Da mi djeca ne idu na Aikido, možda o Japanu ne bih znala toliko, koliko sada znam. Koliko god Japance upoznajem više, sve više im se divim i koristim njihov kodeks časti kao usporedbu za mnogim inim Samurajima, plagijatima koji pokušavaju biti nalik izvornim ratnicima.

Ima i pravih, čestitih samuraja, ovdje, čak ovdje među nama koji vrlo malo govore, a kad progovore, svaka riječ je na mjestu i svi slušaju njihove trenutke mudrosti i slušajući nemaju potrebu išta dodavati, jer je sve rečeno.

U Japanu su Samuraji bili ratnici-elita koja je čuvala čast Kralja kojem je služila, za istinu su bili u stanju bez oklijevanja dati svoj život, brzopoteznim rezom osloboditi prolaz duši, riješivši je balasta koji se u tijelu emocijama nakupio. Bili su mistični, ponosni, nedodirljivi, časni i nadasve-svoji, iza oklopa nitko nije znao kakvo se srce i duša krije, samo oni su određivali kako i kada će se otvarati svijetu, ako je to bilo potrebno.

Biti i ostati svetac je najteže, ali jednako tako biti i ostati čovjek. Samuraji su postigli tu sredinu: postići svetost kroz čovječnost, ali ako prevagne jedna ili druga krajnost, samuraj je obična lutka-strašilo iza oklopa koja služi samo za ukras u nekom zaboravljenom muzeju.

Jesu li Samuraji vršili nužne nužde, unatoč oklopu i ponosu?

Naravno, kao što je i Sin Božji vršio, jer je bio i čovjek, ali je te detalje ostavio za sebe. Svijetu nisu potrebne istine o onome što obavljaju iza vrata nužnika ne razmišljajući, jer to i nisu neke istine, to su prolazne stvari koje će čak ostati nezabilježene u povijesti duša, budući se to zapravo i ne tiče onoga dijela izvan tijela.

Da je Samuraj počeo pričati o tome kako se prazni, vjerojatno bi izgubio onu svoju zlatnu svetu sredinu koju je postigao, da je pričao o svojim ljubavima iza oklopa, vjerojatno bi cijeli život bio u borbama protiv onih koji smatraju, da svecima ne treba zemaljska ljubav, a oni nikada ne raspravljaju, šute u svojem držanju kodeksa i balansiraju između čovječnosti i svetosti, nikad između prizemnosti i niskoprizemnosti.

Kada bi zaronili u prizemnost, ljudi bi otkrili kako su zapravo bolesna bića kojima je potrebna duhovna pomoć; ne hara-kiri/sepukku, rritualno oduzimanje života radi izgubljene časti ne bi im vratilo zdravlje, čekala bi ih boleština uma i nakon smrti tijela. Njima je potreban kontakt s Izvorom, od kojeg su se odmetnuli bahato tvrdeći, da vlastitim umom mogu nadići božanski vele-um. Čim se ljudski um odmetne od Božjeg, nastaju krize svijesti koje dovode do nesvijesti, a nesvijest je zaborav sebe i svog vječnog dijela sebe koji nikad ne govori laži i ne obmanjuje.

Bushido sačinjava 7 vrlina:

• Dobročinstvo
• Poštenje
• Pravednost
• Hrabrost
• Poštovanje
• Čast

I gdje da se tu strpaju pražnjenja? Možda i postoje ali na višem nivou, ali to je već druga dimenzija i istina koju će tek neki dotaknuti.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=104897