06.07.2018., petak
Carinik Rambo Amadeus
|
Imamo još 2 sata vremena, tako da gledamo opet da ugrabimo koju šnitu kruha. I list sira naravno, bez njega ništa. I da ja skontam kako mi nešto nije u redu s lećama, budući da ne vidim baš najbolje, a oči mi poprilično suze. Tek u busu vidimo da s nama putuje i Putnik. Pa i logično nekako. Pitamo ga za Čošu i Alena, ali ispada da je on svakako solo i nema pojma gdje su njih dvojica. Prolazimo kroz cijelu japansku unutrašnjost, sa zapadne na istočnu obalu. Svako malo cesta nas vodi kroz predivne pejzaže i uz ogromna natopljena polja riže, koja ja ne vidim, jer su mi oči natopljene suzama. U neko doba još počinje i kiša, pa kud se kapi slijevaju niz prozor, tud se meni još više suze slijevaju niz lice. Jedva držim oči otvorene i čak i tada samo buljim u sjedalo ispred mene. Svaki pokušaj da gledam kroz prozor u daljinu, izaziva novi val suza. Ekipa me još zajebava da nitko tužniji od mene, što napuštamo Niigatu. Ubih se od plača. Čak objašnjavaju i Japancima koji sjede oko nas, da sam slomljen i ne mogu nikako prihvatiti da odlazimo u Tokyo. Ja ne znam sada da li više plačem od smijeha ili od spoznaje da sam popušio jebački konjunktivitis. Biće da baš i nisam najbolje oprao ruke jutros, kada sam čistio leće. Al nema veze, evo Japanci me obasipaju maramicama i tješe me kako je Tokyo skroz super. Sada da mogu iskoristiti ovaj put i malo čitati ove zapise o Japanu, saznao bi kako je Japan davno prije preuzeo i pismo i rižu iz Kine i Koreje, pa su ih onda i jedne i druge okupirali. Kako su prije bili totalno nezainteresirani za kontakt i trgovinu sa ostatkom svijeta, dok su danas jedna od najvećih i najmoćnijih ekonomija u svijetu. Kako trenutno putujemo zemljom kojoj svako malo prijeti opasnost od zemljotresa i načičkana je hrpom aktivnih vulkana. E, ali ništa od toga, jer plačem neprestano i jedva uspijevam škiljiti, sad na jedno, pa na drugo oko. Nakon 5 sati mučenja, ulazimo u more ogromnih zgrada oblijepljenih svjetlećim reklamama. Bus nas izbacuje na nekoj stanici, koja je valjda čvorište za vlakove i podzemnu. Ekipa se pokušava snaći kuda trebamo ići, a ja ih samo pratim jedva uspijevajući vidjeti kuda hodam. Putnik zamoljava Japance da nam pomognu, ali najbolje je da to ne čini na engleskom, nego priča s njima na japanskom! Pa da. Nakon onih Japanaca što imaju klub "Croatia", zašto sada ovaj momak iz Splita ne bi najnormalnije progovorio na japanskom? Najnormalnija stvar. Možda mi stvarno već lagano odlazimo u kurac, što od gladi, što ja dodatno od ovog plača. Ispada da je s nama sve ok, izuzev mene, a Putnik je živio prije u Japanu ili je čak i bio u vezi sa Japankom. Tko će ga znati, a ni mi ga ne želimo dodatno ispitivati. Uglavnom ode on svojim putem, a mi u potragu za hostelom kojeg smo bukirali još prije par mjeseci. Snaći se na karti podzemne željeznice je stvarno doživljaj u početku. Ali kako sve više buljimo i škiljimo u kartu, vidi se da je svaka linija posebno obojena, posebno označena i uz još koji dan buljenja u nju, sigurno bi skontali kuda i kako. Pored nas prolijeću ljudi u neprestanoj žurbi, odmah se primjeti da je ovdje tempo života u najvećoj brzini. Nema nikoga da se lagano šeta ili polako s noge na nogu... Tako da nemamo puno izbora nego zaustavljamo jednog gospodina u odijelu koji isto tako srlja nekud. Pripremili smo i adresu i kartu, samo da nas na brzinu upute i da im ne daj Bože