Zurl

18.12.2006.,ponedjeljak

SAGA O ZURLIMA

PRIJE SVEGA! (Iz uvoda u Sagu)

Prvi autor početka ove Sage je prešao veliki put i uložio puno truda i ljubavi u prikupljanju podataka o korijenima porijekla prezimena Zurl. Za to smo mu od sveg srca zahvalni.

Tek kada sam preuzeo rukopis, shvatio sam svu težinu i odgovornost daljnjeg nalaženja dokumenata i slika. Uz sav trud i pažnju, sigurno je da između redaka nedostaju događanja, a neka su napisana iz podataka koja je autor tražio po familiji.

Ovo je, nadam se, posljednji ispis dopunjenih prvih 130 stranica knjige, a ostale će nastati sa vremenom koje dolazi. Nastavit ću Sagu do jednoga dana, sve dok mogu, ili i ja pronađem jednoga Zurla koji će je preuzeti i nastaviti, jer to je knjiga bez kraja i trajat će dugo, dulje od nas.

Dragom bratiću i familiji, sa ljubavlju

Željko Zurl

U Zagrebu, 30. 08. 2005. god.


NAKON TOGA!

Sa vremenom je „SAGA“ rasla i nova tehnika je učinila svoje. Knjiga se seli sa papira na novi medij novog doba, CD. Tu se otvorila mogućnost da svaki zainteresirani dobije na istom zapisu, knjigu, animirani foto-album, obični familijarni album sa preko 300 slika i na kraju glazba. Tu su tri marša u izvođenju orkestra HV (hrvatske vojske) i jedna ouverture za tamburaški orkestar Josipa Corelja, te dvanaest lakih skladbi njegovog unuka Dejana Corelja u vlastitoj izvedbi uz pomoć supruge Marine, zabilježeno običnim kasetofonom. Neke od navedenih opcija će biti moguće reproducirati na CD/DVD playerima.

Slijedeći korak je bio podstaknut kontaktima sa Zurlima izvan Hrvatske. Obostrani interes je istaknuo zajedničko pitanje: - Dali smo mi familija?

Tako je pala odluka da se dio „Sage“ pojavi na internetu, dostupnom cijelom svijetu, kao interesantno štivo, a Zurlima (i onima sa prezimenom u nekom drugom ali sličnom obliku) tema za razmišljanje.

Jedini odgovor će se naći u zajedničkom nalaženju jednakosti i spona, odnosno nalaženju fizičke i ostalih sličnosti koje bi mogle značiti povezanost istog porijekla. Neka to ostane odluka svakog ponaosob, nakon razmišljanja. Zajedničko prezime bi bilo eventualni dokaz pripadnosti istom korijenu, a ako se podupre sa istim sklonostima prema umjetnosti, pa čak i životnim sudbinama, onda se zaključak nameće sam po sebi. Ljubav prema glazbi nije samo tako pala sa Neba. Na slikama albuma će gledati nepoznate im ljude u nepoznatom okruženju, ali možda jako slične onima koje znaju u svojoj familiji. Tako će možda spoznati da je čak i prikazano porodično stablo, najvjerojatnije, samo jedna od grana velikog drva zvanog ZURL.

NA KRAJU

Autori ove „Sage“ se zahvaljuju svima u familiji koji su pomogli da ova priča bude oteta zaboravu i dostupna pokoljenjima, koja će se jednoga dana pitati za svoje korijene. To su naši stričevi i tete koji se spominju u „Sagi“.

Posebno veliko HVALA Sanji Odić na trudu uloženom na izradi ove stranice, njezinom sinu za grafičko rješenje grba i tehničkoj pomoči njezina supruga Branimira Odić.

Isto se tako zahvaljuju svim sponzorima koji su materijalno pomogli stvaranju „Sage“ i ove stranice, kao i svima onima koji će pomoći da se ista dotjera.



FIRST OF ALL! (From the introduction into the Saga)

The first author of this Saga made a long way with much effort and love in collecting of data on the roots of the Zurl family name. (The name appears as Zurl, Curl, Corelj and Corel, but the root is the same). We are grateful to him from the bottom of our heart.

When I took a manuscript, I realized how difficult and responsible a finding of documents and photos was. In despite of all efforts and care, some events are certainly missing, and some were described as they were heard from the family members.

I hope that this is the last of 130 pages of the book. The further ones will be written in the future. I shall continue the Saga until the day when a new Zurl will be ready to continue it, hoping that the book will newer end.

To my dear cousin and the whole family, with love,

Željko Zurl

Zagreb, August 30th 2005.

AFTER THAT!

As the Saga grew, new techniques made their contribution. The book came from the paper on a new medium, the CD. That made possible that everyone who was interested in gets a book, animated photo-album, and the ordinary family album with more than 300 photos and music. There are three marches performed by the Croatian military orchestra, one overture for the tamburica orchestra of Josip Corelj and twelve composition of his grandson Dejan Corelj accompanied by his wife Marina and recorded on a simple casetplayer. Some of the mentioned options will be able to be reproduced on the CD/DVD players.

The next step was encouraged by contacts with the Zurls outside of Croatia. A mutual interest pointed out a question:
Are we a family?

That led to the decision to put the Saga on the internet as an interesting content and to reconsidering to people with the family name Zurl or similar.
It is quite possible that the family tree is just one branch of the tree named ZURL.

AT THE END

The authors of Saga are grateful to all family members who helped to save the story from forget ness and made it approachable to the generations which might be interested in their roots. That are our uncles and aunts mentioned in the Saga.

Special thank to Sanja Odić who edited this site, to her son Zvonimir Šegota for the graphical design of the family arm and to her husband Branimir Odić for technical support.


________


S A G A O Z U R L I M A


Prvi tragovi u austrijskom carstvu

Slijedeći šumovitu obalu širokog plavog Dunava konjički puk austrijske carske vojske kaskao je umoran od sedmogodišnjeg ratovanja za Šleziju u ime Marije Terezije Habsburg, carice austrijske i rimske, a protiv Fridricha II od Prusije.

Stari komandant Oberst von Wölzl ostao je na nekom maglovitom bojnom polju, pa je te 1763. godine prorijeđenu kolonu vodio mladi Kavallerieoberoffizier.

MICHAEL VON ZURL I.

U novom baroknom dvorcu Schönbrunn na zapadnom prilazu Beču Marija Terezija već je sa svojom svitom naselila raskošne prostorije, kad im se pridružio Michael Zurl.

