"Krv tako osobit je sok."
FAUST: Mefistofeles


THE RASMUS: No fear

Girl,
you lived your life
like a sleeping swan
your time has come
to go deeper

Girl,
your final yourney
has yust begun
but destiny chose
the reaper

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear

Girl,
rain falls down from the
northern skies
like poisoned knives
with no mercy

Girl,
close your eyes for the
one last time
sleeples nights
from here to eternity

No fear
destination Darkness
no fear
destination Darkness
no fear...





WHERE THE WILD ROSES GROW
Image hosting


They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it i dont know
but my name was Elisa Day

From the first day I saw her I knew she was the one
as she stared in my eyes and smiled
for here lips were the colour of the roses
they grew down the river all bloody and wild

When he knocked on my door and entered the room
my trembling subsided in his sure embrance
he would be my first man, and with a careful hand
he wiped the tears that ran down my face

They call me The Wild Rose…

On the second day I brought her a flower
she was more beautiful than any woman I have seen
I said «Do you know where the wild roses grow
so sweet and scarlet and free?»

On the second day he came with the single red rose
said: «Will you give your loss and your sorrow?»
I nodded my hand, as I layed on the bed
he said: «If I show you the roses will you follow?»

They call me The Wild Rose…

On the third day he took me to the river
he showed me the roses and we kissed
and the last thing I heard was a muttered word
as he stood smiling above me with a rock in his fist

On the last day I took her were the wild roses grow
as she layed on the bank, the wind light as a thief
as I kissed her goodbye, I said: «All beauty must die»
and lent down and planted a rose between her teeth

They call me The Wild Rose
but my name was Elisa Day
why they call me it I dont know
but my name was Elisa Day…

KYLIE & NICK CAVE




ALONE

From childhoods hour I have not been
As others were - I have not seen
As others saw - I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Than -in my childhood- in the dawn
Of a most stormy life - was drawn
From every depth of good and ill
The mistery which binds me still:
From the torrent, of the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that «round me roled»
In its autumn tint of gold-
From the lighting in the sky
As it passed me flying by-
From the tunder and the storm,
And the cloud that took the form
(when the rest of Heaven was blue)
of a deamon in my view.
(EDGAR ALLAN POE)




Zato što sam ja prva i posljednja
Obožavana i prezirana
Prostitutka i svetica
Supruga i djevica
Majka i kći
Ruke svoje majke
Neplodna, i s mnogo sinova
Časno udata i sama
Ona koja rađa i koja nikada nije dala roda
Ja sam utjeha u porođajnim mukama
Supruga i suprug
Stvorena od muškarca
Ja sam majka svoga oca
Sestra svoga muža
A on, moj odbačeni sin
Poštujte me uvijek
Jer ja sam skandalozna i veličanstvena

(Himna Izidi; 3 st. pr. Kr. u Nag Hammadiji)




I MISS YOU

I step off the train
I am walking down your street again
And pass your door
But you dont live there anymore
Its years since you have been there
But now you are disappeared somewhere
Like outer speace
You have found some better place
And i miss you
Like the deserts miss the rain

Could you be dead?
You always were two steps ahead
Of everyone
We would walk behind while you would run
I look up at your house
And I can almost hear you shout down to me
Where I always used to be
And I miss you
Like the deserts miss the rain

Back on the train
I ask why did I come again?
Can I confess I have been hauging round
Your old adress
And the years have proved to
Offer nothing since you moved
You are long gone but
I cannot move one
And I miss you
Like the deserts miss the rain…



Long Vampire Nights...

petak, 19.01.2007.

