Hot Water Rediscovering

nedjelja, 27.09.2009.

Homey feeling


Ponekad se dogode neke male i neočekivane stvari koje u nama izazovu određene osjećaje, te se onda zbog njih poslije zamislimo, a nove osjećaje u sebi nosimo još mnogo duže. Te stvari, zapravo događaji, ne znače baš nikome baš ništa osim upravo nama, u točki našeg života kad se dogode, a naše zapažanje je zapravo posljedica svega onoga što nas je dovelo do tog trenutka, posljedica nas samih.

U mom "novom" kvartu, kako ga ja zovem, živim već 10 godina. Zapravo, stalno mi se čini da sam u njemu tek privremeno, a očito sam ja jedina koja može period od 10 godina bez naznake za skoru selidbu nazvati privremenim.

Čitala sam da je selibda jedan od većih stresova koji pogađaju ljude, uz promjenu posla, rastavu, bolest i gubitak bliske osobe. 10 godina, i još se privikavam...pa vi vidite...
Prva šetnja po "novom" kvartu, jednog nedjeljnog poslijepodneva, ne puno različitog od ovog danas kad ovo pišem, sunčanog ali kao u izmaglici, ugodne temperature i relativno povoljnog tlaka koji ne sputava bilo kakvu akciju...šetnja? Meni poraz. Doživljavam sve oko sebe sivo i sumorno, "glavna" cesta kroz kvart je preprometna čak i nedjeljom, pločnik je preuzak, nemam mira. Srce mi tone od pomisli da ću uskoro stalno živjeti ovdje. Oči mi se pune suzama pa okrećem glavu na drugu stranu dok guram kolica, da ne moram majci koja mi pravi društvo ništa objašnjavati jer mi se ne da. Zapravo, pravim se hrabra jer znam da je sve ovo moj izbor, a zapravo grcam od straha. Tako zapravo počinje "život" odrasle osobe, mislim u sebi. Well, so far, not good...i silno sad želim stisnut' par "undo"-a, ali eh, u životu tako ne ide...

Čin selidbe kao takav, osim što je fizički relativno zahtjevan, zapravo nije toliko stresan. Prvih par je u redu. Konačno možeš na užas svojih roditelja napraviti sve suprotno od onog što je bilo doma, trajno zabraniti ulaz čipkastim tabletićima, kristalnim vazama, boji breskve na zidu, stolnjaku na stolu, i štogod već vas je nerviralo po dosadašnjem domu. Buduća uživancija u "svome" nosi sa sobom dovoljno uzbuđenja da veselo dočekujem fizički umor od napornog rada.
Tjeskoba dolazi tek kasnije.
Zvukovi. Ili njihova odsutnost po noći, na kraju slijepe ulice iznad koje se prolamaju vesela brdašca, prvi obronci zapadne Medvednice. Ja spadam u rjeđu vrstu luđaka koji vole čuti neke zvukove izvana po noći. Da se razumijemo, ne mislim pritom na život uz autoput ili aerodrom, ali kad naćuliš uši i čuješ samo tišinu...aargh! I onda, osluškujući tišinu, najednom počinjem čuti vlastitu krv kako mi bubnja u ušima, što ako ne prekinem nekim zvukom prelazi u zaglušujuću buku koja me potpuno razbudi...moram se pomaknuti da čujem šušanj svojeg tijela u posteljini, što me naravno također razbudi...i tako dok ne uzgojim crne podočnjake pa padam u nesvijest od umora...A s druge strane, tihi koraci nekog para u ljetnoj noći uz pokojeg noćnog zrikavca nekako me umiruju. Po danu, zvukovi u zgradi, iz drugih stanova, neobično odjekuju. Ulazna vrata u zgradu, dva kata niže, pri svakom ulasku i izlasku tako tresnu da se cijela zgrada zatrese....pitam se kako s time žive susjedi iz prizemlja...
Mirisi. Svaka kuća ima svoj miris. Moja je kuća imala svoj miris. A sad sam odjednom okružena mirisima koje ne poznajem. U stanu, u hodniku, na ulici. Ulica izgleda prijeteće. Da ne kažem da su nam jedne noći prije useljenja dok smo radili nešto u stanu ispustili na parkingu sve četiri gume. Kakva topla dobrodošlica, zar ne?
A i pisala sam već, čini mi se, o tome da zapravo ne mogu nikako prebroditi prijelaz iz života u kući s vrtom u život u stanu. S balkonom. Tu me cijelo vrijeme pere lagana klaustrofobija...kao da sam u hotelu...da još nemam ni balkon, mislim da bih odbila selidbu u startu.
Zadnja, ali ne i nebitna stvar - ovaj "novi" kvart puno je dalje od centra grada od starog. Onaj je bio u dometu tramvaja, ovdje prvo autobus, pa okretište tramvaja...ako nisi vozač, a tada nisam bila, mobilnost je sužena do te mjere da se osjećam izoliranom. I tu naravno, ne zaboravimo da nisam samo ja, nego i dijete i kolica...Kad živiš u dometu tramvaja, manje je bitan taj tramvaj, a više da si onda u dometu pješke...ako ti se baš ne vozi u srmrdljivom tramvaju, izađeš iz njega, i za 15-tak minuta si doma...Iz novog kvarta probala sam jednom pješice....samo jednom...otpale mi noge, trajalo više od sat vremena, i vrlo je neugodno jer uključuje prolazak po jako prometnoj cesti. :((
Sve je to više proces, a manje trenutak, pa kad potraje, sklona sam se braniti na način da proglašavam to privremenim...da, imam želju, vratiti se u svoj stari kvart, živjeti u kući s malim vrtom. Fali mi parsto tisuća eura... :(