Bio je malog rasta, tamnokos, kitnjastog brka s vršcima prema gore, podrugljivih očiju neodređene boje i raspaljive naravi.

Naviklog na pokret, jahanje na nemirnom konju, vjetrove s Alpa i topovsku paljbu, smetala ga je spora dvorska ceremonija, raskošna nespretna odjeća, vječno stajanje ili klanjanje u mirisima zapahnutim dvoranama.


Iz tog vremena njemački Zurlovi (pisali su: Zuerl) iz Passau-a an der Donau sačuvali su plemićki grb, koji je sadržavao viteški vizir ukrašen orlovim krilima i štit na kojem je označen bedem u lišću hrasta.

Michael je bivao sve nezadovoljniji i nervozniji što je dulje trpio neizbježnu dvorsku etiketu.

Na večer su paljene uljane lampe u kuglama od murano stakla. Stajao je tako uspravan uz venecijansko ogledalo uokvireno lišćem od zlata i sa probuđenim zanimanjem promatrao kako jedan mališan iz gradića izvodi teške bravure na dugačkom bijelom klaviru. To dijete su obukli u nezgrapnu

kopiju rokoko odjeće odraslih, tako da je izgledao star-mal. Ali ta muzika! Michael se nagnuo dvorskom muzičaru F.J. Haydnu i šapnu:

- Zašto muče tog dječarca tako teškim partiturama? Netko mu podmeće ozbiljnu glazbu kako bi ga prikazao kao čudo...

- Ah, varate se ilustrissime – odvrati maestro – Amadeus Mozart je istinski Wunderkind. On to zaista s lakoćom svira, dapače to je i komponirao. Ali imate pravo da ovi traže samo zabavu...

No već su se okretale napudrane glave prema njima i morali su prekinuti razgovor.

Tražeći zaklona od stroge etikete Michael se je sprijateljio sa Kellermeisterom – šefom carskog vinskog podruma, nekim Istraninom Fernettom, vjerojatno francuskog porijekla. U podrumu je mogao da se raskomoti, izuje visoke čizme, sjedne kako hoće i galami po volji.

To poznanstvo je odredilo sudbinu Zurlovih.

- Michelius, makni se iz te kamarile – govorio mu je Fernett nudeći mu zemljani vrč vina. – Kakav si, tresnut ćeš nekog tom sabljetinom.

Trpio je Zurl tu dvorsku torturu čak do 1767. godine. Od vremena do vremena tražio je da ga premjeste u njegov konjički puk, pa jednom kad je po tko zna koji put odbijen, tresnuo je kitnjastim šeširom o pod. To se dočulo po kuloarima i Michael je udaljen iz carskog dvora. Tko zna u koji bi zabačeni kutak dospio da nije Kellermeister Fernett tražio od popustljivog suvladara Josipa da Zurla premjesti k njemu u carski podrum. Iste godine Michael se ženi kćerkom prijatelja Fernetta, dok drugi oficiri već jašu u prve sukobe s Mađarima i Hrvatima. Maestro Haydn koncentrira po plemićkim dvorovima, a mali Amadeus piše simfonije i opere.

Carica M. Terezija, u namjeri da učvrsti istočne granice carstva preseljava Bavarce i Švabe (Schwaben) u plodnu Vojvodinu. Grbavim prašnjavim cestama tresla su se zaprežna kola u kolonama od kojih je jedna zaprega krenula iz Kathereinfelda kod Freiburg (Schwarzwald), noseći sobom miris tamnih šuma omorika i jela, te porodicu punoj djece: Kittel (Kitl). Od prelijepih šuma nije se moglo živjeti, a tamo niz Dunav je obećana zemlja. Iz Schwabenlanda priključila im se kolona vozeći sobom miris bagrema i porodicu Klein. Dvije obitelji istih sudbina, lipsalih konja, konaka pod krošnjama hrastova, te oskudne hrane...

Gledajući ih kako hrabro podnose svoju Kalvariju Haydn piše zanosnu pjesmu, koja postaje austrijska, pa njemačka himna: “Deutschland über alles”.




U sjeni podruma i obilju vina rodio se 1770. godine

ANTONIUS von ZURL II.

Naravno, bit će Kavallerie Offizier – govorio je otac. Dok je sin jahao na drvenom konju, mašući drvenim mačem i trčkarao među velikim bačvama, otac Michael je putovao teškim teretnim kočijama nabavljajući vino. A trebalo ga je mnogo za krunidbu Josipa II-og “prosvjetitelja”. Umoran od ratovanja i putovanja Michael je jedva čekao da ga u poslu naslijedi sin. No trebali su se smjenjivati carevi... Haydn je na dvor doveo muzičara Ludwig van Beethoven, a Amadeus umire, ostavljajući Zurlovima da sviraju serenadu “Eine kleine Nachtmusik” i samom sebi “Requiem”...

Početkom devetnaestog vijeka prijeti nova opasnost sa zapada: francuski car Napoleon Bunaparte, Antonus se laća mača, uskače na konja i kreće u vojnu. Kad je Napoleon 1805. godine ušao u Beč, vratio se i Antonius i kao da je naslutio da će mir biti kratak, brzo se ženi i dok on ganja Napoleona “po Evropama” rodi mu se 1807. godine sin

MICHAEL ZURL III.

Otac Antonius je sa svojim ratnim drugovima Kajfešom i Briškijem prekrstario Tirol, Furlandiju i Istru. Na večer uz logorsku vatru ova tri mušketira čavrljala su njemački, slovenski i hrvatski. Bilo je tu vojnika raznih narodnosti, iz svih zemalja carstva, prepričavale su se zgode o neobičnom barunu Trenku, koji je prije njih haračio Evropom, pilo se istarsko “tokajsko” vino i nazdravljalo caru Franji II.

Dalekovidni Mađari uzimahu istarsku lozu «Tukaj», od koje je u Panonskom pijesku nastao čuveni “Tokaj”.

1809. godine uporni Napoleon ponovo ulazi u Beč, dok mu Beethoven posvećuje najveću simfoniju “Eroicu”, te razmaženim Bečanima za desert “Frühlingssonate”. Umire maestro Haydn.

No i heroji su umorni; Napoleon odstupa i vraća zemlje Austriji na Bečkom kongresu 1815. godine u sali ogledala Schönbrunna, gdje je nekoć stajao brkati Oberoffizier Michael von Zurl I. Evropa je odahnula i Austrija se vraća zabavi “Wiener Blut”; oživjela je Mozartova muzika.

