....Dok Je Iznad Krovova Svirala Tishina....

Zheljeti nekoga...Dijeliti s njim...
Tugu,srechu...San,javu..
Smijem li...
Sanjati nekoga...S njime...
Hodati i skakati po oblacima...
Gledati beskrajno plavetnilo neba...
Razmishljati o zajednichkoj buduchnosti...

Zhelim...
Pruzhiti mu ruku...
Otvoriti srce...i odletjeti...
Negdje...daleko...Daleko od svih...
Gdje nam je samo...
LJUBAV ptrebna....

If we seek solace in the prisons of the distant past
Security in human systems we're told will always always last
Emotions are the sail and blind faith is the mast
Without a breath of real freedom we're getting nowhere fast

If God is dead and an actor plays his part
His words of fear will find their way to a place in your heart
Without the voice of reason every faith is its own curse
Without freedom from the past things can only get worse

Sooner or later just like the world first day
Sooner or later we learn to throw the past away
Sooner or later just like the world first day
Sooner or later we learn to throw the past away
Sooner or later we learn to throw the past away

History will teach us nothing
History will teach us nothing

Our written history is a catalogue of crime
The sordid and the powerful, the architects of time
The mother of invention, the oppression of the mild
The constant fear of scarcity, aggression as its child

Sooner or later
Sooner or later
Sooner or later
Sooner or later

Convince an enemy, convince him that he's wrong
Is to win a bloodless battle where victory is long
A simple act of faith
In reason over might
To blow up his children will only prove him right
History will teach us nothing

Sooner or later the world first day
Sooner or later we learn to throw the past away
Sooner or later the world first day
Sooner or later we learn to throw the past away
Sooner or later we learn to throw the past away

History will teach us nothing
History will teach us nothing

Know you human rights
Be what you come here for
Know your human rights
Be what you come here for
Know your human rights
Be what you come here for
Know your human rights
Be what you come here for

Vidjela sam te
Jednog zimskog popodneva,
Bio si u smedjem kaputu,
Stajao si naslonjen
Na zid moje shkole....
Gledao si me chudno,
Pruzhio si mi ruku....
....(imao si neki pogled u ochima).....
Prichali smo,
Ni slutili nismo
Shta nam sudbina nosi.....
Danas...sve je to samo uspomena,
Ponekad te se sjetim,
Ponekad pozhelim vratiti vrijeme,
Ponekad se u mojim snovima
Javi obris chovjeka
U smedjem kaputu, ali
to nisi ti...to je neki STRANAC....
Koji me doziva i
.................cheka da podjem s njim.....

Zashto zhivjeti i pretvarati se
da je sve divno kad nije?
Zashto se smjeshkati kad
u sebi plachesh?
Zashto patiti kada je
tako lako prekinuti
konac zhivota i otichi
na neki drugi,
mozhda bolji & sretniji svijet....


Korachati putevima
tame & boli....
Gledati ljude oko
sebe sretne....
Smijati se,
a zapravo plakati....
Tjeshiti se da
nisam jedina....
Nadati se da che
sutra bolje biti.....
Glumiti snazhnu & odvazhnu
iako sam upravo suprotno...
Patiti za srechom &
vapiti za ljubavlju.....
.............................isplati li se?

A million footsteps, this left foot drags behind my right
But I keep walking, from daybreak 'til the falling night
And as days turn into weeks and years
And years turn into lifetimes
I just keep walking, like I've been walking for a thousand years

Walk away in emptiness, walk away in sorrow,
Walk away from yesterday, walk away tomorrow,

If you're walking to escape, to escape from your affliction
You'd be walking in a great circle, a circle of addiction
Did you ever wonder what you'd been carrying since the world was black?
You see yourself in a looking glass with a tombstone on your back

Walk away in emptiness, walk away in sorrow,
Walk away from yesterday, walk away tomorrow,
Walk away in anger, walk away in pain
Walk away from life itself, walk into the rain

All this wandering has led me to this place
Inside the well of my memory, sweet rain of forgiveness
I'm just hanging here in space

Now I'm suspended between my darkest fears and dearest hope
Yes I've been walking, now I'm hanging from a dead man's rope
With Hell below me, and Heaven in the sky above
I've been walking, I've been walking away from Jesus' love

Walk away in emptiness, walk away in sorrow,
Walk away from yesterday, walk away tomorrow,
Walk away in anger, walk away in pain
Walk away from life itself, walk into the rain