oduzimamo dragocjene sekunde. Čovjek kad nas je čuo da se ispričavamo i molimo za pomoć, zaustavio se, spustio aktovku, uzeo kartu i počeo da studira gdje bi nam ta adresa mogla biti. Sad smo se mi unervozili što on to tako polako i skoncentrirano. Ja i dalje samo plačem. Na kraju ispada da ga mi još požurujemo, jer imamo osjećaj da je već i zaboravio da bi trebao da žuri i stiže nekamo. Ostade čovjek 15 minuta s nama, sve dok se sam nije uvjerio u više navrata da smo shvatili i da znamo kuda moramo. Nije mu to bilo dovoljno, nego je htio da vidi hoćemo li stvarno ući u pravi vlak. Mi smo mu se bezbroj puta naklonili, uz stalno ponavljanje "Arigato!" Ja se još dodatno smješkam i lijem suze, tako da se nadam kako smo uspjeli prenijeti našu iskrenu zahvalnost. Nije to samo sjesti u vlak i odvesti se. Morali smo još 2-3 puta presjedati, iz jednog tunela u drugi, s jednog kraja stanice skroz na deseti kraj. Srećom se ekipa snalazi, jer ja poput slijepca samo trčkaram za njima i veze nemam kuda i kako. Stanica gdje bi nam hostel trebao biti, je već predgrađe Tokya, na putu za aerodrom. Ulica koju tražimo se proteže uz prugu, a hostel je srećom svega par minuta pjehe. Dolazimo pred mramorne stepenice i klizna staklena vrata. Provjeravamo još jednom na zgradi da li je to stvarno točan broj. To je to. Ulazimo unutra, kada ono recepcija, ispred kožne fotelje, a recepcionari u bijelim košuljama, crni prsluci i crvene kravate. "Ja mislim da smo se mi zajebali. Ovo je neki hotel." "Jebiga piše ta ulica i taj broj." Provjeravamo na recepciji da li imaju naša imena i rezervacije i da li je to ipak hostel kojeg tražimo. Sve je u redu. Provjeravamo još jednom da li je to i ta cijena koju smo platili. Sve štima. Još prije par mjeseci smo platili hostel i to je bila nekakva, s obzirom na Tokyo, super pristojna cijena od 30-40 dolara za noć. Recepcionar nam daje svakome po ključ, a mi pokušavamo objasniti da nema potrebe da imamo pet ključeva od sobe, jer smo ionako stalno zajedno. Možda eventualno dva za svaki slučaj. Sad njemu nije ništa jasno. A nama još manje, gledajući njega da se čudi. Na kraju uzima sve te ključeve i govori da pođemo za njim. Upadamo svi u lift i odlazimo na osmi kat. Hodamo dugačkim balkonom i čovjek se zaustavlja ispred jedne sobe i otključava ju. Mi se zahvaljujemo i da ćemo svi unutra, on pušta prvoga od nas, a nas ostale zaustavlja i vodi do druge sobe. Ovih pet ključeva znaći da svatko od nas ima svoju sobu! Mi ne možemo vjerovati, jer smo očekivali da ćemo biti svi u jednoj sobi i to još sretni ako smo sami, bez još dodatno 10 ljudi. Objašnjava nam još da je ovdje običaj izuti se prije ulaska u sobu i pokazuje na papuče koje stoje odmah kraj ulaznih vrata. Kasnije smo saznali da se čak plaća i kazna ako te uhvate sa cipelama u sobi. Zahvalili smo se, preuzeli ključeve i razletili se po sobama. Ulazim u svoju sobu u kojoj je debeli tepih, bračni krevet, TV, klima, balkon, radni stol, WC sa školjkom, ne tuš nego čak kada i ne mogu da suspregnem suze od sreće koje se ionako neprestano cijede niz obraze. Pa ako je ovo hostel, kakvi su onda hoteli u Japanu? Na krevetu nalazim i uredno posložen kućni ogrtač, koji je zapravo japanski kimono. Bacio sam se koliko sam dug i širok na krevet i mislim da sam još nekoliko puta odskočio prije nego sam ostao ležati obgrljen ovim madracem. Tek sam se sada sjetio da nisam izuo patike. Nakon što sam se na brzinu raskomotio, odlazim do ostalih, ne bi li se uvjerio da ovo nije možda kojim slučajem samo moja soba ovakva. Ivanović i Toma su već u kimonima i dok su zauzeli karataške stavove, urlaju jedan na drugoga  „Sotoooo! Aaaarigatooo!