.
 Dobričina priča je jednostavna: nitko ne ide u vojnu školu bez velike nužde. Njegov izbor bio je jednostavan: ili će ostati sirotinja iz predgrađa, sa svim izgledima da postane kriminalac, propalica, u najboljem slučaju tek šljaker u tvornici s gomilom djece, bez stana i s bijednom plaćom, ili će nekoliko godina otrpjeti vojnu disciplinu, ali u toplom i uhranjen, te zatim dobiti siguran posao, pristojan vojni stan i sve što sljeduje oficira. Završio je srednju tehničku vojnu školu, zatim tehnički vojni fakultet, postao je stručnjak za kompjutere, magistrirao, doktorirao, nakraju je radio u vojnom laboratoriju u Črnomercu. Uniformu gotovo uopće nije ni nosio, dolazio je na posao u jeansu, nakon nekoliko godina rijetki su tek znali da ima vojni čin. Većina časnika mislila je da je i on jedan od građanskih lica sa službom u JNA. Čak i prilikom državnih praznika kada su se svi ostali morali postrojiti u uniformama, on nije izlazio iz svog laboratorija gdje je provodio od jutra do kasno navečer. Imao je jednog pomoćnika, Krešu, tehničara, građansko lice sa službom u JNA, i taj ga je samo u zajebanciji zvao "majore". Cijela priča nalazi se u knjizi "VRIJEME RATA I RAZONODE" u izdanju izdavačke kuće "Durieux", Zagreb. |
