Kao što je rečeno drugi moderni jahač apokalipse je stalni porast globalnog zagađenja. Dolazi do poremećaja u ravnoteži uspostavljanoj stotinama milijuna godina, a kojoj je prilagođen život na Zemlji. Povećanjem količine ugljičnog dioksida u atmosferi, koji raste od prve industrijske revolucije, blokira se zračenje temeljem kojeg se hlade neki ugrijani dijelovi Zemljine površine, a posebno tijekom noći. Jednostavno rečeno, CO2 u atmosferi blokira odvođenje topline u svemirski prostor preko procesa zračenja s ugrijanih dijelova zemljine površine. Sadržaj CO2 u atmosferi iznosio je 0,029 prije prve industrijske revolucije, a ta količina CO2 je pronađena i u faraonskim grobnicama. Ako se nastavi dosadašnji rast povećanja CO2 od 0,2 do 0,3% godišnje, početak XXI. stoljeća obilježit će sadržaj CO2 od 0,04. Ako bi se sadržaj CO2 u atmosferi povećao na 0,055 do 0,06, do sredine ovog stoljeća, to bi moglo dovesti do povećanja srednje godišnje temperature donjih slojeva atmosfere za 2,5 °C, a to bi onda dovelo ne samo do daljnih nepovoljnih klimatskih promjena, već i do katastrofalnih promjena na pojedinim dijelovima Zemlje.
Pritom se misli na silovite prodore vlažnog zraka u pojedine krajeve praćene s katastrofalnim poplavama, dok će drugi krajevi trpjeti katastrofalnu sušu. Siloviti olujni vjetrovi koji iščupaju na tisuće robusnih starih stabala nisu više specijalitet samo za neke otoke u Tihom oceanu već se javljaju i u zapadnoj Europi, gdje su kao takvi upamćeni samo u legendama. S povećanjem srednje godišnje temperature neizbježno će doći do topljenja leda na velikim glečerima, ali i na Antartiku i u područjima južno od Sjevernog pola. Pritom će doći do podizanja razine mora. Čak i relativno mali porast razine mora, poput jednog metra imao bi teške posljedice. U mnogim priobalnim pojasevima to znači pomicanje obalne crte za najmanje stotinu metara. Oluje bi ubacivale ogromne količine vode na kopno, zbog čega bi dodatno stradala mnoga plodna područja.
Mnoge zemlje u razvoju biti će drastično pogođene, ali i neke razvijene zemlje. Primjerice oko 180.000 žitelja Maldivskog otočja bit će potpuno poplavljeno ako se razina mora digne za dva metra, a već kod podizanja za jedan metar veliki valovi bi se prelijevali preko otočja. Istodobno u Egiptu, Bangladešu i Kini, mnogo pučanstva koje živi u riječnim deltama s velikim poljoprivrednim prinosima, ostat će bez toliko potrebnih obradivih površina za proizvodnju hrane. Bangladeš bi izgubio skoro 12% obradive zemlje, pri podizanju razine mora za jedan metar. Stanovništvo Egipta i Bangladeša trebalo bi za nekoliko desetljeća u Egiptu s 54 milijuna u 1990. godini porasti na 94 milijuna 2025. godine, a u Bangladešu s 115 na 235 milijuna u istom vremenskom razdoblju. Jasno je kako Egipat i Bangladeš zbog takvog prirasta stanovništva neće moći odvojiti sredstva za zaštitu zemljišta od porasta razine mora svugdje gdje je to potrebno. U riječnim deltama takva zaštita je vrlo problematična. Iz toga je vidljivo kako će zemlje u razvoju, koje neće moći obuzdati nagli prirast stanovništva biti dvostruko pogođene efektom staklenika. Oni će sa stalnim gubitkom obradivog zemljišta trebati nahraniti sve veći broj gladnih usta. Podizanjem razine mora bit će ugrožene i zemlje poput Gambije, Indonezije, Mozambika, Pakistana, Senegala, Surinama i Tajlanda.
Naravno, biti će ugrožene i razvijene zemlje. Po nekim procjenama, samo zaštita priobalnih područja i otoka u SAD-u od jednometarskog podizanja mora, koštala bi oko 100 milijardi dolara. Naravno, bogate zemlje s visokim bruto nacionalnim dohotkom per capita bit će u stanju odvojiti znatna sredstva za saniranje tih negativnih posljedica, barem tamo gdje to ima smisla. Sve ovo doprinosi još većem jazu između razvijenih i nerazvijenih, koji će se naposlijetku pretvoriti u kroničnu mržnju. Nerazvijeni, a osobito tamo gdje se vjerom fanatizirane mase fanatično protive kontroli rađanja, smatrat će kako uzrok svim njihovim mukama leži u pohlepi razvijenih koji su ostvarili svoj standard na njihov račun. Razvijeni opet niti žele niti mogu pomoći onim nerazvijenim zemljama koja održavaju neprihvatljivo velik prirast stanovništva.
Jasno je kako čovječanstvo u borbi protiv efekta staklenika mora krenuti koordinirano. Sve donedavno znanstvenici su tvrdili kako uopće nisu sigurni je li efekt staklenika osnovni krivac za klimatske promjene. U srpnju 1996. godine u Ženevi je održana konferencija predstavnika 150 zemalja potpisnica Konvencije o klimatskim promjenama. Tom prilikom je potpisan apel industrijski razvijenim zemljama za usavršavanjem tehnoloških procesa kojim bi se smanjila emisija ugljičnog dioksida u atmosferu. Bio je to samo apel i preporuka. Ipak na konferenciji u Kyotu od 1 do 4. listopada 2002. godine raspravljene su i mjere koje je potrebno poduzeti u industrijskim procesima za ograničenje emisije CO2. Poslije konferencije u Kyotu još nekoliko zemalja je naknadno potpisalo taj dogovor, ali jedino je SAD odbio potpisati taj dogovor. Predsjednik Bush je tada osobno izjavio kako dogovor u Kyotu nije baš pravi način za razbijanje efekta staklenika i zašto bi SAD trebao uložiti ogromna financijska sredstva u takav projekt koji nije učinkovit. Predsjednik Bush je iznio i da SAD ima vlastiti prijedlog takvog programa. Sve ostale zemlje svijeta ostale su pri stavu, kako je program u Kyotu dobar te ga treba provoditi kao način smanjenja efekta staklenika.
Za zemlje poput Kine i Indije, koje predviđaju veliki napredak u svojim industrijskim postrojenjima, provedba sporazuma u Kyotu predstavljat će veliko financijsko žrtvovanje kako bi svoja zaostala industrijska postrojenja prilagodila klauzulama sporazuma u Kyotu. S druge strane, SAD kao najbogatija i tehnički najnaprednija zemlja na svijetu, nije spremna na te žrtve. Svijet, a osobito siromašne zemlje, ocijenit će to kao sebičnost jedne supersile. Pritom je vrlo važan podatak da SAD sa svega 5% svjetskog stanovništva doprinosi s 20% globalnog zagađenja s CO2 i stvaranja efekta staklenika.
