Vlakom na rižu

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

12.07.2018., četvrtak

Delirij metar od gola

Dva sata prije tekme smo krenuli prema stadionu. Gitaru smo zaključali u nekakav ogroman pretinac na željezničkoj stanici. Tek ispred stadiona su se počele pojavljivati mase Talijana. Iako je naših na tekmu protiv Italije stiglo pet puta više nego na onu protiv Meksika, Talijana je otprilike troduplo više. Ja stvarno ne znam gdje su se oni skrivali do sada, jer do maloprije sam bio ubijeđen da će ih biti dvojica, možda eventualno trojica. Jako puno Japanaca je u talijanskim dresovima, što ne čudi previše, budući da Italija ipak uživa jedan popularan status. Ali Japanci u hrvatskim dresovima, sa kockastim šalovima oko vrata, e njima se još uvijek ne mogu dovoljno načuditi. I nije to jedna grupica entuzijasta, poput onih iz Niigate koji su osnovali klub ljubitelja Hrvatske, nego hrpe i hrpe pojedinaca. Sad ili su Čoša i Alen imali rasprodaju i uspjeli su utopiti svu svoju robu ili je ovo nekakav fenomen kojeg iskreno i dalje ne razumijem. Svejedno, nekako ti dođe toplo oko srca vidjeti sve te ljude koji nemaju veze sa Hrvatskom, da navijaju za nas male i nepoznate.

Stadion je predivan, na dvije etaže, kapaciteta 42,000 ljudi kao i stadion u Niigati. Samo što je ovaj bez atletske staze, pravi nogometni sa tribinama odmah uz teren. Iako su se organizatori stvarno potrudili u planiranju da se ne stvaraju grupe, nego su nas poput maslačaka raspršili po cijeloj tribini, odlučismo ignorirati zakon, red i organizaciju. Direktno uz teren je bilo još par redova gdje nije baš nitko sjedio, tako da smo u jednoj munjevitoj akciji, kao na nečiji znak, sa svih strana počeli preskakati sjedala i ograde kako bi se skupili ravno iza gola. Osiguranje se nije baš snašlo, jer nisu očekivali da bi nekome uopće moglo pasti na pamet da sjedne na mjesto koje mu nije na karti napisano. Ipak su dotrčali za nama, okružili nas i ostali poprilično zbunjeni šta dalje da rade, jer su vidjeli da ne pravimo frku nego samo želimo biti na okupu. A na okupu su bile opet iste face, Čoša, Alen, plus sada i Neno koji nije više u jeans jakni nego je čak uspio od Vranješa ižicati original dres. Boysi iz Jaske, Boysi iz Zagreba, vinkovački Ultrasi sa Tiletom, nekoliko Riječana, Riba sa svojom vaterpolo kapom, Bilić sa svojih dva i pol metra, Knjaz u ulozi reportera navijača.



U životu nisam stajao ovako blizu terena ili gola. Pletikosa stoji samo par metara ispred nas. Da se malo protegnemo i da su nam ruke inače do poda, možda bi mu mogli držati rogove nad glavom. Pored nas Japanka u japanskom dresu, drži karton iznad glave na kojem fino isprintano stoji "Naprijed Hrvatska". Kreće talijanska himna i kamera snima redom zamaščenu "Taft" reprezentaciju. Svi redom imaju bar pola tube gela na poludugačkoj kosi zalizanoj iza uha, plus mangupske bradice raznih oblika. Valjda im je najveća muka što nisu mogli istrčati u Armani odijelima i sa stilski svezanim šalovima oko vrata. Ali i bez Armani odijela, imaju odličan gornji dio plavih trenirki na kojima ogromnim bijelim slovima piše ITALIA. Ništa nisu ostavili slučaju, svaki detalj predstavljanja inače modno osviještene nacije je stilski obrađen. Tribine prepune talijanskih šminkera i foliranata koji energično urlaju himnu ili lijepših polovica koje zanosno pjevuše kao da se radi o San Remo festivalu. Kreće naša himna i slika naše reprezentacije. U usporedbi sa Talijanima, kao da kreće prijenos poljoprivrednog sajma u Gudovcu. Nema tu zajebanih frizura ili trunke gela, svi uredno ošišani i obrijani, totalno prenevinog i prepristojnog izgleda. A prva slika hrvatskih navijača preko divovskog ekrana na stadionu prikazuje šestoricu veselih pijanaca u crvenim majicama, na kojima bijelim slovima piše "I-mi-bi-je-ba-li"!