(nastavak)
III.
Tri dana poslije ponovno sam bila kod svoje najbolje prijateljice Ane. Sjedile smo u njenoj sobi i pušile. Naravno, nitko nije znao da pušimo, pa je prozor morao biti otvoren i ledeni zrak strujao je sobom. Noć je bila siva i tmurna, jesen je svojim krakovima zahvatila sve ono šarenilo i boje u sivilo i izmaglicu. Sa prozora Anine sobe pružao se pogled na mali voćnjak kojemu su grane sad bile tamne i ogoljele. Zelenilo trave prekrio je mraz. Ana je stajala kraj mene u nekoj širokoj majici i odsutno povlačila dim. Bila je gotovo ponoć ali nas dvije nismo bile pospane. Dobro pa je bio vikend i nismo morale ići u školu. Prekinula sam tišinu:
- Gdje je Nikola?
- Tamo u sobi, vjerojatno spava. Bolestan je zadnjih dana. Nemam pojma što mu je, samo nešto bezveze bunca. Spava po cijele dane i onda navečer cijelu noć gleda TV!?
- Ma da? Možda je neka gripa?
- Nemam pojma. Mama ga je htjela voditi doktoru ali on govori da neće, da nije potrebno! Ma tko bi njega shvatio, daj ajde, zašto baš ja imam takvog čudaka za brata?
- Ma ok je on…
- Ah, svejedno.
I tu je naš razgovor završio. Ja sam morala na WC pa sam izašla iz sobe u mračan hodnik koji sam morala proći cijelom dužinom, skroz do kraja, zadnja vrata bila su kupaonica. Dok sam se u mraku držala jedne strane zida da ne bi slučajno pala, u trenutku dok sam prolazila kraj Nikoline sobe vrata su se naglo otvorila i on je banuo van sav raščupan i kao u nekom transu. Prestrašila sam se i poskočila na drugu stranu, ali s druge strane bilo je stepenište i skoro sam pala dolje. U zadnji tren me uhvatio za zapešće i povukao natrag. Zapravo ne znam ni kako me uspio tako brzo uhvatiti, koji refleksi! Nekoliko sekundi samo smo se zbunjeno gledali, nekako mi je bio neobičan, iako ne znam po čemu, ali onda mi se nasmijao i pustio mi ruku. Bila sam potpuno zbunjena. Promucala sam:
- Oh, N…Ni…Nikola. Pa kako si ti? -nisam ga mogla dugo gledati u oči, bilo je nešto čudno u njima - Ana kaže da si bolestan??
- Bolestan? Ne. Super se osjećam.
- Ah. Tako. -ponovno sam gledala pod. -Pa dobro, idem ja sad tamo gdje sam se i zaputila…
Otišla sam zbunjena prema WC-u ali osjetila sam kako me prati pogledom. Zadržala sam se unutra 10-ak minuta, nisam imala hrabrosti izaći van, da ga ponovno ne sretnem. Nešto u načinu kako me gledao bilo je čudno. Imao je neki poseban sjaj u očima, nešto čega prije nikad nije bilo. Prije je bio nekako nezainteresiran za sve oko sebe, ali večeras… večeras je bio potpuno drukčiji. Ne znam kako sam shvatila sve to u samo tako kratkom vremenu što sam bila kraj njega i zato sam i sumnjala u sebe. U zadnje vrijeme i ja sam postala čudna. Obraćala sam pozornost na stvari i pojave na koje prije nikad nisam i sve mi je na neki način bilo sumnjivo. Nikako se nisam mogla opustiti. Ključala bi sva vrata za sobom ali onda kad bi se našla unutar neke prostorije zaključana i sama, osjećala bi se još gore. Kao da će me zidovi progutati i kao da sam zapravo sigurnija vani na zraku nego unutar svoje vlastite kuće. Stalno sam se okretala jer sam imala osjećaj da me netko neprestano promatra, i noću nisam mogla spavati leđima okrenutima prozoru ni sama ne znam iz kojeg razloga. Samo ta vječita nelagoda i nemir. Nemir me zapravo pratio cijelog života, otkad znam za sebe. Uglavnom, postala sam previše luda, to sam shvatila tamo u kupaonici dok sam se zbunjeno gledala u ogledalo. Odjednom mi se učinilo da mi je lice preblijedo, a kosa precrna. Iako ne znam zašto. I onda sam izjurila van na hodnik bojeći se sama sebe. Nikole na sreću nije bilo, i za tren sam se našla u Aninoj sobi. Kad sam upala unutra zbunjeno me pogledala:
- Pa gdje si ti ženo? Mislila sam da si se utopila??!!
- Ha. Ha. Srela sam tvog brata pa sam malo s njim popričala.
- Ma da? Sa mnom uopće nije bio u stanju pričati!
- Nemam pojma, Ana, mislim da je vrijeme da krenem doma.
- Ok. Kako hoćeš…
Spustile smo se dolje stepenicama. Ana je imala pravo, Nikola je gledao TV. Ona je otišla po moj kaput, a ja sam ostala sama s njim u boravku. Obuvala sam čizme i trudila se ne gledati u njega, zapravo uopće ne razmišljati o ičemu.
- Ideš doma ha?
- Da, da. -nervozno sam odgovorila.
- Hoćeš da te odvezem do kuće?
- Ne, ne treba, stvarno.
- Ma daj, pa nećeš valjda sama doma ovako kasno?!