U opernoj galeriji mali Michael III liže crveno bijeli šećerlem na koljenima oca Antoniusa i pobožno upija zvukove. Ubrzo otac zamjenjuje Michaelu šećerlem violinom i u Zurlovu porodicu zauvijek se je ušuljao svijet muzike.



Domaja na rubu carevine

Nakon Bečkog kongresa razgaljeni Franjo II Habsburški dodjeljuje zemlju Zurlovima, Kajfešima i Briškima za ratne zasluge. Dobili su svoju domaju tamo negdje na periferiji carevine u šumovitim brdima sjeverno od rijeke Kupe (Kolpe). Kajfeši i Briški odluče krenuti u domaju, a porodica Fernett nagovara priženite Zurlove da ostanu u Beču, te da otvore svoj podrum, preko kojeg će Fernetići za dvor nabavljati vino. I Zurlovi pristadoše. Tri ratna druga tri su dana slavila “Abschied” pijući tokajsko vino i zaklinjući se na vjernost. Antonius je svečano obećao da će doći u domaju. Orila se pjesma:
“Trink, trink Brüderlein trink
lastet die Sorgen zu Haus...”

Već u to vrijeme čuju se pjesme Franza Schuberta, pa Michael gudi na tatinoj violini “Ave Maria”, a Chopinove poloneze osvajaju Beč. To je doba genija; uz Beethovena prodire J. Sebastian Bach – vrh klasike.

Zurlovi vode svoj Weinkeller u ulici “Am Mauer” uz kružni bedem oko središta Beča.

Michael Zurl III se ženi i preuzima posao. Otac ostaje u podrumu, tjera kočije po teškim cestama, vozeći sobom svoju violinu da prebire u predasima. Ratovi su se pomakli sa granica austrijskog carstva, pa mlađi građani traže lakšu zabavu, a koju po mjeri Bečke kuhinje nudi Johan Strauss svojim valcerima, polkama i mazurkama. I Zurlovi plešu, i u tome se 1826. godine rodio

Michaelov sin
ANTON ZURL IV.

Michael drži staru trgovačku rutu od Beča, preko Gratza, Klagenfurta, Leibacha (Ljubljana) do Capo d’Istria (Koper). To je dulji put, ali sigurniji, s boljim cestama i pristojnim konačištima, iako je već od 1809. godine gotova Luizijanska cesta Karlovac – Rijeka. Međutim djed Antonius odluči 1840. godine ispuniti zavjet Kajfešima i Briškima, pa kreće s Michaelom južnom rutom preko Agrama (Zagreb) i Fiume (Rijeke). U Zagrebu vri “Ilirski pokret”; neki sitni plemić iz Krapine Ljudevit Gaj tiska “Novine Horvatske” i “Danicu” na hrvatskom jeziku. Stari Antonius natuca nešto slavenske jezike iz vojevanja, pa čita i snebiva se. Udarili Horvati protiv Mađara, i nešto uvijeno i protiv Austrije. – Nema mira u “Svetom Austrijskom carstvu”.



Kuća Zurlova u Aibelu


Putem po divnom Gorskom Kotaru Antonius priča Michaelu:

- Koliko sam čuo naša domaja je u brdima, divljini stoljetnih šuma, kojima vladaju medvjedi, veprovi, vukovi, lisice, jeleni, risovi, gmižu zmije. Cesta nema, ni gradova, susjed susjeda ne vidi i ne čuje.

- Zar nije opasno da tamo idemo, tata? – uzvrpolji se mladi Michael. Otac mu se nasmije.
- Pa kad su Kajfeši i Briški ostali živi, valjda ćemo i mi. Evo Delnice, tu skrećemo desno.

Dva para konja povuku seoskim putem. Silazili su oštrim serpentinama i povremeno odmarali konje. Zastao im je dah od prizora neočekivanog raja. Strmi brežuljci obrasli tamnim četinarima i prošarani bjelogoričnim krošnjama prelazili su u meke rascvjetane pašnjake, koji su se kaskadno spuštali u dolinu. Odjednom pred njima zatalasa živo srebro rijeke Kupe prelijevajući se u zelenim i modrim tonovima, žuboreći: “Pr’maj duš, sta pršli vu domaju”...



Odmorivši se pod divljim kestenom krenuli su dalje preko drvenog mosta, pa blagom uzbrdicom u brdo. Raščeretale se ptice, radoznalo virile srne, zaigrali leptiri. Rastvorila se šuma da još jednom pozdravi već udaljenu Kupu i otvori pogled prema sjeveru u valovitu visoravan. Blago spuštanje ka pitomom imanju porodice Briški. U dnu doline polegla kuća od balvana. Pred njom starac, djeda Briški s lulom.

- Eheeej, Zuuurlovi prihajajo! Naši dragi Zurlovi! – viču Briški.

Prepoznavaju se stari Kamaradi. Obroncima odjekuje:

- A hoooj, Zurlovi so pr’šliii!

Grljenje starih ratnih veterana. – Die Zeiten... stara dobra vremena, i suze, i zemljane kupice vina, sir s vrhnjem, potica (zlevanka). Michaela su gotovo nosili naokolo. Punčkama odmah bi krivo da je oženjen. Netko je već zajašio vranca i odgalopirao prema selu Kočevju da javi Kajfešima, a onda sve nanovo. Priči nikad kraja.

Zatim se put skoro gubi uspinjući se u silovitu visoravan. Izmjenjuju se šume i visoka trava prošarana cvijećem. Još malo uzgor, lijevo kroz lug i eto domaja! Zurlov Eibel ili Aibel.

Možda to i nije slučajno Zurlov kraj; svi su se tamo zvali Zurl. Stižu i razdragani Kajfeši, puna troja kola, uz pečenu srnetinu, veprovinu i štrukle. Razlijeva se vino. Sjetili se vojevanja i pjesme:


“Meine alte Mutter es kann nicht leiden
meiner alte Vater noch weniger
darum sag ich noch ein mal
ein mall für alle mal
schön ist die Jugendzeit
sie kommt nicht mehr...
... sie ist bei Militär...
(Moja majka to ne voli,
moj otac još manje,
zato kažem još jednom,
jednom za uvijek,
lijepa je mladost,
ona se više ne vraća...
ostala je u vojsci...)