“. „Tamagoći, horrrrriatooo akašiiiii !“ „Japanska buba, to sam ja, ha-sa!“ Brane je već našao neku utakmicu na TV-u. Suman i dalje ne može vjerovati koliki mu krevet stoji na raspolaganju. "Ja u životu nisam ni bio u boljem hotelu.“ „Sootooo!“ Ivanović se ponizno klanja. Ostatak večeri smo sva petorica pretežno japanski pričali. Valjda iz poštovanja prema hostelu.  Jedva sam čekao da skinem ove leće iz očiju, otuširam se i isprobam kraljevski krevet. Nakon 2 tjedna na okupu, ovo je prvi put da se grupa rasformirala, da ne spavamo zajedno. Ne znam kako da reagiram na ovu novonastalu privatnost, tako da čim sam otišao u sobu, skinuo sam se gol. Eto, imam svoju sobu i biti ću u njoj gol. Tako sam siguran da ne kršim nikakvu japansku tradiciju, ovako nemam ništa na sebi. Nakon nekog vremena postao sam sam sebi nezanimljiv i zaspao čim sam dodirnuo jastuk. Neko udara po vratima. Jedva uspjevam jedno po jedno oko otvoriti. Kako sam ih otvorio, tako sam jedno po jedno opet zatvorio. Opet neko lupa. Iznenađujem se koliko je krevet visok. Nisam morao ustati, samo sam sišao s njega. Otvaram vrata, a sunce mi udara ravno u glavu. "O Sumane, di si." Prekrivam rukama oči dok se ne naviknem na ovu svjetlost. A Suman kao svetac, sav blješti okupan suncem. "Što si ti gol?" "Ha? Zar jesam? U jebote stvarno sam gol!" "Pa zar ne bi trebao onda staviti ruku na muda, a ne na oči?" "Pa ne ide mi sunce u muda, nego u oči. Ne znam ni zašto sam gol." "Treba si se riješiti leća, a ne sve skinuti sa sebe." "Ma to ja da ubrzam oporavak, ko će ga znati." "Kako oči?" "Odlično. Taman dok mi ova svjetlost udara direktno u glavu, vidim sjajno. Hoš ući?" "Neka, aj se ti spremi, a mi smo kod Tome ovdje. Pa ćemo na dnevnu porciju kruha i sira." Mislim da sam 100 sati spavao u komadu. Srećom oči su se oporavile, iako su još crvene, bar ne suze više. Nisam to nikada imao do sada, pa sam se usrao od straha kada sam pomislio da bi ta infekcija mogla možda i par dana potrajati. Što je poprilično loše u trenutku kada je čovjek možda jednom u Japanu, i to na par dana. I baš tih par dana da ne vidi ništa, nije baš idealno. Otišli smo do lokalne samoposluge da bi već tu otkrili skroz novi svijet na policama i u frižiderima. Onako kako su kod nas zapakirani ćevapi i pljeskavice ili mljeveno meso, tako ovdje stoje fileji od tune, sushi, meso od morskog psa i još hrpa neke ribe za koju nikada čuli. Ali ono oko čega ostajem raskolačenih očiju, iako su taman nadošle, jest file od kita i meso od delfina. Najnormalnije upakirano, celofan, cijena. Ima čak i obiteljsko pakovanje. Više me čudi da nije pakovanje za cijeli kvart, ipak je riječ o kitu. Valjda je ta silna riba i razlog zbog čega je prosječna starost Japanaca 80 godina i s time su narod sa najdužim životnim vijekom na svijetu. I najvećim žbunjem među nogama. Jebote gdje je Japan, a gdje smo mi... Ljudi jedu sirovu ribu! Ništa gradele, prženja, brudeti. Zamišljam da oni imaju strast prema janjetu poput Balkana... Rezali bi tanki sloj sirovog janjećeg buta i onda to obmatali oko komadića paradajza i luka. Taj janjeći sushi bi onda umjesto u soju, umakali u rastopljenu reskavo-ljutkastu svinjsku mast. Dobivenu naravno od