hara AIDS i nestašica hrane. Naravno, tamo gdje je kvaliteta života srušena do kraja, ne može se više govoriti ni o pravima čovjeka. Neomalthusijanci su ipak u jednom bili u pravu. Nerazvijeni svijet je krenuo u opće komešanje, od teških oružanih sukoba u Indoneziji do nestašice hrane i prirodnih katastrofa u Indiji i neprestanih štrajkova u Južnoj Americi. Sve se to događa u zemljama s velikim prirastom stanovništva.



Međutim teške šokove pretrpjele su gotovo sve istočnoeuropske zemlje u tranziciji, kao i republike bivše Jugoslavije s izuzetkom Slovenije, ne samo zbog rata, već i zbog privrednog kriminala, korupcije i djelovanja mafije. Nitko nije mogao predvidjeti enormnu pljačku narodne imovine na tim prostorima. Domoljubni pojedinci su ističući neograničenu ljubav prema svojoj naciji, istodobno pljačkali narod s raznim privatizacijama i iznosili novac u inozemstvo, stvorivši oko 20% nezaposlenih. To je zbog takvih poremećenih poimanja domoljublja, za veći dio tih naroda, također predstavljalo veliki pad kvalitete života. Međutim, istočnoeuropske zemlje će ući u Europsku zajednicu i poboljšati svoj standard i kvalitetu života. Ipak, nitko nije mogao predvidjeti tako dug i mukotrpan tranzicijski period, koji se odigrao uz veliku pljačku narodnih dobara i pad etičkih normi, na koje se su se pozivali upravo oni koji su tu pljačku izvršili.

S druge strane Zapadna Europa i SAD su doživjele ogromni preokret pojavom globalnog terorizma. Globalni terorizam i borba protiv njega postaje veliki teret za te zemlje, koji će sigurno povećati životne troškove i udariti na životni standard ljudi, ali i uz određeno ograničavanje dosadašnjih ljudskih prava. Istodobno, ostvarivanjem ekstraprofita multinacionalnih korporacija i rastom jaza između razvijenih i nerazvijenih može se očekivati samo daljnje jačanje terorizma kao jedinog dostupnog oružja u arsenalu potlačenih. U tom smislu najvažnije je prethodno spoznati sadašnje izazove i dvojbe SAD-a, budući isti predstavlja jedinu svjetsku državu koja svoj dosadašnji status vojno-ekonomske supersile može zamijeniti statusom imperijalne sile. Na čemu Busheva administracija intenzivno radi cijelo vrijeme.