Michael je sa seljanima ubio jednog medvjeda i par lisica, nalazeći da su te šume manje divlje nego što je otac pričao. Bilo mu je žao medvjeda, te simpatične velike životinje, kao da je ubio svog daljnjeg rođaka.

Kajfeši i Briški su nagovarali Zurlove da se dosele i pomagali im u slijedećim posjetima da urede imanje.

U međuvremenu na austrijsko prijestolje dolazi Franjo Josip I. Buntovno vrijeme oko 1848. Upravo tada slave i Zurlovi; ženi se Anton za Mariju koja se također zvala Zurl.

U Domaji

U Beču izbija “pučki ustanak”, te kralj bježi i poziva hrvatskog bana Josipa Jelačića da ga vrati na dvor i skrši mađarsku bunu. To je bilo previše i za Zurlove. Antonius je umro i Michael odluči krenuti u domaju. Čak su se i Fernetti vratili u Istru (Fernetići). Vinski podrum “Am Mauer” ostaje na upravljanje ortacima, a Michael i Anton mlađi povremeno dolaze da sređuju poslove.

Kad društvo propada onda je zabava još raspojasanija. Beč i dalje pleše po notama novog “kralja valcera” Jochanna Straussa mlađeg. Čak i Anton pleše njegovu “Tritsch-Tratsch” i “Pizzicato” polke i nove mazurke kada se povremeno vraća u glavni grad.

1858. godine srušen je suvišan bedem oko centra Beča i nastaje velika kružna avenija “Ring”, na kojem još neko vrijeme radi Zurlov podrum. Napokon Anton prodaje svoj dio i ne vraća se više u Beč. U vinogradarskom selu Grinzig pored Beča nastaje izletište građana. Za njih Strauss komponira “Geschichten aus dem Wienerwald”. Svirali su mali gudački sastavi, pojavljuju se pučki romantičarski podokničari, braća Schramm i mnoge njihove kopije, te češki pleh-muzikanti i mađarski Cigani.

“Wiener Blut, Wiener Blut macht alles wieder gut...”, ali nigdje više nije “gut”; iz “wilder Balkana” čuju se disonantni tonovi:

“Još Hrvatska ni propala dok mi živimo, visoko se bude stala kad je zbudimo...”
Was?! Što fali Wiener Blutu? Um Gottes Willen, ni Čehi si više ne daju na hlavu srati!...

U mirnoj domaji, daleko od evropske gužve 1871. godine rodio se Antonov


MIHAEL ZURL V – Miha,
pa za njim
ANTUNi
MILKA – Minca.

Zurlovi imaju mnogo konja, krava, svinja i peradi. Bave se i lovom. Domaja već tamo od Briških pa do Kajfeša nije više tako šumovita. Pojavile su se duge oranice, nove kuće, gospodarska zdanja. Bilo je mnogo slugu, i svima je trebalo građe i ogrijeva, a nešto se drva prodalo novim pilanama na vodenicama Kupe i u Delnice. No još ima mjesta za dobre susjede: medvjede, srne, veprove i ptice. Kraj postaje sve pitomiji.

U ta brda ne stižu ratni pozivi, a Austrija ratuje s Prusima, gubi krunu Rimskog carstva i dijeli se na Austriju i Ugarsku. No to se Bečana ne tiče, oni plešu “An der schönen blauen Donau”, sada već bez Zurlovih, koji ne vode djecu na “Riesenrad” u Prateru. Umjesto toga idu na “kirvaj” (Kirchenfest) u Kočevje. Antun mlađi je zadovoljan, jer je dobio pravu tamburicu, Miha još zadovoljniji novom harmonikom izrezbarenom u drvu, a Minca je našla visokog momka Jožeta iz Fare na Kupi.

I Slovenija se budi preko svojih pjesnika France Prešera, Ivana Cankara ”Ni med cvetjem ni pravice...“ Zurlove su zainteresirale te pjesme i kupovali su skromno opremljene pjesmarice. Još je Antun Sisački prelistavao pjesme Prešerna i znao po koju napamet.


Njemački doseljenici se sređuju

U ravnom Banatu doseljenici Kittlovi izgradiše lijepo, nadasve uredno selo sa lijepom bijelom crkvom. Baš kao ono njihovo u Schwazwaldu, a i nazvaše ga Kathereinfeld. Odjekivala je starinska jodlava pjesma iz napuštene domaje u već nerazumljivoj dijalektu:

“Grini Hosrl plori Jandl, kristi Gott mei Mariandl
Ich lass mar a, ach lass mar a a grini hosrl machn lossn a...”
(Zelene hlače plavi prsluk, zdravo koja Marička, ja ću si dati napraviti zelene hlače također).

Mali okrugli Peter već je imao svoje ravne gredice i veselio se nicanju graha, mladog luka, paprike. Nigdje travke nije smjelo biti. Tako su izgledala i polja. Dolazili su slavenski seljaci da vide to čudo. Pored Kitlova smjestili se Kleini sadeći bezbroj cvijetova oko kuće i u “šoru”. Cvijeće kao da je dobilo noge, ubrzo se raširilo posvuda u selu. Najčešći međusobni darovi bili su “Pflanci”. “Lale” su tada prvi put ugledali prave lale – tulipane. Kroz sav taj tegoban put preseljenja od nekoliko mjeseci oma Klein je sačuvala lukovice tog osjetljivog cvijeta.

- A jel’te gospo komšinice Frau Klein, biste li mi dali jednu lukovicu tog vašeg cveta? – okuraži se debeli Pantelije i zalama rukama potkrepljujući ono malo švapskih riječi što je naučio, i prosu se Banatom cvijeće kao rijeka kada poplavi...

Strogi Opa Kittel nije dozvoljavao svojoj djeci da se druže sa Slavenima, pa ni s Mađarima. Nije se ni trudio da nauči jezike susjeda. Ta ovo je Austrija, svi moraju znati njemački! Radili su Nijemci kao mravi. Jedina zabava im je bila “Kirchweih”, što su Slaveni skratili u kirvaj, a ta crkvena svetkovina bila je u obližnjem gradiću Beczkereku.

Među mnogobrojnom djecom Kittel izrastao je Peter, čvrst, ponešto zdepast, crnokos, a kod Kleinovih jaka, pomalo mrkogleđa, ali čedna Anni. Peter joj je na kirvaju poklonio licitarsko srce i oženili se.