All this wandering has led me to this place
Inside the well of my memory, sweet rain of forgiveness
I'm just hanging here in space

The shadows fall
Around my bed
When the hand of an angel,
The hand of an angel is reaching down above my head

All this wandering has led me to this place
Inside the well of my memory, sweet rain of forgiveness
Now I'm walking in his grace
I'm walking in his footsteps
Walking in his footsteps,
Walking in his footsteps

All the days of my life I will walk with you
All the days of my life I will talk with you
All the days of my life I will share with you
All the days of my life I will bear with you

Walk away from emptiness, walk away from sorrow,
Walk away from yesterday, walk away tomorrow,
Walk away from anger, walk away from pain
Walk away from anguish, walk into the rain.

Josh jedna topla ljetna vecher....Vani je vrime prekrasno....pushika vitar....Ona sjedi na terasi i gleda kroz prozor....zvijezde obasjavaju neke nove i za nju nepoznate putove...Sanja....voljela bi da je na tom putu....jer je on uvijek obasjan....iz njega zrachi neshto dobro.... Pita se kako je onim dushama koji su na njemu....zavidi im.... Osjecha se chudno....malo....prostranstvo koje joj je nebo pruzhilo je u njoj pobudilo chudne osjechaje.... Pochela je razmishljati....trazhiti sebe u tom prostranstvu... Trazhi svoju zvijezdu pratilju na nebu....njenu chuvaricu koja je uvijek uz nju....Prije,svake vecheri kad bi se zagledala u nebo bila je jedna zvijezda koja je sjala sjajnije od svih....i mozhda che cchudno zvuchati, ali imala je neki poseban osjechaj kad ju je promatrala....kao da je ona razumije.....Ona ju je poticala da shvati sama sebe....da napokon bude svjesna svojih osjechaja....Ali vecheas kao da se polako gasi taj njen sjaj....polako nestaje sva ta ljepota.... Tuzhna je zbog toga.... Polao pochinju navirati misli i osjechaji iz nje.....
Muchilo ju je nesto cijelo vrijeme, ali je ona to pokushavala zaboraviti....Ali sada je to samo izashlo iz nje....
Nedostaje joj LJUBAV...jedna osoba....Vech mjesecima joj nedostaje....samo shta se ona pokushavala zaokupiti drugim stvarima da zaboravi na nju,ali sada vishe ne mozhe.... Sada ima sve vishe i vishe slobodnog vremena.....i ta joj osoba sve vishe i vishe fali....Ne zna kako che sada izdrzhati bez nje....
Sjecha se vecheri kada su se upoznali.....kada je po prvi puta vidila njegovo lice,ochi,usne....prvi puta kada su izashli....svega o chemu su prichali i shta su radili.....Chudno,ali uz njega se nekako osjechala sigurnom....iako ga nije znala....zrachio je nekom toplinom i sigurnoshchu.... Mogla se osloniti na njega...Bilo je zima te vecheri kad su se upoznali....puhao je vjetar.....i tjelo joj se smrzavalo, ali dusha je zrachila nkom toplinom.....Sva zima koja ju je drzhala nko vrijeme je proshla....Ne zna zashto,ali odjednom joj vishe nije bilo zima....postalo joj je vruche....i ona je pochela zrachiti toplinom.......
Sjecha se zajednichkih susreta,odlazaka na kavu.....potajnih sastajanja..... Ona se tada osjechala snazhnije nego ikad....ta ju je ljubav gurala i poticala..... A onda je doshla na red i ta subota..... Dogovorili su se da se vide.....bili su sami....imali su svo vrijeme samo za njih.....Ali....vishe nisu bili oni isti....ona je osjechala da se u njima neshto promjenilo.....Gledali su se.....dugo,ali su bivali stranci jedno drugome....i shta su se vishe gledali to su postajali nepoznati jedno drugome..... On ju je gledao svojim ochima,ali to vishe nisu bile one ochi u koje se zaljubila kad ih je vidila prvi put....Nisu vishe zrachile onom srechom i bistrinom....promjenile su se..... On je ljubio svojim usnama....ali one su bile hladne.....njegovi poljubci joj nisu vishe uljevali neku toplinu i sigurnost.... Imala je osjechaj da je ljubi neko nepoznat.....ne to nije bilo to..... On joj je govorio,ali njegove rijechi nisu doshle do nje....kao da su negdje u zraku nestale...... Nije joj nishta bilo jasno.....mozhda ona nije htjela prihvatiti istinu....SVE SE MJENJA......tako i oni.....postali su potpuni stranci.....ne zrache zajednichkom toplinom......
Ne zna ni sama zashto,ali nakon toga su se skroz udaljili....kao da uopche nisu bili bliski.... Ona je mislila samo da je to faza....da i jednom i drgom treba odomora,da che opet biti skupa i da che se vratiti taj zhar i toplina.....ali ne....nije tako bilo.....Shta je vrijeme vishe prolazilo to su oni postajali dalji.....vishe se chak nisu ni chuli....Danas.....ona ne zna nishta o njemu....nije ga chula ima par mjeseci....zaboravila je zvuk njegova glasa.....sliku njegova lica.....SVE JE NESTALO......osim sjechanja.......
Ali danas......vishe nego ikad joj nedostaje..... Zheljela bi mu rechi svashta,ali njega nema pored nje....i to je polako potkopava....Zheli ga....
Ne.....ne mozhe rechi da ga je voljela....jer LJUBAV.....to je nesho jash jache od onoga shta je ona osjechala....ona se sreche samo jednom u zhivotu....i trba joj puno vremena da se otkrije.... Ovo shta ona osjecha je samo jedna jaka zaljubljenost.......koja che prochi.....
Ma koliko god ona pokushavala to zaboraviti....zna da ne mozhe.....
ZHELJA DA GA OPET VIDI je jacha od nje same................