- Ništa mi ne može biti, ovo je selo, nema žive duše vani!
- Pa baš zato.
Pogledao me nekako ozbiljno i u tom momentu je i Ana ušla unutra, čula je naš razgovor:
- Da, Tina, pa neka te odveze doma kad već ima volje!
- Ma, stvarno ne treba…
Ali Nikola je već oblačio jaknu i bio spreman za pokret. U najgorem slučaju vozit ćemo se 10-ak minuta, možda i manje pa ću to valjda izdržati! Uostalom, ne znam čega sam se uopće bojala, osim što sam se s njim oduvijek osjećala nelagodno i zbunjeno, a zadnjih par dana to se malo pojačalo. Ali ništa više! Zašto bi pješačila po ovoj hladnoći kad imam prijevoz!?
- Ah, me u redu… Dobro, idem.
Nikola se ponovno nasmiješio. Izašli smo na hladan noćni zrak i sjeli u njegov mali, tamno plavi auto. Dok je mijenjao brzine ruke su nam se gotovo doticale i koliko god sam pokušavala biti smirena i gledati van kroz prozor, svaki put sam se naježila, ne znam što mi se dešavalo. Nagnuo se da stavi CD i okrznuo moje bedro, a ja sam refleksivno zadrhtala. Nije me pogledao ali me pitao dok je namještao broj pjesme:
- Hladno ti je? Da pojačam grijanje?
- D…da. Može. Hvala.
Svirala je HIM-ova pjesma Close To The Flame. Pogledala sam ga dok je bio koncentriran na vožnju po krivudavoj, uskoj cesti. U tom momentu pogledao je i on mene. Vanjska rasvjeta obasjavala mu je lice i plave oči. Skrenula sam pogled i nastavila gledati cestu ispred sebe. U tom trenutku s moje desne strane ugledala sam poznati lik kako šeće uz cestu. Bio je to onaj mladić što smo ga neku večer sreli u šumi. Pogledao je ravno kroz staklo u unutrašnjost auta. Mene nije ni doživio, već je gledao Nikolu, koncentrirano i prodorno. Nikola se pravio da ništa nije čudno kad smo prošli kraj njega.
- Mislila sam da on više nije u selu?
- Nemam pojma.
- Pa što li radi tu?
- Ne znam.
- Mislim, za nekog stranca baš i nema nešto posebno zanimljivo ovdje!?
- Ne znam, Valentina! Što ti je? -iznervirano me pogledao
- Što je tebi??
- Meni ništa.
- Pa ni meni! Samo mi je sve čudno u zadnje vrijeme…
- Ne znam što je tebi čudno ili ne, ali daj se smiri.
- Ti se smiri!
- Ja?
- Pa ti si se odjednom izderao na mene! Oprosti, neću više ništa pitati ako ti to toliko ide na živce.
Nije ništa rekao i to sam mrzila kod njega. Uvijek je ostavljao stvari nedorečene. Uvijek sam se morala pitati što misli u kojem trenutku i zato sam ga sve ove godine što se družim s Anom izbjegavala. Zbunjivao me.
Već se nazirala moja kuća u daljini. Jedva sam čekala da izađem van iz auta. Sve je večeras bilo čudno, a najčudniji bio je upravo Nikola. Nikada ga nisam pretjerano doživljavala ali sad kao da svaki njegov pokret, pogled, riječ budi nervozu u meni. Isijavao je nekakvu čudnu energiju iz sebe.
Kad se parkirao pred ulaz odmah sam prihvatila ručicu za otvaranje vrata da bi pobjegla što prije. Povukao me natrag na sjedalo.
- Nisam mislio izderati se onako na tebe… Nisam imao razloga, stvarno.
- Nema veze, svejedno je sad. Hvala na vožnji! -ponovno sam krenula van i ponovno me povukao na sjedalo.
- Čekaj.
Upitno sam ga pogledala. Izgledao je potpuno zbunjen u tom trenutku.
- Dali bi ti voljela živjeti vječno?
Zatekao me tim pitanjem. Nisam znala što bi odgovorila i zašto me to uopće pita samo tako odjednom.
- Ne znam. Nisam sigurna. Zašto?
Gledao je negdje ispred sebe, jedna ruka stajala mu je na volanu, druga na prozoru, podbočio je bradu na nju.
- Pitam, tako, samo me zanima.
- A ti bi htio?
- Ne znam. Valjda. Mislim da bi svatko htio.
- Da, valjda bi. Ali ima u tome i nešto strašno. Znaš ono… svaka bol koju osjećaš traje zauvijek… svi koje voliš umiru a ti ne… Mislim da je to najgore od svega.
- Možda s vremenom navikneš?
- Ne znam. -nasmijala sam se tome što uopće vodimo takav razgovor. -Možda čovjek uvijek s vremenom navikne, ali nikad ne zaboravi.
- Znaš onu večer kad sam te otpratio do kuće…
- Da?
Nešto se zamislio. Par sekundi samo sam ga znatiželjno gledala. Naglo se prenuo i pogledao me.
- Ma, zapravo ništa. Ajde neću te više zadržavati, laku noć.
- Kako hoćeš… Laku noć.
Izašla sam iz auta i mahnula mu. Odsutno mi se nasmijao i mahnuo, a onda je krenuo prema kući. Ili sam bar mislila da je bilo prema kući jer kad sam zatvarala vrata vidjela sam da skreće u nekom drugom smjeru, prema izlasku iz sela.