Tada su Srbi zadavali mnogo muka Vojvodini, a prijetili su i Rusi, pa su Nijemci preinačili molitvu u:

“Vater unser der du bist, schmeiß die Serben auf den Mist
und die Russen auch dazu, dann hat der ganze Welt a’ Ruh’.”
(Oče naš koji jesi, baci Srbe u smeće, i Ruse k tome, tada cijeli svijet ima mira.) Ali mira nema...

Tri porodice u rasapu

Prijelaz iz XIX u XX stoljeće unio je tragične tonove u tri porodice, koje su nekom nejasnom sponom bile sudbinski vezane.

Prva je carska porodica Habsburg. Francuski građanski revolucionari pogubili su kćer Franje Josipa I, Mariju Antoniettu i unuke. Ta tragedija potresla je obične ljude u svijetu. Zatim pogiba posljednja nada, carev sin Franjo Ferdinand u buntovnom Sarajevu. To je Austrija uzela za povod napada na Srbiju. Nasljednik F. Josipa Karlo I je samo otpratio carevinu u konačnu propast tokom prvog svjetskog rata. Habsburgovci su postali duhovi lutalice bez državljanstva i doma.

Druga je porodica Zurl, a tragična ličnost je Anton Zurl IV, jer usprkos njegovim nastojanjima nitko od djece nije htio ostati u na velikom imanju. Minca se udala za Jožu Klarića i preselila u Faru pri Kupi. Ni Miha ni Antun mlađi nisu imali volju za poljoprivredu. To je previše posla (sluge su ih napuštale), a za sve manju korist. Antun se oženio Uršulom Briški, jedrom djevojkom rijetke ljepote i inteligencije, nešto višom od njega. Da nije nastao rasap i drugih porodica u domaji teško bi se razjasnilo kako je Uršula htjela malog, neuglednog momka Antuna.

Nadolazila je oluja privredne krize, a mlađi Zurlovi umjesto da se sklone u zavjetrinu gruntovne sigurnosti oni kroče protiv oluje i protiv oca, niz Kupu za novim neizvjesnim životom. Antun sa suprugom i bratom Mihom odlazi u Sisak, mali gradić između dviju rijeka, Save i Kupe, gdje se bave trgovinom. Miha je najčešće svirao. Neko vrijeme starog Antona tješi i pomaže u gospodarstvu marljiva i brbljava Neža Briški, sestra Antunove Uršule. Odatle njeno, jedino kompetentno znanje o Zurlovima ranijih stoljeća. Na kraju ni njoj nije dao vrag mira; fanti su se razišli i ona pođe za njima u grad.

Razočarani Anton i domaja naglo su propali. Još će samo najstariji unuk Antunov sin Tonček, dolaziti na imanje da jaše posljednje konje i sluša djedove priče. Anton pomalo prodaje sve i umire od žalosti, osamljen kao stari dub uz prašnjavu cestu. Poljima su pasle srne, a Zurlovi, Briški i Kajfeši rasuli su se po “bijelom svijetu”.

Treća je porodica Kittel, doseljenici u Banatu. Strogog opa Kittela muče slične brige. Djeca više ne poštuju njegovu riječ, ni carsku, ni božju. Hoće u grad da se pomiješaju sa onim čudnim konglomeratom nacija. A bogate uredne oranice? Nitko ih neće. Neki mu sinovi izginuše u ratu; i Peter je ratovao po carskim rovovima bezumlja i frkao duge brkove. Izgubio je rat skupa s Habsburgovcima i ratni povratnik neće da čami na salašu, ženi se Anom Klein i odlazi da živi u Velikom Bečkereku, u tuđim kućama, da radi u tuđim pogonima. Bio je radnik u šećerani, pa u parnom mlinu uz mutnu rijeku Begej, te utapljao tugu za dalekim cvjetnim vidicima – u rakiji.

Naučio je piti šljivovicu tamo daleko na idiotskim frontama, kad su između dvije kanonade braća Srbi dodavali čuturu ohrabrujuće ljute šljivovice. U Bečkereku su ga svi voljeli, Mađari su ga zvali Peter bači, a ostali su mu spojili ime i prezime u Kitlpeter.

Sijedi Opa Kittel u Kathereinfeldu zaspao je sjedeći u svojoj stolici na cvjetnoj verandi u sjeni jorgovana, očima uprtim u neobrađene oranice pune crvenih makova. Tulipani su usahli...




Zurlovi u Sisku

Mali gradić pred ulazom Kupe u Savu – Sisak živahno je rastao s prvim radionicama i tvornicama. Kriza ga je malo zaustavila i baš u to teško vrijeme stigli su Antun sa Uršulom i Miha Zurl da traže svoje mjesto u novom stoljeću. Antun počinje prvo sa sitnom trgovinom, zatim ulazi u veće poslove, čak i uvozi tropsko voće preko Trsta. Zurlovi su donijeli prve banane i naranče u Sisak. Umješna Uršula vodila je financije.

Počela su se rađati djeca:


1901. – ANTUN, TONČEK ZURL VI +1990
1902. – JOSIP, PEPO VI +1945
1904. – MARIJA, MICIKA VI
1907. – FANIKA VI +1987


Antunov brat Miha nije nalazio posla, ali nije ni volio raditi, nego je često svirao na svojoj drvenoj harmonici zarađujući na svatovima i drugim slavljima.

Zurlovi su zavoljeli otvorene i buntovne Hrvate. Brzo su se asimilirali iako se taj naraštaj i dalje smatrao Slovencima. Kod djece se više nije osjetio slovenski, a kamoli austrijski utjecaj; sve sami tvrdi Hrvati!

Antun od zarade u trgovini kupuje kuću u Kontrobi (četvrta ulica od Kupe), ispred nje je bila samo ledina na kojoj su se održavali sajmovi. Tu je otvorio gostionicu 1912. g. Prednje krilo kuće bilo je tipično malograđansko, a stražnje starije, nešto niže, seljačko sa zatvorenim trijemom. Iza kuće bio je vrt s nekoliko voćki. U gostionicu su bile dvije prostorije vezane međusobno jednim ogromnim kaminom.

Da bi mogao propisno voditi gostionicu Antun je morao otputovati u Budimpeštu, koja je bila nadležna za izdavanje obrtnica za hrvatske cehove. Bahati mađarski birokrati su ga prvo odbili riječima:

- Ne ćemo Austrijance u “Magyar Orsag”.
- Ali mi smo se stalno doselili u Hrvatsku, a rođen sam u Sloveniji pri Kočevju. Nemam veze sa Austrijom. – bunio se Antun.