Sudija svira početak i kreće utakmica u kojoj smo se našli vaditi protiv protivnika kao što je jedna Italija, dok smo protiv Meksika zajebali sve planove za ovo prvenstvo, koje smo mogli zajebati. Nakon par sekundi korner za naše. I umjesto da ubace odmah u 16 metara i pljus, gol, neee oni ga drkaju okolo naokolo i naravno lopta Talijanima. I jedni i drugi masovno gube lopte, naši sile kao glavom kroz zid, dok Talijani uspijevaju organizirati neke akcije. 15-ta minuta, lijevo od nas Talijani prodiru prema našem golu, Robert Kovač kasni i povlači Donija za dres u naših 16 metara, ovaj u padu puca, ali Pletikosa nekako brani. Srećom nije ništa suđeno, a nas je prvi znoj oblio. Fala kurcu, naši su počeli igrati, pa deset minuta kasnije frka u talijanskom šesnaestercu. Rapaić tuče po golu, Buffon jedva skida noktima, lopta je centimetar od gola, mi na vrhovima prstiju samo što ne uzletimo sa tribine i u zadnji tren obrambeni igrač izbacuje loptu skoro sa same gol linije. Par minuta poslije Bokšić odličnom fintom šalje svog čuvara po ćevape, ubacuje i opet fale milimetri da Vugrinec glavom zakuca u gol. Prikazuju talijanske folirante koji vise naslonjeni preko ograde, umiru od dosade i kad su se skužili na monitoru stadiona, ustadoše svi energično, počeše skakati i sad oni kao navijaju. Mi se nismo uspjeli strpiti ni do poluvremena da potrošimo glasnice, već sada mutiramo pri najmanjem pokušaju da nešto izustimo. Minutu prije kraja poluvremena, opet Rapaić tuče po golu i opet taj Buffon, ta hobotnica sa stotinu krakova. S obzirom da igramo protiv Italije, nije ovo ni malo loše, mi 7 udaraca na gol, Talijani svega 2.



Kreće drugo poluvrijeme, nismo se ni navikli da je sada Buffon ispred nas, na drugoj strani neka luda kombinacija, Vieri glavom i gol! Nas kao da je netko pokosio rafalom. Ofsajd! Nije gol! Uf... Još Vieri dobio žuti što se mrvicu previše nasekirao oko toga. Napokon se igra seli prema nama, prema Buffonu, Rapaić opet ima priliku i Buffon naravno opet zaustavlja uz stativu. Iako se cijelo vrijeme polomismo od neprestanog pjevanja i navijanja, dovoljno je da se Talijani jednom probude i da kao sada pola stadiona zagrmi Italia, Italia i mi možemo lagano da se poklopimo ušima. Što naravno ne činimo, nego odmah kad se ovi utišaju, nas šaka jada krene derati grlo do usijanja. Lopta odlazi na drugu stranu u naših 16 metara, pa lijevo na Donija, on ubacuje u sredinu, opet Vieri glavom, ovaj put u suprotni kut, Pletikosa leti za loptom, gol. Italija slavi, stadion na nogama, a nas kao da je netko pljusnio hladnom vodom. Šok i nevjerica. Mislim da je to bilo to što se tiče ovog prvenstva. Razmaženi broncom s prošlog svjetskog, dignuti u oblake, svi smo imali ogromna očekivanja i za ovo prvenstvo. S druge strane, ne igramo uopće toliko loše i ako ćemo biti izuzetno subjektivni, trebali smo voditi mi, a ne Talijani. Vugrinec izlazi odmah van i umjesto njega ulazi Olić, ponos Marsonije, koji već odavno nije u tom svjetski nepoznatom klubu.