Vech duzhe vrimena nisan napisala post...jednostavo nisan imala slobodnog vrimena,a i nisan imala bash neke volje,al ev ga....dugoochekivani i najavljivani....:)

Proshlo je tjedan dana od svega onoga shta se desilo...cijelo to vrime provela je razmishljajuchi i privikavajuchi na novi zhivot...drugachiji od onog na koji je bila naviknuta...Prvih par dana bilo joj je teshko...bez svega shta je obichavala raditi...bilo joj je chudno to shta telefon nije nikako zvonia, kada bi ga uzela u ruke pozheljela bi ih nazvati i pomiriti se s njima....ali ponos je bio jachi od toga... Svaki put kada bi telefon zazvonia trchala je pogledati je li to jedna od njih dvi....nadala se da che je zvati da se idu shetati vani....bash kao prije...ali ne niti jednom nije bila ni jedna ni druga...bila bi tuzhna svaki put... Chudno joj je bilo sve to....sve je sada morala sama...nije imala nikoga da se izjada...ili je ona bar tako mislila...Kako je vrime prolazilo tako je ona pchela sve vishe i vishe zaboravljat...prisilila je samu sebe na to...znala je da ih nikada neche potpuno mochi zaboraviti, da che ih se uvik sjechati...ipak provele su devet godina zajdeno...i cilo to vrime su se drzhale skupa...ima previshe sjechnja da bi se tako lako zaboravili....ustvari nije niti,pokushavala niti htjela sve to zaboraviti, samo potisnuti i zakopati ih negdje duboko...Zheljela se posvetiti samo sebi... Puno je razmishljala...o svemu...njemom zhivotu, zhivotu opchenito, ljubavi, pijateljstvu, osjechajima, ljudima koji je okruzhuju.... Svatila je mnoge stvari i promjenila monoga razmishljanja... Osjechala se chudno...starije, zrelije... Nakon dugo vremena napokon joj se vratila zhelja za ZHIVOTOM...ne onim pasivnim zhivotom u kojem je prevladavala misao da che biti kako sudbina bude htjela...to je odluchila zaboraviti....izbaciti....i napokon uzeti svoj zhivot u svoje ruke... Odluchila je sama njime upravljati....Sada napokon zheli dozhivjeti sve shto joj se pruzha...svaku priliku ma koliko ona chudno zvuchala i izgledala...Odluchila je da vishe neche odbacivati te prilike...napokon che pocheti raditi ono shtoona zheli....pochet che misliti na vlastitu srechu, ne srechu drugih... Uzhivat che kao nikada do sada... Neche se vishe kajati za svoje postupke, chvrsto che stajati iza njih...bez ikakvog straha...Zna da je napokon doshlo vrime da i ona uzhiva u svome zhivotu, da bude sretna i zadovoljna....da se na njenom licu napokon ocrtava osmjeh,a ne tuga i zabrinutost...
Dosta je bilo svega...zna da je vrime da napokon ponosno pochne korachati ulicama svoga grada...da hoda uspravno i podignute glave...da je svi vide....