Dugo su se tako natezali daj-ne dam, te napokon “vlast” predloži:

- Ta kad si Slovenac da ti lijepo promijenimo prezime u Zurl, Curel, ima tamo i Corel, u tvom kraju Mozelj, Macelj, Tuhelj...

Tako se Antun Zurl vratio kući s punom torbom bombona i drangulija velikog grada, mađarskom obrtnicom i s novošću:

- Deco, od sada se zovemo Corel.
- Kaj nismo više Zurl! – graknuše mališani.
- Vidi ti pajnkrte ferdamane, jesmo!
- Pa kak?
- Pa tak: za nas i Siščane ostajemo Zurlovi, a za vlast smo Corel.

Svi su u čudu klimali glavama. Kasnije su površni matičari pisali Zurl, Corelj i Corel, što je napravilo priličnu zbrku u šestom i sedmom naraštaju Zurlovih.

Nije bilo lako voditi gostionicu na rubu sisačkog stočnog sajmišta. Zurlovi su se naradili. Nešto je pomogao Miha, pa dolazila je Uršulina sestra Neža. U gostionici su se redovno sastajali Slovenci. To im je bio kao kutak domaje. Iz Slovenije je stigla i živahna marljiva Neža Jurković iz Fare na Kupi, nadomak domaje. Mihi se svidjela i oženio se. Neko vrijeme je Miha radio u tvornici kože, a Neža u kući neke židovske obitelji. Kad nije bilo posla krenuli su u Slavoniju. Imali su tri sina:

MIHAEL, Miha VI
ANTON, Tone
FRANJO, Franc
.

Sisački Zurlovi su s naporom jedva uspijevali nahraniti i napojiti nestrpljive i bučne seljake koji su upravo prodali vola ili svinje, pa se to po starim običajima moralo proslaviti za sreću. Djeca su rasla i upadala u posao prema uzrastu, a uz to su išli u školu i učili svirati tamburaške instrumente. Rijetko su imali vremena za igru.

Došla su i nova djeca:


1909. – IVAN, Ivo VI +1975
1910. – DANICA VI +1931
1914. – ANKICA VI +2004
1918. – VLADO VI


Previše djece, a premalo posla u prvom svjetskom ratu dovelo je Zurlove u dug. Uzeli su hipoteku na gostionicu i kuću. Gostionicu su posjećivali uglavnom sisački prijatelji koji nisu bili sposobni za rat (ni Antun Zurl nije bio za rat zbog bolesne noge) i vojska iz sisačkog garnizona. Seljaci su mobilizirani, sajam je opustio.

Kraj rata 1918. g. unio je euforički optimizam u hrvatske političare (Supilo, Trumbić, braća Radić) te ulijeću bezglavo i kobno u novu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca; kasnije Jugoslaviju. Kad su se osvijestili već je kralj Aleksandar Karađorđević zaveo srpsku diktaturu.

Sisak opet raste i Zurlova gostionica je živnula. Rat je malo raspustio djecu. Usprkos strogom ocu sinovi su bili nevjerojatno zločesti, skloni ulici, psinama, bježanju od kuće, svojeglavi, naročito Pepo za kojeg se kasnije pretjerano pričalo da je dobio više batina nego kruha. Razbijao je prozore, tjerao je u trk tuđe konje, vadio čivije iz kotača, tukao se, vraćao se kući rasparan i izgreben, izostajao je iz škole, krao je lošije susjedove šljive pored svojih boljih, jer je ukradeno slađe...

Kad su ga roditelji zatvarali u sobu da uči skakao je kroz prozor i igrao na sajmištu nogomet krpenjačom. Ljeti je odlazio na Kupu pecati i rastjerivati velika jata gusaka i pataka, zimi sklizati cipelama, a ponekad se sklizao na šodrani tako što bi odrezao komad leda, potjerao ga po ledu pa uskočio. To vozilo je bilo vrlo brzo i daleko je dospijevao. Pepo je dolazio mokar i pocijepan i promrzao. Otac ga je obrijao remenom po turu. Ponekad bi ga zatvorio na tavan bez hrane, ali je brižna Fanika krišom donosila bratu jelo.

Ankica je jednog dana sama ostala pored tek dopremljenih vrućih kifli. Odgrizla je samo vrh, pa misleći da se to ne vidi, odgrize još jedan vrh, pa još jedan, dok nisu svi kifli namijenjeni za goste bili osakaćeni, pa je Antun bio prisiljen da ih podijeli ostaloj djeci.

Jedne zime djeca su ložila veliki kamin za goste i žaračem raspirivali vatru. Seljanke su imale po pet šest sukanja i da ugriju tijelo podigle su suknje prema kaminu. Mali Zurlovi zabavljali su se gledajući s druge strane kamina gole pozadine. Ponekad bi ubacili kesten da prsne rasprskavajući vruć pepeo prema golotinji. Jednom je Pepo bio ljut, što je morao ložiti preko reda (Tonček je nekamo izmakao), pa kad ugleda debelu posavsku pozadinu bez gaća taknu je vrućim žaračem, pa nesta u hladnu maglu. Kako su izdržali tolike batine?

No nije uvijek bilo zlo. Kada je Ivo malo izrastao da drži tamburicu sam je naučio svirati, jer su ostali Zurlovi govorili da je još premali. Tada su imali cijeli dječji orkestar, koji je odlično svirao. Sva djeca Zurl su imala dobar sluh, pa note nisu bile potrebne. Otac ih je angažirao da sviraju u gostionici. Gosti su bili oduševljeni dječjom profesionalnošću, te im lijepili papirnate novčanice na čela, ili instrumente, a najviše malom Ivi, od čega on nije imao mnogo koristi, jer su mu braća za vrijeme svirke već oduzimali novac, a i zakidali ga kod raspodjele. Međutim Ivo je bio sretan i presretan da ga uopće puste svirati. Zurlov orkestar upotpunjen susjedovom djecom pozivan je i na proslave i podoknice koje su sisački kavaliri na večer priređivali pod prozorom svoje djevojke. To je bio jedini način sastajanja, jer susreti u osami nisu bili moralni. Međutim Zurlovi ne bi bili Zurlovi da ne izmisle neku psinu. Jednom je neki Nijemac htio da sviraju podoknicu jednoj Siščanki, a on bi pjevao, ali ne zna hrvatski. Fakini su ga naučili iskrivljene riječi:

- Bleeeda meeesec zagrlila zvezda Danica
ti si draga poljubila moja gusicaaa...

