16.04.2006., nedjelja
Flešbek
Sjedim danas na balkonu na plinskoj boci; suše mi se gaće iznad glave; gledam van i pušim... puca me neka romantika......
I onda se sjetim svojeg obećanja da ću odrezat svoju sirotinju jer mi više netreba, dat ga preparirat i poklonit ga javno svim ženama ovog svijeta.... i sjetim se kolko dugo nisam razmišljao o tome i o ženama uopće. Sjetim se osjećaja kad sam se sa starim, kad sam imao deset godina popeo na vrh Hrvatske kroz minska polja. Sjetim se vremena kad sam bio revoltiran, furao marte, komandosicu i podrapane hlače, pljuvao po cesti, gledao na svijet drugačije, dosta crno. Sve mi je to danas nekako smješno... Ali nije se ipak odonda puno toga promjenilo. Pogled na svijet mi nije puno drugačiji, gledam ga još uvjek odozgo, s vrha, samo sam odlučio da se lijepše oblačim, manje mislim, i da sve češće zatvaram oči pred sobom, jer pljuvačka odozgo ipak ne leti tako daleko kao što sam mislio. Ne tako daleko koliko puca pogled..
PS: bit će još projekcija... al sljedeći put vas obavjestim na vrijeme :)
|
- 17:41 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
14.04.2006., petak
POZIVNICA!
Najdraži moji virtualni prijatelji...
Pozivam vas sve danas (petak 14.04.2006.) u 20:00 sati u knjižnicu Bogdana Ogrizovića (ona knjižnica na Cvjetnom - Preradovićeva broj 5) na projekciju filma Aleksandra Petrovića "Skupljači perja". Filmske projekcije redovito (dva puta mjesečno) organizira kino klub "Art" koji vodi moj dobar prijatelj. Ulaz je BESPLATAN ZA SVE i poslje obično ide do Legenda Pub-a na piće koje plača kino klub..
Filmovi su rijetko nešto što imate prilike vidjeti na TV. PozdraF!
|
- 12:32 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
03.04.2006., ponedjeljak
Najlijepše je doba đačko doba!!!
Ja sam student. I stvarno poštujem starije od sebe,,, i poštujem njihovo mišljenje (ne njihovo, svačije),,, klanjam se njihovom iskustvu i cijenim njihove savjete i dobru volju... ali puno se puta uopće s njima ne slažem. Nikako. S faksa se ovih dana ne vraćam doma prije 22h. Danas sam u tim kasnim satima iscrpljen od s svega toga dignuvši pogled s knjige i usmjerivši ga negdje u prazno, vidio sebe kako... heh..
Vidio sam sebe kako stojim pred sudom. Nije to bio običan sud. Zapravo bio je to vrlo čudan sud... Ja sam naravno, sav isprepadan, sjedio na mjestu glavnog optuženog. Ali na postolju gdje sjedi sudac sa onim strašnim batom, čiji me udarci još uvijek progone iz mračnih dubina mojih misli i utjeruju mi strah u kosti, opet sam sjedio ja... Samo, pogled mi je bio drukčiji. Bio je oštar, prodoran i nemilosrdan. Bio sam to onaj ja koji je siguran sebe i svoj sud, i u svaku svoju presudu. Bio sam to odgovoran i odlučan taj ja i nimalo nesiguran u sebe. Porota se sastojala od jedanaesetero mene. Oni su svi izgledali isto... i izrazi lica nisu im se uopće mijenjali. Sjedili su tamo kao da su mi već davno presudili i kao da ih uopće ne zanima moja obrana, svi moji argumenti, sva ta nepravda i sve nevjerojatne i neponovljive okolnosti koje su me dovele ovdje! Nisu ih uopće zanimali toliki brojni dokazi da zapravo ja uopće nisam kriv!!!!!!!!!
Izraz lica nije im uspio promjeniti ni moj odvjetnik (također ja u otmjenom odjelu i kravati, brz na jeziku, elokventan, i nekako ljigav). Najbolji odvjetnik na svijetu! Čovjek pun isprika i opravdanja... Čovjek koji je beskrajno mnogo puta, kroz igru riječi, svojom uvjerljivošću, koristeći se raznoraznim spletkama i izvrtanjem istine, ciljajući na brojne ljudske slabosti, kao što su ljubav i suosjećajnost, od glavnog krivca napravio žrtvu, od slona muhu, od vuka janje. Porotu to uopće nije zanimalo. Zanimao ju je samo glavni tužilac. Pogodi tko?!...
Stajao je, govorio, i svi su ga slušali: "X.Y. rođen tog i tog datuma, 1986. u Zagrebu tereti se po 168 točaka optužnice:
- za fer play, i za sve pobjede u kanasti u ranoj dobi od 4 godine kada je jedva držao svih 14 karata sa obje ruke;
- za prerano stečeno znanje iz matematike, nekih osnovnih računskih operacija itd... ;
- za predobre ocjene u osnovnoj i srednjoj školi, i za uzorno vladanje;
- za više puta osvojeno prvenstvo Hrvatske u jednoj od najtežih sportskih disciplina;
- za nadprosječan kvocijent inteligencije;
- za svako pranje suđa;
- za svaku toplu riječ;
- za svaku dobru stvar što je ikada napravio;
- za..."
U tom trenutku tužitelj je prekinut očajnim krikovima optuženika koji je kroz plač i suze uporno vikao: "ALI JA NEZNAM PEGLATI!!!"
Sudac podiže bat i udara njime po stolu. Iz njegovih usta pljušte prijetnje i opomene... a ja, optuženi, sve se više lomim, pod svakim sljedećim udarcem tog bata kao orah pod čekićem...
Presudu sam dočekao upravo tako, prosut po podu. Potpuno slomljen. Od srane porote proglašen sam krivim - jednoglasno, a od časnog suda osuđen na studiranje na FSB-u na najtežem smjeru (cca – 3 doživotne robije) i to bez mogućnosti pomilovanja (električna stolica).
Podsjetilo me sve to skupa, da su najlakši problemi uvijek oni koje smo već riješili... odnosno da nam se tako uvijek čini.. Lako nam je sada pričati kako nam je bilo super u tamo vrtiću dok smo bili mali, bezbrižni i igrali se po cijele dane... ali sada smo već zaboravili kako smo se plakali kad nas je ujutro mama tamo ostavila, i kad nas je onaj najzločestiji debeli klinac koji je tukao sve redom konačno uhvatio u najgorem trenutku - kad smo čučali na zahodu. Stoga, nije najlijepše đačko doba. Jednako je lijepo kao i svako drugo..
Lako je i meni sada kad mi dođu prijatelji sa ljubavnim problemima i jadaju se a ja se samo smijem i vičem: "Ja fleksam i sve mi je super, a vi se svi jebite!!!" ...kad nisam zaljubljen... a kad sam radio sve ono... znate već šta, nije bilo sve, baš tako, jako lako..
Heh...
PozdraF!
|
- 23:24 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