svinja koje su uzgajane na japanskim planinama, tovljene runolistom i kompjuterskim čipovima koji u Japanu niču na slobodnim površinama poput ambrozije. Samim tim te svinje ne provode dane valjajući se u blatu, niti ih se drži u svinjcu. One sjede u čistom, ispijaju čaj svako poslijepodne, neke od njih igraju čak i kriket kako bi njihovo meso imalo poseban okus. Naravno da te svinje znaju i karate, te još jedno stotinjak drugih borilačkih sportova, ali ih upražnjavaju samo u samoobrani, jer su po prirodi miroljubive. One plaćaju i porez, imaju sva prava jedne moderne svinje pa tako i uplaćeno zdravstveno koje im baš i ne koristi na duže staze, jer ih se na kraju zakolje i pojede. Ali ne bez da ih se pitalo, da li se slažu kako bi se njihovi organi upotrebljavali u daljnjoj prehrani i bez da su svojevoljno potpisale. A to manje više svaka učini, jer su po prirodi solidarne i socijalne, te su svjesne njihove neosporive uloge u prehrambenom lancu. Da, to je Japan. Poprilična razlika nasprem Balkana. Krenuli smo u potragu za internet kafićem, da vidimo šta ekipa piše na onoj našoj stranici. Šetamo predgrađem Tokya koje je natiskano kućama do 3-4 kata i prekriveno telefonskim žicama i stotinama razvodnih kablova. "Možda ako budemo pratili koji od ovih kablova, dovest će nas ravno do internet caffea." "Može biti, a možda stignemo i do nuklearne elektrane." "Pa oni sigurno imaju internet." "A i kavu. Možda im je jedino voda malkice radioaktivnija, al zato staviš malo više šečera da razbije onu gorčinu." Nismo našli internet, ali smo zato nabasali na ogromno baseball igralište, gdje je valjda taman utakmica mlađih uzrasta. Parkirali smo se na okolni brežuljak da vidimo koji su to japanski nadolazeći talenti. Jedan baca loptu, drugi ju pokušava pogoditi palicom. Ako ovaj sa palicom ne pogodi loptu, onaj drugi mu ju baca ponovo. Ako ovaj sa palicom kojim slučajem uspje zviznuti lopticu, onda još mora trčati ko sumanut okolo naokolo. Ispada da mu je bolje da ne pogodi lopticu. Trebalo nam je tako dobrih pola sata da shvatimo kako uzaludno promatramo događanja na igralištu, budući da veze nemamo o baseballu. Zato smo se premjestili niže prema rijeci, gdje smo sjeli da promatramo ljude kako pecaju. I za divno čudo, ljudi pecaju identično kao i kod nas. Nikakve sulude tehnologije, nikakvi digitalizirani štapovi sa navigacijskim udicama ili male podmornice koje ganjaju ribu po rijeci. Čak nam jedan gospodin nudi da i mi zabacimo štap koji put. Nakon nekog vremena dobili smo neobjašnjiv osjećaj da je možda suludo od dva dana u Tokyu, jedan dan provesti pecajući u predgrađu tog grada.  Zato smo ipak krenuli u istraživanje ovog metropolitskog mega mravinjaka. Otprilike 30 ili 32 milijuna ljudi živi u široj okolici Tokya. Sad, dva milijuna gore dole, zar je bitno? Usporedbe radi, Zagreb uz najveće napore jedva navuče milijun stanovnika. Iako nije nikakav "rush hour", vrijeme kada poslovnjaci putuju na posao ili sa posla, podzemna je puna. Gledajući najveća čvorišta podzemne željeznice, izašli smo otprilike negdje gdje smo pretpostavljali da je uži centar. Nemamo nikakav plan grada, nikakav vodič, ne želimo ga ni nabavljati. Idemo tamo gdje nas put nanese. I put nas nanese na carsku palaču, tj. carski otok u sred grada. Kao što su prije dvorci bili okruženi kanalima, tako je i ovaj čitav kompleks u kojem stanuje japanski car, okružen vodenim kanalom. Nekakva rezidencija na