73. minuta, Jarni ubacuje sa naše desne strane, lopta nekim čudom prolazi iza obrambenih igrača, ispred Buffona, Olić iz drugog plana dotrčava, postavlja nogu pred putanju lopte, šalje ju povratno u kut iz kojeg je Buffon upravo skočio prema Oliću i lopta je u mreži!!! Među nas kao da je bomba grunula i digla nas sve u zrak, zaglušujuća buka, pred očima samo sekvence poput bljeskova, nečije rame, ruka, razjapljena usta, raskolačene oči, šal, noga. Svi se pokušavamo pridržati jedni za druge, gurajući istovremeno svako svakoga, tako da nas većina pada par redova niže. Nema veze, svi se vraćamo na prvobitna mjesta, grlimo se, skupljamo rekvizite s poda, plješćemo Oliću koji se na rubu igrališta sav zapetljao da navuče dres kojeg je skinuo dok je slavio pogodak.

"Malo vas je, malo vas je, pičkice!" Iz sveg glasa odjekuje katarzično izbacivanje frustracije talijanskom brojčanom dominacijom, prijašnjom okupacijom, talijanskom superiornošću u stilu, u modi, u frizurama, u hrani, u Ferarriju, Lamborghiniju, Lavazzi, u jebenom gornjem dijelu trenerke. Adrenalin nas dere i pere, svi su ludi, skaču i urlaju iako promukli zvučimo kao da se mladunčad dinosaura izliježu iz jaja. Naši su dobili krila i već kreće drugi napad, Bokšić ubacuje pred Buffona, Rapaić uklizava i lopta mu prolazi par centimetara ispred noge. Jao da je Olić bio tu, onakav neumoran i brz, možda bi i stigao ovu loptu! Stvarno, gdje je Olić? Olić još uvijek baulja okolo bez dresa, na kraju je otišao do klupe da mu prerežu mrežastu postavu koja je ispod dresa, kako bi ga napokon uspio ponovo prevući preko glave. Iskreno mislim da gluplje i bezveznije dresove, Hrvatska još nije imala. A još nam je na ovom prvenstvu Nike sponzor i najbolji dokaz da nije zlato sve što sja. Mrežasta postava ispod dresa, kao da su angažirali nekoga da napravi kolekciju dresova, tko je prije radio na kolekcijama šorceva za kupanje. A da ne spominjem bijeli kvadrat na leđima na kojem je otisnut broj igrača. Izgleda kao da igraju Italija - Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić", pa je školarcima kratko prije utakmice rečeno da moraju imati brojeve na leđima, te su ih onda tako provizorno na brzinu zalijepili na dresove. E moj Nike, gore bi bilo jedino da je repka, poput nas onda na satu tjelesnog u osnovnoj, istrčala u bijelim potkošuljama i plavim gaćama. Ko zna možda bi i oni jadni morali onda trčati dva kruga oko stadiona za zagrijavanje, izbjegavajući putem žene s cekerima.

"Moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska" urlamo iz petnih žila, imamo osjećaj da stadion grmi, dok je realnost da nas možda jedva i Buffon čuje. Naši stišću opet, Rapaić genijalac prodire po desnoj strani, udara prema golu, ali između njega i Buffona je još jedan obrambeni koji ispucava loptu prema sredini. Niko Kovač ju glavom vraća opet u 16 metara, ravno do Rapaića, ovaj ju uspijeva jedva uštopati i u padu između tri obrambena igrača, zahvaća ju vanjskom stranom kopačke. Materazzi ju pokušava blokirati, ali fula i lopta polijeće prema golu. Odjednom vjetar koji je do tada lagano zujao, urlanje, žamor, sve je stalo! Totalni muk, čuješ samo svoje srce kako ubrzano lupa. Par metara iza talijanske mreže promatraš kako Rapaićeva lopta prelijeće Buffona. Taj trenutak traje vječnost, imaš osjećaj da možeš komotno otići i po pivu, primiti flašu infuzije u venu i trgnut aspirin jedan, vratiti se, stat na svoje mjesto i pritisnuti „Play“. Lopta ulazi direktno ispred nas u gol. Eksplozija, erupcija, izbijanje lave, krš, lom. Oko mi ponovo uspijeva uhvatiti samo pojedine slike u prekidima, kapa, obraz, grljenje, slina, šal, nečiji zubi, dres, hlače, stolica. Opet sam odletio naglavačke dva, tri reda prema ogradi. Sve kao da je usporena snimka. Tek kad sam se ustao, čini mi se da sam se pojavio opet u stvarnom vremenu. Gooooooooool, gooooooool, gol, gol, gooooooooooooooooooooooool, Mikiiiiiiiiiiiii majstoreeeeeeeee!!! Čitava grupa je poludila, krv vrije, skidamo se svi do pasa goli, propinjemo se držeći se jedni za druge, skačemo, vrištimo, uletjeli bi u teren, poletjeli u zrak, popeli bi se najrađe jedni drugima na glavu. 2:1, totalni kaos! Brane me drži za glavu i kroz smijeh vrišti:

"Jako čudno ponašanje, jako čudno ponašanje naše reprezentacije!"
Izgleda da se doimamo mrvicu predivlje za ovdašnje pojmove, tako da je za svaki slučaj stigao kordon policije i poredao se ispred nas uz ogradu.
Slobodan udarac za Italiju, Totti fenomenalno puca, lopta pogađa unutarnji dio stative, odbija se po cijeloj dužini gol linije Pletikosi iza leđa i odlazi prema autu. Pletikosa se nije stigao ni pomaknuti. Još jedan napad Talijana, Zambrotta puca svom snagom, Pletikosa se baca i brani. Jaooo, šta je ovo? Škiljimo prema našem golu u daljini, pa se onda svi na brzinu kolektivno okrenemo prema monitoru da pogledamo usporeni snimak akcije i tek onda još jednom se čuju uzdasi i olakšanje. 90-ta minuta, korner za Talijane. Ispred nas nema nikoga, čak su Buffon i gol i korner zastavica otišli na našu polovicu terena. Ubačaj, netko puca glavom i odlazi iznad gola. Za dlaku. Druga minuta nadoknade, Materazzi sa svoje polovice ispucava loptu skroz pred naših 16 metara, lopta odskače i prolazi sve igrače prema Inzaghiju, pada mu pred noge, ali ni on je ne dira i najbolje Pletikosa se baca u prazno i lopta prolazi čak i njega i ulazi u gol?! Nama srce stalo. Sudija nešto svira, jel gol ili možda nekakav suludi penal? Nije gol, naša lopta! Mi drhtimo, a lik iza moli na sav glas:

"Bože, prestat ću piti, pušit i drogirat se, odričem se seksa prije i poslije braka, iću redovno nedjeljom na misu, čitat ću čak i Glasnik Koncila umjesto Sportskih, samo Bog te jebo sviraj više kraj!"

Na usporenoj snimci nitko pojma nema zašto Talijanima nije priznat gol, ali koga uopće briga. Već je slijedeći napad Talijana, Zambrottu ruše unutar 16 metara i sudija ne sudi penal nego korner! Ne mogu vjerovati, pa ovo je Italija i da sudija svira nama u korist? Opet Talijani pokušavaju, već se 95-a minuta igra, naši izbacuju loptu, kreću u kontru i sudija svira kraj utakmice! Pa jel ovo moguće?! Izvukli smo pobijedu protiv jedne modno osviještene Italije! Protiv jedne Italije sa igračima kao Buffon, kojem hvala što je unatoč tome da je jedan od tri najbolja golmana na svijetu, primio dva komada. Materazzi, kojem sve čestitke na jednom od najlošijh obrambenih performansa u karijeri, Inzaghi, Totti, Cannavaro, Zanetti, Vieri, Zambrotta, Maldini koji će valjda još i 2030 igrati za reprezenaciju ako u međuvremenu ne završi u staračkom domu.