Završilo je polijevanjem hladnom vodom s prozora razljućene drage, a Zurlovi su se spašavali preko plotova.

Antuna je brinulo što će biti od njegove djece. Za školovanje nije bilo dosta novaca, pa je zanat bio jedini izlaz.

- Zanat, to je budućnost. – govorio je otac. – Bez njega ste nitko i ništa.

Tončeku je otvorio dućan živežnih namirnica, ali je to nekoliko puta propadalo, jer je Tonček dijelio robu prijateljima besplatno. Zatim je polazio grafičku školu. Pepo je učio za brijača. Mrzio je i da samo dodirne mušterije. Ivo je učio krojački zanat, a u slobodno vrijeme je izvanredno dobro slikao uljenim bojama. Kasnije je naučio svirati violinu. Kćeri su učile šivati, samo su Miciku pustili da ide dalje u gimnaziju.

Rakova djeca šeste generacije

Ponavlja se povijest Zurlovih: ni jedno dijete nije htjelo ni gostionicu ni zanat. Svi bi na školovanje u kulturne smjerova i muziciranje. Onda je došla katastrofa. Srušio se glavni stup kuće Zurlovih – mama Uršula je otišla već prehlađena na neke krstitke, vratila se s upalom pluća i ubrzo umrla, 1922 g. Sve je istog časa propalo. To je bio tragični udar za starca slabog zdravlja, prorijeđene kose, slabog vida iza uskih neodgovarajućih naočala. Nikad se nije oporavio od gubitka te divne, pametne i jake žene. Mala (15 god.) vrijedna Fanika, iako nije bila najstarija, preuzela je veliko poljuljano gospodarstvo. Bila je majka starijoj braći i sestrama, kuhala, prala, krpala, uređivala kuću, no sve je pošlo naopako.

Tonček je nekako izgurao školu i otišao raditi u štampariju u Zagrebu. Uz to je svirao u tamburaškom orkestru društva “Grafičar”. Micika je završila gimnaziju i postala činovnik. Ivo je pošao za Tončekom u Zagreb, malo je radio u krojačkom zanatu, a onda svašta po malo.

Tonček i Ivo su brzo prihvatili gradski život, odlazili su na izlete na obvezno Sljeme, pa Samobor uskotračnom željeznicom zvanom “Peglica”, te dalje na Palačnik, Oštrc, Plješivicu. Ivo je bio član planinarskog društva «RPTD PRIJATELJ PRIRODE» i u njemu svirao u tamburaškom orkestru. Iza naziva Radničko, planinarsko, turističko (kasnije dodano) društvo, krio se radnički pokret i njegovi aktivisti. Ivo je već tada radio na prepjevima ruskih revolucionarnih pjesama, kao: “Budi se istok i zapad”, “Internacionala” i druge, pa ih je štampane na letke dijelio radnicima da ih pjevaju za vrijeme čestih štrajkova. Njegov brat Tonček je s grafičarima gradio i uređivao dom “Grafičar” na Sljemenu. Tu je upoznao lijepu purgerku Ivanku Železnak i oženio se.

“Šećer dolazi na kraju”: Pepo je 1923 godine tresnuo po glavi jednu čangrizavu mušteriju u brijačnici pliticom punom sapunice, zalupio vratima da su stakla popadala, kupio novine, pronašao natječaj za prijem pitomaca u vojnu srednju muzičku školu, pokupio je krsni list, falsificirao potpis oca na uputnicu, uzeo iz gostioničarske kase nešto novaca i krenuo prvim vlakom u Vršac, Vojvodina. Primili su ga i ubrzo se ustanovilo da on i njegov kolega (kasnije najbolji prijatelj i šogor) Edi Lipovšek, te neki Čeh Jan Hašek jedini imaju takozvani “apsolutni sluh”. To znači da kada čuju ton mogu bez instrumenta ustanoviti koja je to nota. To je vrlo rijetka sposobnost.

Najljepša Zurlovka Danica umrla je 1931 godine.
I tako se je kuća Zurl osipala.

Vojvođanski potpourie

Pepo Corelj je učio marljivo i uporno. Trpio je bezumnu vojnu disciplinu srpskih oficira, stiskao zube, pisao notu za notom, proučavao harmoniju više nego što je trebalo za školu, svirao violončelo i trombon. Zatim se laćao i drugih instrumenata dok nije znao sve instrumente gudačke i limene. Završio je školu 1925 g., te premješten sa Edijem i Janom u višu muzičku školu u Veliki Bečkerek, tada nazvan Petrovgrad. Tu su svirali u klasičnom komornom sastavu, Pepo violončelo, a Edi i Jan violinu. Pepeka su zvali “Svraka”, a Edija “Sova”, dok je ime Jan bilo dovoljno smiješno da ostane Jan. Pepo se specijalizirao za dirigiranje i kompoziciju. Nastavio je sam na akademskoj razini studirati harmoniju. Svirao je na koncertima pred kraljem na “bijelom dvoru”. U slobodno vrijeme Pepo je istjerivao dječačku rabijatnost u nogometu za garnizon. Nedjeljom su tri mušketira oblačili bijele paradne uniforme i odlazili na korzo osvajati okrugle Banaćanke. Edi je do smrti pričao anegdotu kako je Pepo nekom kolegi Mađaru Lajošu krao ispeglanu paradnu bluzu, a ovaj je praskao po kasarni:

- Eđe mego fene, koja je to muška krava uzela moja pela pluz? Ugrize ga jedan zmij! Azonjaaat!

Tri bijela oficira lako su upali u društvo ljepuškastih Švabica. Uljudno su se predstavili i ponudili da ih prate kući. Magda, Boriš i Mariš su veselo prihvatile, ali stroga Eržika ih je grubo odbila, gurnuvši svoje sestre dalje niz korzo, pa desno u široki šor Pašićeve ulice. Momci su doznali da jedan njihov kolega bebi-lica i zlatne kovrčave kose zalazi u kuću tih ljepotica i da se zovu Kittel, porijeklom iz Schwarzwalda, pa su ga zamolili da ih uvede u kuću.