Odluchila je odbaciti sav strah koji je prije imala, osloboditi ga se i biti spremna za mnoge prilike i neprilike... Probat che ne odbacivati ljude od sebe...napokon che srushiti taj zid izmedju njenog unutranjeg i vanjskog,stvarnog svijeta...i na rushevinama tog zida sagradit che spomenik pochetka novog zhivota....
Ljubav....nju che isto prestat odbacivati i gurati od sebe... Do sada je svaki put pokushavala zaboraviti je i uvjeravala je samu sebe da che je to prochi....samo da treba pustit da vrime sve to odnese samo...Ne, to vishe neche raditi...napokon ima veliku zhelju za ljubavlju...i svime shta ona nosi.....Zheli pronachi onu osobu s kojom che mochi djeliti sve,bez ikakvog straha i sumnji...
Cijelo ovo vrime bojala se nekoga zavoljeti...imala je strah da che je taj neko povrijediti i da che opet pochet panja...Zbog toga je svo vrijeme stvarala chudan obrambeni mehanizam od svega... Pravila se da hladna,da je nisha ne zanima niti je dira...ali sve je to bila samo vanjska maska... Ubiti je bila skroz suprotno od toga....i zbog te "hladnoche" su je neki mozhda smatrali chudnom i nisu je mogli prihvatiti....ustvari nitko nije ni pomislio na to da je sve mozhda varka...Trazhili su od nje da se promjeni...ali ona to nije htjela...Drzdala se svojih uvjerenja da se ne mora mjenjati zbog nekoga samo zato jer su oni to trazhili....odluchila se promjeniti tek kad ona to bude htjela... U tome je bila uporna i tvrdoglava....zato joj se i jesu ove stvari dogodile...
Sve je to sada vishe-manje iza nje...okrenula je novu stranicu knjige zvane ZHIVOT...i polako je pochela ispisivati....polako se pochela na papiru pojavljivati nova pricha...sasvim drugachiju od one na prethodnoj stranici...Nova pricha puna je vedrine, sreche, poletnosti, nade, snage, volje...nema vishe tuge, nesreche, patnje, straha....
U novoj prichi pojavljuje se nova osoba...ona je kroz svo ovo vrime bila uz nju... Ona je ta koja ju je nauchila svemu ovome i koja joj je davala podrshku...tjeshila ju je i gurala prema naprid...nije joj dala da odustane, niti da se vracha u proshlost... S njom se polako pochela zblizhavati i pije ovoga svega, ali tek sada je spoznala koliko su sliche...Polako je sve sigurnija i sigurnija u to da ona zasluzhuje da je zove PRIJATELJICOM.... Ona ju je nauchila hodati u buduchnost,a ne se vrachati u proshlost....da treba s osmjehom gledati na buduchnost,a ne s tugom na proshlost....
Sve ovo shta je odluchila mozhe zahvaliti NJOJ.... Ona joj je napokon vratila NADU u zhivot....onu nadu koju je davno izgubila....
Iako se sve ove odluke chine teshkimai nemoguchima...ona ih je chvrsto odluchila sljediti...
DOSTA JE BILO SVEGA.........

