Sjedim danas na balkonu na plinskoj boci; suše mi se gaće iznad glave; gledam van i pušim... puca me neka romantika......
I onda se sjetim svojeg obećanja da ću odrezat svoju sirotinju jer mi više netreba, dat ga preparirat i poklonit ga javno svim ženama ovog svijeta.... i sjetim se kolko dugo nisam razmišljao o tome i o ženama uopće. Sjetim se osjećaja kad sam se sa starim, kad sam imao deset godina popeo na vrh Hrvatske kroz minska polja. Sjetim se vremena kad sam bio revoltiran, furao marte, komandosicu i podrapane hlače, pljuvao po cesti, gledao na svijet drugačije, dosta crno. Sve mi je to danas nekako smješno... Ali nije se ipak odonda puno toga promjenilo. Pogled na svijet mi nije puno drugačiji, gledam ga još uvjek odozgo, s vrha, samo sam odlučio da se lijepše oblačim, manje mislim, i da sve češće zatvaram oči pred sobom, jer pljuvačka odozgo ipak ne leti tako daleko kao što sam mislio. Ne tako daleko koliko puca pogled..
PS: bit će još projekcija... al sljedeći put vas obavjestim na vrijeme :)
Post je objavljen 16.04.2006. u 17:41 sati.