.- Važi momci. – pristao je zlatokosi. – Nema problema. Prvo, otac Peter bači, ili Kitlpeter voli društvo, a drugo, kćeri su lude za muzikom i plesom. Ako ponesete instrumente osvojili ste kuću, ali prste k sebi; možete prebirati samo po žicama – mama Ani strogo čuva moral.

- U redu stari, bit ćemo k’o anđeleki! – uvjeri ga Pepo, a zlatokosi doda:

- I još nešto: Petar bači voli rakiju... – i namigne im. Oni odmignu.

Prvom prilikom momci su se besprijekorno sredili, pokupili instrumente i krenuli u Pašićevu 15. Posjedali su u dugački trijem. Skupila se velika porodica Kittel – stari brko s lulom, njegova sumnjičava supruga Ana, te kćeri Magda, Boriš, Eržika, Mariš i mala Medika.

Kitlpeter je bio veseo čovjek. Odlazio bi nakon posla s Mađarima i Srbima na rakiju i ljutu papričicu. U kasne sate teturao je uz staru pjesmu iz Schwarzwalda:

“Tannenbaum, Tannenbaum wachst in mein Garten
wenn mein Schatz kommen tut sag er soll warten
wenn er nicht warten will sag ish bin storben
wenn er dann wahnen tut sag ich komm morgen...”

(Stablo jele rasteš u mom vrtu, kad moj dragi dođe neka čeka, ako neće čekati reci da sam umrla, ako plače reci dolazim sutra.)

Ili onu kao i Zurlovi iz davnih austrijskih vremena:
“Schön ist die Jugendzeit sie kommt nicht mehr...”

Kada bi stigao kući u sitne sate nije htio ući dok mu nakon uobičajene pjevne procedure ne otvori njegova miljenica Eržika.

Pita Peter: - Ist meine Lina z’ Haus? (Da li je Lina doma)
Eržika: - Naaa. (po Bavarski ne)
Peter: - Wann kommt sie? (kad dolazi)
Eržika: - Am Montag. (u ponedjeljak)
Peter pjeva: - Wen alle tag Montag wäre, und ich bei mei Lina wäre!
O Lina bist drina du steh und mach mir auf, mir früren
die Händen, der Schnee fallte drauf!

(Da je bar svaki dan ponedjeljak, pa da sam kod Line!
O Lina jesi li unutra, ustani i otvori, mrznu mi
prsti, snijeg pada po njima).

I tako dok ne ispjeva sve dane u tjednu. A ta njegova Lina Eržika bila je zaista posebna djevojka, - išla je u mađarsku školu, statirala u opereti, glumila u dramama, smatrala se Mađaricom, čitala je više knjiga nego cijela porodica Kittel i Klein zajedno, fanatično je držala red u kući, dizala se prva i budila sestre, voljela se lijepo oblačiti, posuđivala je haljine iz kazališta. Jednom je na maskirani ples došla u kazališnoj, ali na izgled sasvim pravoj husarskoj uniformi. Izučila je modistički (šeširski) zanat, pa je na korzu imala uvijek najljepši i najmoderniji šešir prema njemačkim žurnalima koje je nabavljala.

Što ju je još više činilo neobičnom je sposobnost da se probudi po narudžbi u bilo koje doba noći, da mjeri temperaturu precizno na decimale stupnja i imala povremene pojave telepatije, predviđanja. Znala je gledati odsutno u daljinu i reći:

- Ovog trena moja sestra Magda misli na mene... – ili: - Imamo pošte u sandučiću... – rijetko se varala.
-
Eržika je mnogo pjevala operne i operetne arije i gradske romanske njemačke, mađarske i slavenske.

Sestre Kittel su bile oduševljene muziciranjem akademaca i to je postala tradicija svake nedjelje. Pepeku se svidjela Eržika, Ediju najljepša Kitlovka Mariš i poženili se. Edi je ostao u Petrovgradu, pa kasnije seli u Škofju Loku. Pepo je s glazbom mnogo putovao u Beograd i po Vojvodini i neprestano pisao Eržiki, pravi manijak u pisanju, ali je slabo znao njemački kako se vidi iz jednog pisma:

“Das vajst du meht ih Dajč schrajben. Du vajst majn liebe Eržika das ih mer gliklih van bin ih mit dir elajn...”, pa iz tog užasa nastavlja dalje hrvatski: kad ćemo opet zajedno zapjevati onu: Vogel flürst...” (Mislio je: “Vogel flügst in der Welt hinaus” starinska pjesma).

Slijedeće godine 1928. rodio se sin

1928. JOSIP, Pepek VII.

Pepo nastoji dobiti premještaj u Dubrovnik ili Split. Glavno da je more. Otputovao je u Sisak, jer je otac Antun bio teško bolestan. Kako mu je lijepo bilo među svojima teško se odlučivao na povratak, pa su stizala urgentna pisma od Eržike. Dotle se mali Pepek mirno igrao sa komadom papira (bio je jedino novorođenče koje je satima vrtjelo papir, a da ga ne pocijepa). Pepo da smiri oca prihvatio je preuzeti gostionicu i poručio Eržiki:

“Otac je bolestan, ali ja sam uvjeren da ćeš ga ti najbolje izliječiti. On jedva čeka da dođeš. Ti si njegova uzdanica, jer ćeš biti gazdarica...”

U tom pismu sačuvan je jedini tekst pisan od oca Antuna, iz kojeg se vidi da je zadržao slovenski jezik:

“Ljuba nevesta Eržika, lepi pozdrav od mene oca. Tako roditeljem mi smo se dogovorili i vama izručim gospodarstvo i gostionicu, opće sve, bolestan, mene ne bo dugo i za posel nisam nikakav, kaj me bolest mori, astem veća študerancija i nervoza, bu ti već sin Pepo povedal i pričal, samo se pripravite gospodarstvo voditi. Zbogom.
Antun Corelj.”

I dodao je nepoznat znak:
(Jedino ga je Fanika znala ponoviti, ali nije ostao rukopis. Ovo je samo nešto malo slično!)

Uz pozdrave Pepekove sestre Micike u pismu njena kći Vera obećaje teti Eržiki “bobona i kolade”.

Oko oca Antuna skupila su se sva djeca s unucima. Tri brata su održala koncert: Pepo na mandolini, Ivo na violini, a Tonček na gitari.





- 13:48 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2014 (3)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2009 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Srpanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (1)
Listopad 2006 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Saga o Zurlima

Linkovi

Ovako slikaju Zurli

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se