Josh jedna nedilja....vanka je vrime neko bljeki....i opet odgovara mome raspolozhenju...
Opet me vata neka tuga i osjechaj nemochnosti.... U zadnje vrime osjecham da se jedna osoba udaljava od mene i polako odlazi....gubim je i ne mogu nishta napraviti da je vratim....A tako bi je htjela zadrzati.....
Razmishljala san jutros i odluchila san pustiti tu osobu....iako mi Srce tako ne govori i iako se odupire tome chvrsto san to odluchila...i koliko mi je god teshko toga san se odluchila drzhat...mozhda i grijeshin zbog toga, ali ja jednostavno neman snage vishe ishta da napravin...i jako mi je zhao zbog svega ali neshto mi govori da je to jednostavno tako...
Mozhda za sve san krivac ja....i znam da riskiram da zauvik izgubim najbolju prijateljicu u zhivotu, ali jednostavno je takva moja odluka i ne namjeravam je promjeniti koliko mi teshko to bili ili koliko bolno to bilo....Vrijeme che pokazati jesam li dobro postupila.... Ako nam je ishta znachilo onih devet godina provedenih zajedno nishta ih neche izbrisati....pa ni vrijeme koje prolazi brzo,prebrzo... Mozhda nam samo i jednoj i drugoj treba malo odmora od ssvega....
Chudno mi je sve ovo...ne mogu virovat da nam se to deshava... I shta je najgore teshko mi se pomiriti s time i stalno trazhim krivca za to shta nam se dogadja...i koliko ga god ja pokushavan nachi ne uspijevam.... Do maloprie san imala toliku zhelju i potrebu da najdjem krivca za sve ovo, ali ne uspijevam....mislila sam da che mi biti bolje i lakshe ako nekoga okrivim, ali sada vishe ne mislim tako...i shta vishe i vishe pokushavan nachi krivca u glavu mi ide da sam mozhda krivac za sve ja i samo ja... Jer ja sam ta koja je pochela udaljavat svih od sebe pa chak i nju....i sad mi se sve to vracha na najgori moguchi nachin... I ja tu ne mogu nishta...nego samo to prihvatiti i pomiriti se s tim... Ali moje Srce to ne zheli i shta je najgore ni ja to ne zhelim, ali neshto opet u meni govori da moram pustiti tu osobu...mozhda joj treba samo odmora malo...i onda che bit sve kao prije...
Ako ikad ona ovo bude chitala neka zna da mi je stalo do nje i da mi je teshko zaboravit devet godina koje smo provele skupa... U stvari ni ne zhelim ih zaboravit...prvishe je to vrimena da ga samo tako zaboravin... Nedostajes mi...nedostaju mi nashe kave i odlasci vanka... Nedostaju mi tvoe posjete i pozivi... Tvoje poruke i nasha dopisivanja do dugo u noch...toga vishe nema...a tako cheznem za tim.... Pozhelim ti chuti glas i uzmen telefon u ruku, ali me neshto opet sprijechi....zhelim te opet nazvati i chuti srecu i veselje u tvome glasu, a ne tugu i mrzhnju... Pozhelim te zvati da idemo vani kao nekada...da se glupiramu i ludiramo...da se svi ljudi okrechu za nama i pitaju se :"Koje su ovo ludjakinje?".... Shta nas je to udaljilo....zashto bash nas je moralo rastaviti? Znam da ja nisam savrshena prijateljica, to ni ne zhelim biti...i znam da sam ti puno puta digla tlak i sve to...znam da te ljutim chesto i da te zhivcira to shta ti neke stvari nisam rekla, ali i sama znash da sam takva....Jednostavno mi je neke stvari teshko rec, a kad konachno skupin snage za to najcheshche je tad vech kasno.... I to je greshka koju stalno ponavljam...ali ja sam takva...i teshko da chu se ikada promijenit.... Nemoj da te zbog toga izgubim...
Nekad smo znale prichat na telefon satima i satima.....a sada se niti ne chujemo danima...ponekad i mjesecima...
Prominile smo se obe...znam...ali ti si se skroz prominila....nema vishe onog sjaja u tvojim ochima kao prije... Nisi vishe onako sretna kao nekad...nema u tvojim ochima onog zhara koji je pokretach svega... Sve cheshche i cheshche si tuzhna i bezvoljna.... I teshko mi te takvu gledat, ne mogu....i sve shta san napravilo bilo je samo iz PREVELIKE zhelje da ti pomognem...nisam ja nishta loshe tebi tila napravit....ne znam zashto to ne shvachas... ZHELIM ti pomochi, ali ne mogu ako ti to odbijash.... Znaj da chu uvik bit uz tebe shta god se desilo....uvik chesh me imati kraj sebe...uvik mozhesh trazhiti mou pomoch...sve shta ti trbash napraviti je zatrazhiti tu pomoch i pustiti me da ti je pomognem...
Oprosti mi ako sam te nechim povridila....nisam to nikad tila.... Shvati da mi je teshko bez tebe....TREBAM TE.....VOLIM TE....VRATI MI SE...ne znam kako chu prezhivit ovo vrime bez tebe....bez nas i stvari koje smo prie radile....

Prijateljice - Seve
Azurno nebo, čekamo zoru,
pet shest mladih golubica,
nasmijeshena su im lica i poslije mnogo godina
u mome srcu draga sličica, zajedno smo
momke gledale, zajedno po rivi shetale,
pravile se da smo vazhne, da smo pametne
i snazhne, sanjale smo zemlje daleke.


Hej ljepotice moje prijateljice,
gdje su nashi snovi ostali,
hej sve smo mi kao ptice selice,
svaka svome jugu odleti,
djevojčice zhene postale,
neke su se već i udale,
a ja josh čekam azurne zore.