(nastavlja se)

- 01:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


"Znao sam, s prvim dahom ovog novog života, da će biti zao, deseterostruko opakiji, samo sluga mog prvobitnog zla;i ta ideja, u tom trenutku, opi me i oduševi poput vina...
...Moj demon dugo je bio zatočen, on izađe- ričući."

ROBERT LOUIS STEVENSON:
"Čudni slučaj dr. Jekylla i gosp. Hydea"


Htjedoh reći nešto o ovim tekstovima... ali u ovom trenutku ne pronalazim riječi. Tko želi neka ih čita, tko ne želi... koga briga! Naravno, sve što ovdje piše je istina, samo istina i ništa drugo do istine.yes



"Sam si svoju bol skrivio,
sam si opet oživio,
i ljubio svog vampira."
(BAUDELAIRE)


CLOSE TO THE FLAME

The kiss sweetest
And touch so warm
The smile kindest
In this world so cold and strong

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely

The arms safest
And words all good
The faith deepest
In this world so cold and cruel

So close to the flame
Burning brightly
It won’t fade away
And leave us lonely
(HIM)




RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bi pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! Slijepi druzi, ogluhi u tami,
Gle, mrtvac se k nama pun radosti sprema:
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

(Charles Baudelaire)




GONE WITH THE SIN

Gone with the sin
I love your skin
Oh… so white
I love your touch
Cold as ice
And I love every single tear
You cry
I just love the way you are losing
Your life

My baby, how beautiful you are
My, darling completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are

You are gone with the sin
My darling
I adore the despair
In your eyes
I worship your lips once
Red as wine
I crave for your scent
Sending shivers
Down by spine
I just love the way you are
Running out of life

My baby, how beautiful you are
My darling, completely torn apart
You are gone with the sin my baby
And beautiful you are
You are gone with the sin
My darling

(HIM)


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se


Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se