No, godine su prošle, a čovjek, ja, adaptibilno je biće, navikneš se na svašta. Zvukove i mirise prevladala sam (već!) nakon par godina... i dalje žalim što u ulazu nemam baš ni jednog susjeda s kojim bih mogla popiti kavu i razmijeniti ponekad šalicu šećera i pokoji luk ili češnjak, ali c'est la vie...toga ima u svakom filmu, ali ne i u svakom životu.

Ima jedna trgovina u mom "novom" kvartu. Lokalni špeceraj. Nije premalena, nije prevelika. Ima gotovo sve što trebam.
"Oduvijek" je tamo. U tih 10 godina, otvorile su se još dvije takve. Dva Konzuma, da budem specifična. Ova prva nije bila Konzum i to je bio dodatni razlog zašto sam u njoj kupovala. Ne znam za druge, ali ima dosta stvari koje me u Konzumu nerviraju. Police su previsoke, i preusko postavljene, pa me od tog hvata vrtoglavica. Onda, redovito nema stvari koje bih ja možda rado kupila a mrzi me ići u shopping centar. Npr. integralna tjestenina. Ne d'o bog. Soja sos. Pa 'ko to još kupuje. Sve zatrpano s "K plus" i "Standard" proizvodima kao da je to jedino na svijetu. Naprosto nemam osjećaj mogućnosti izbora.

U ovu sam trgovinu odlazila jutrima po namirnice, dok je moj muž spavao nakon noćne šihte. Ja i kćer u kolicima. Pa usput na petominutnu kavu dok se ne bi probudila i počela vrištati. Jer vrištala bi čim bi se kolica prestala drndati od vožnje. Pa na drugi kat bez lifta, ja, kolica, ona, i namirnice. Sva u znoju. Mišići k'o u gladijatora.
Tako je daleko bila ta trgovina kad je prohodala. Najmanje sat vremena tamo i natrag, za što realno treba 15 minuta. Hah, bar nisam kolica morala vući na drugi kat više...S vremenom se duljina puta skraćivala....a sad ona s biciklom skokne :).

I tako, jednog dana, uđem ja u tu svoju trgovinu po tko zna koji put nakon posla, ništa ne sluteći. Uzmem tih par stvari po koje sam došla i stanem u red na blagajni. Gledam ljude koji pakiraju stvari i plaćaju robu. Odjednom spazim da pakiraju stvari u Konzumove vrećice. I tu sad moj ingeniozni mozak bravurozno zavibrira i racionalno pronalazi razloge zašto bi se tu na blagajni u mom dućanu stvari pakirale u Konzum vrećice. Kao, možda su negdje "ispale iz kamiona" pa nema veze. Pobrkali isporuku iz tiskare, nemaju drugih, a moraju s nečim raditi. Negiram očito. Približavajući se polako blagajni ugledam poznato lice blagajnice...u Konzumovoj debilno ružnoj radnoj uniformi s onim nekim faldastim cvjetićem kao šatro ukrasom. Osjećam se izdano. Kao da me netko ošamario. U totalnoj nevjerici izlazim iz trgovine i kao neka budala gledam u natpis iznad ulaza. Konzum. Lijepo piše.
Danima sam bila ljuta k'o pas. U razmaku od jednog kilometra, tri fckin Konzum trgovine! I ni jedne druge. A što ako ja NE ŽELIM kupovati u Konzumu? Ma mogu se .... slikat'. Prije tri dana je bilo nešto drugo. Sad je Konzum. Je l' ne možeš nosom provirit' iz kuće a da ne zapneš za Todorića? Ohoho, pa da, evo dva kilometra dalje upravo se otvorio - Super Konzum!!!, ako mi ova tri manja ne odgovaraju....grrrrrr.

I dalje idem u isti dućan. U taj, sad Konzum. Iako imam bliže drugi. Isto Konzum. Više se ne obazirem. I dalje me svaki puta na blagajni pitaju jer očito moraju, da li imam Konzumovu karticu, i ja svaki put pristojno kažem da nemam (i neću ni imati, kakva je to tek glupost!).

Jučer sam ponovno bila tamo. Na odjelu s narescima, pitam tetu da li imaju Sorger zimsku. Ljetos sam na moru otkrila da mi je baš fina, iako nisam ljubitelj kobasa osim domaćih :). I kaže teta: "A ne, to smo imali dok nismo bili Konzum, od kada smo Konzum, nemamo toga više...". Kupila sam neku drugu koja je odvratna naravno.

Ali kako je ona to rekla...dok nismo bili Konzum...a sad jesmo...u glavi mi se pojavila neka nova slika...one su tu bile i prije, i ja skupa s njima...sad je Konzum...a tko kaže da će biti zauvijek...ali mi smo tu, vi i ja...mi iz kvarta...
Da, o tome sam pričala tamo na početku.

Ne znam je l' još netko razumije, meni je sve jasno.
- 16:38 - Daj si oduška (24) - Ubij drvo - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se