Ja josh zhelim preplivati more,
ja josh sanjam zemlje daleke......

Sredjivala sam sobu i jednoj staroj biljezhnici san nashla ovaj text... Pa svima koi ga namjeravaju prochitati (iako sunjam da takvih che bit :) preporucham da stave paket papirnatih maramica na stol ili negdi kraj sebe...jer je pretuzhan...i da text je "malo" stariji pa mozda ima nekih neuobicajenih imena i richi...nemojte zamirit ja san ga samo prepisala kako pishe u toj biljezhnici..... Pa evo ga....

PISMO MRTVOJ DJEVOJCI

Sjećaš li se Svetlana od milja sam te zvao Ceca. Sjećaš li se koliko sam te morao moliti za prvi poljubac? Koliko je potrebno, malena moja, da ti shvatiš da od poljubaca ne rastu rogovi i da je to obična stvar.
Satima smo sjedili na obali i bacali u rijeku cijele kamenčiće. Da, sjećam se, toga dana ti si se prehladila. Da, da, a ipak smo se ljubili. Više nam nije bilo važno da li će netko, dali će tvoja mama, brat ili možda tvoj otac vidjeti šljivicu na tvojem zamotanom vratu.
Sjećaš li se Svjetlana, od milja sam te zvao Ceca. Sjećaš li se naše prve zajedničke noći? Bila si najljepša, svi su gledali u tebe, a ja sam ih mrzio i svaki njihov pogled mi je smetao. Otišli smo prije ponoći, ljubili smo se, ljubili za sve zaljubljene u novogodišnjoj noći.
Sjećaš li se, malena moja, kako smo plakali oboje kad su Gorana sahraniti htjeli i onog dana na Dunavu vidjeli smo ga posljednji put. Mahao nam je kao da je htio reći:,, Volite se i za mene.''
Da, malena moja, plakali smo, plakali, osjećao sam tvoje suze na mojim grudima, a tvoj plač mi je parao srce.
Da, Gorana više nema, našeg jedinog prijatelja.
Sjećaš li se tvoje zakletve, naš će sin nositi njegovo ime...
A onda posljednji rujan. Na stanici pjevaju regruti, nekome mašu uplakane djevojke... U vozu smijeh. Pred očima slikam Svetlanu. Pod nogama osjećam kao da me žare usijanim kamenčićima. Da, malena moja, opet smo zajedno, ali u snovima.
Držimo se za ruke, trčimo, ti hodaš ivicom trotoara. Ali to su samo razuzdani snovi. Tvoja pisma sam bezbroj puta čitao, tvoju fotografiju sam uvijek pred sobom imao, i kad mi je najteže bilo, malena moja, mislio sam na tebe, na sreću o kojoj smo sanjali. Da, morao sam svega da se sjetim. Znam i sada da voliš sladoled od limuna, karanfile, Delena, Jaggera i mene, da spavaš na lijevoj strani, da imaš mladež na desnoj dojci. Da, sve znam, malena moja. Želim da te ponovo vidim. Kupit ću ti brdo sladoleda i sve karanfile svijeta, bezbroj Delenovih slika, sve ću ti kupiti. Ali Svetlana, zaboravio sam, potpuno zaboravio da je stvarnost tako kruta. Ja sam ti suviše pisao, voljena. Prvi put kad budem dolazio donijet ću ti karanfile i ovo pismo. A Goranu ću kupiti veliku loptu, veću od njega. I zajedno ćemo doći, malena moja, da po ko zna koji put ostavim natvom grobu karanfile, da plačem. Da plačem do besvijesti. Sjećaš li se Svetlana, od milja sam te zvao Ceca. Sjećaš li se našeg rastanka? Bila si u bijelom i plakala si. Haljinu si sašila u zvono. Čekala si Gorana. Imamo ga, malena moja. Ali nikada nisam mogao zamišljati da ga ti nećeš vidjeti. Znaš, Svetlana, on liči na tebe, samo su mu oči kao nebo plave, malen ne zna da on majke nema, da mu otac negdje u daljini živi zbog njegovog kruha. I reći ću mu, kad spoznati mogne, da si simbol svega što sam imati htio, i plakat ću dugo, do neba i dalje, učit ću ga malo da voli, da živi, učit ću ga, malena moja, i tješiti sebe, i svima ću reći da si svoj živoj zamijenila njegovim, umrla si u času kad si život htjela, i s njim ću vječno ostati uz tebe.