Prekrasna Poljica Kozička!

subota , 06.06.2009.

U zadnjih nekoliko godina otkad sam upisao studij u Zadru, kad god bih došao doma, uzeo bih u naviku sjesti u automobil i obići jedan dio Vrgorske krajine. Naša krajina prostorno je jedna od manjih, ali daleko od toga da se nema što vidjeti. Ovaj kraj obiluje desecima kvadratnih kilometara očuvanog prostora u kojima su raštrkani brojni zaseoci i razni objekti kulturne baštine iz različitih povijesnih razdoblja.
Jutros sam sa kolegom Primorcem obišao najsjevernije dijelove našeg kraja, ponajprije Poljica Kozička. U tome kraju nisam dosad nikad bio, a vjerujem ni mnogi naši Vrgorčani, budući da se radi o perifernom kraju, u pravom smislu te riječi. U obilazak smo krenuli kroz Kozicu, cestom od crkve sv. Ilije preko Gornjih Antunovića, Štulića i Vekića, zaobilazeći planinu Šibenik stigli smo u Poljica Kozička. To vrgorsko selo je prostorno jedno od najvećih, i sastavljeno je od niza raštrkanih zaseoka čiji je smještaj najviše uvjetovan reljefnim predispozicijama prostora. Većina zaseoka smještena je na rubovima manjih obradivih površina, gdje se danas najviše uzgaja krumpir, vinova loza i razne voćke poput trešnji. Međutim Poljica su demografski potpuno zapušten kraj. Mi smo uspjeli obići samo zaseoke uz cestu ili malo do nje, od Ravlića, preko Alerića do župne crkve Gospe od Zdravlja, zatim Gornjih Vranješa, Arambašića, Vekića i Opačaka. Taj prostran kraj nastanjuje veoma malen broj ljudi, a i oni koji gore žive su starije životne dobi. Kraj je uistinu periferan, i samo za doći do Vrgorca treba četrdesetak minuta, a da ne govorimo o Makarskoj ili nekim većim centrima. Veoma je teško iznaći rješenje za umiruća Poljica Kozička. Kad su današnji stanovnici naseljavani u ove prostore prije tri stoljeća, to je bilo puno jednostavnije. Tada je slobodna obradiva zemlja bila zlata vrijedna, a budući da su Mlečani dijelili zemlju svima koji su htjeli naseliti granična područja, jasno je da su mnogi stanovnici Hercegovine i Primorja nahrlili u Vrgorsku krajinu, pa tako i u Poljica. Zemlje gore nema puno, ali bolje išta nego išta. Kada bi danas željeli repopulirati to područje, trebalo bi izvršiti puno zahtjevnije projekte od pukog dijeljenja zemlje, koji bi eventualno privukli neko stanovništvo, ali budimo realni, tko bi se danas želio vratiti na selo, a posebno na udaljena pogranična područja. Kako riješiti demografske probleme koji su se pojavili diljem krajine biti će uistinu težak zadatak za sve gradske uprave u budućnosti.
Najsjevernija točka do koje smo danas došli bila je poljička župna crkva Gospe od Zdravlja koja je sagrađena 1887. godine. Nedaleko nje nalazi se raskrižje cesta Kozica-Slivno-Mijaca. Kod tog raskrižja nalazi se zapušten objekt koji je prije bio Dom kulture ili nešto slično. Ispod se nalazi neupotrebljiva česma. Odatle smo se uglavnom spuštali cestom uz spomenute Gornje Vranješe i Opačke, a zatim se uspinjali do Miline Zaside. Sa nje se pruža prekrasan pogled na Hercegovinu (istok) i dijelove Vrgorske krajine (zapad). Na Milinoj zasidi postavljeni su stol i klupice i to je pravo mjesto za izlet. Od Miline Zaside spustili smo se na Stilja i Prapatnice. Tijekom cijelog puta od Kozice do Stilja, tek smo u Stiljima vidjeli prvo dijete, što samo po sebi govori u kakvoj je demografskoj situaciji naš kraj. Stilja su veoma lijepo selo, a mene su posebno zagolicali veliki stećci kod crkve. Odatle smo se preko Prapatnica spustili u Vrgorac.
Ako se netko odluči na izlet u krajeve kojima smo Primorac i ja jutros prošli, uistinu neće požaliti. Kraj je uistinu prekrasan i bilo bi lijepo kada bi Vrgorčani češće išli sa djecom na piknike i neka druga druženja u Poljica. Spomenuti kraj nije ni izbliza turistički, ili bilo kako drugo, iskorišten, a potencijal je uistinu velik.

<< Arhiva >>