drugoj strani obale se ni ne vidi, sve je ograđeno gustim zelenilom. "Zamisli, nisi predsjednik, ni ministar, nego car!" "I ljudi koji rade za tebe, svaki put kad te vide, govore – đe si care!" "Pa isto mu je onda ko i Rambo Amadeusu. To i njemu govore kada ga vide." "Još je on mega car. Ovaj japanski je samo car." "Vidiš to ti je razlika između mega cara i samo cara. Rambo može fino otići i sjesti na terasu uz more i uživati na suncu uz kavu. Japanski car nema šanse da sada odšeta iz ovog kompleksa i tek tako sjedne negdje na kavu. Prolista novine, gleda minjake koji prolaze. Nula bodova. Mora da bude tu iza ovog zelenila." "E zato jadan sebi misli, majko mila kada ću ja biti ko Rambo? Mega car!" "Zato Japan stalno radi na novim tehničkim dostignućima, izumima, svake godine povećavaju ekonomski rast. Sve to da japanski car postane napokon mega car." "I da može na miru otići na kavu, uz more. Gledati minjake." "A Rambo to sve već sada ima. Jebiga, ne možeš uspoređivati Crnu Goru i Japan. Ipak se zna nekakav standard."  Odjednom nas i sa lijeve i sa desne strane prestiže 30-ak cura u sportskim gaćicama, bijelim potkošuljama i dugačkim bijelim dokoljenkama. Pošto im stojimo na putu i prije nego se krenu zabijati u nas, počeli smo i mi trčati zajedno s njima u grupi. Mislim da im samo otežavamo, jer su se sada sve počele smijati i hihotati na glas. Starija žena u trenerci, koja trči zadnja i ne doživljava to sve tako urnebesno, u nama vidi isključivo uljeze koji ometaju njene cure u isplaniranoj rekreaciji. Nakon nekoliko metara smo ipak odustali, jer nam je prošlo kroz glavu da bi ova mogla odjednom početi vrištati, isukati samurajski mač i s njime nas ganjati oko carskog otoka. Podsjetilo me to sve na moje dane u osnovnoj školi. Tako nas je i naš nastavnik tjelesnog znao upregnuti oko čitavog kvarta. Morali smo svi imati plave gaćice i bijele potkošulje. Nakon što bi nas pregledao da li svi stvarno imamo dogovorene uniforme, poslao bi nas da trčimo dva kruga za zagrijavanje, ne oko igrališta, nego oko čitavog bloka zgrada. Najbolje je bilo što pola te rute prolazi ispred gradske pijace, pa smo u neko doba bili prisiljeni zabijati se u more snaša i padati preko njihovih cekera punih jaja, paprika i krompira. Vrlo često prvi u tom zagrijavanju nije bio nužno najbrži, nego onaj koji je slalomom uspio izbjeći sve te snaše i cekere. "Možda je ovo bila carska garda?" "Pa nije Gaddafi, nego japanski car." "Pa što ne bi i japanski car imao na desetine djevica koje su u svako doba spremne žrtvovati svoja mlada tijela za dobrobit domovine. I cara naravno." "A on leži u hladovini i samo podigne mali prst, tek toliko da se jedva i primjeti. Njih nekoliko ga odmah okruže, a on im tonom starog mudraca kaže – Djevojke, osjećam da nam prijeti velika opasnost." "Da, i mislim da je u interesu države da se skinete gole i pobacate po meni. Japan će vam biti vječno zahvalan." "Baš me zanima da li riječ carinik vuče svoje porijeklo od cara." "Pa moguće, sigurno je to carski sluga." "Znači svi oni carinici kod nas na granici, eto konkretno na mostu u Slavonskom Brodu, u biti rade za japanskog cara." "Pa sigurno. Zato su i vas tjerali da trčite oko pijace. I vi ste trebali u jednom trenutku da se bacate goli po caru." "A mi mislili da smo Titovi pioniri. Kakav grandiozan zajeb." Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, prvenstvo, Putovanja, japan, rambo amadeus |