Stadion se polako prazni, dok mi ne prestajemo skakati i pjevati. Kordon policije je i dalje ispred nas. Nisu to ni redari, ni specijalci, nego sudeći po bijelom remenju preko plavih uniformi i kapama, izgledaju više kao prometni policajci. Iako skroz nabijeni u prvi red navijača koji polugoli i poludivlji još skaču i pored svega im nabijaju svoje znojave pazuhe direktno na nos, ovi stoje skroz smireno, bez mrvice stresa u pogledu. Kao da su došli na sat meditacije.

Već smo ostali sami na tribini i policajci nas najpristojnije zamoljavaju, ako ne bi imali ništa protiv, da i mi krenemo prema izlazu. Pa tko bi ih odbio takve uljudne, tko bi njima imao srca praviti probleme? Naravno da smo krenuli prema izlazu. A na hodnike i na izlaz iz stadiona, slijevaju se mase hrvatskih navijača koji su bili razbacani po svim tribinama. Totalni kaos, neki su se popentrali na stupove, semafore, znakove, drugi su već brže okačili zastave na najnepristupačnijim mjestima. Ispred stadiona kao da je izbila revolucija. Svi skaču u totalnom adrenalinskom ludilu, uz neprestano ponavljanje navijačkih refrena. Japanci presretni što je ovakvo izvanredno stanje nastalo, jer je i njima sve ovo skupa jedan predivan cirkus. U tom krkljancu upoznajemo Varaždinca koji je dobio dvije karte na nagradnoj igri i poveo svog sina u Japan na utakmicu. Kako sam već sa lovom bio polako na Vi, ponio sam sa sobom dres i gaće S9 koje smo dobili od Šukera, pa ako uspijem nekome prodati, odlično. Ako ne, nikome ništa, biću gladan slijedeća 2-3 dana, bar dok u avionu ne dobijemo nešto za jesti. Slučajno spomenuh taj komplet Varaždincu, te još slučajnije dodah da ga nema u trgovinama i da smo ga osobno od Šukera dobili, a biće da mi je skliznula i informacija kako jadni nemamo šta da jedemo. Još sav opijen pobijedom protiv Talijana, čovjek se oduševio kompletom, a sinu je bila dovoljna informacija da je ovo baš od Šukija.

"Ne prodaje se u trgovinama", izleti mi slučajno, u svakoj drugoj rečenici.
"Koliko hoćeš za dres i gaće?"
"100 dolara", kao iz topa sam bubnuo.
"Može 80?"
"Može!"

Da je pitao jel može za sendvič, mislim da bi isto pristao. Kako je lova sjela u džep, tako smo samo produžili do štanda sa nekom tjesteninom. Uzeli smo svatko po porciju, pivu i sjeli na sred staze ili ceste. Nismo mogli više stajati, a nismo više ni imali snage da tražimo neko prikladnije mjesto. Ekipa je trgala i skidala sva moguća obilježja svjetskog prvenstva ili bilo kakve natpise koji bi služili kao uspomena na ovu nevjerojatnu večer. Tako sam i ja namolio vlasnika štanda gdje smo jeli, da mi pokloni malo veću zastavu svjetskog prvenstva u Japanu. A on bi zauzvrat šal od Marsonije. Objasnio sam mu kako mu na žalost ne mogu dati šal, jer se radi o velikom tradicionalnom klubu u rangu Benfice ili Barce. Moja čitava obitelj bi me se odrekla kada bi se vratio bez šala, budući da se šal prenosi sa koljena na koljeno, uz ritual prinošenja žrtve u obliku janjeta. Pogotovo žrtvovano janje jamči klubu dobru godinu, osvajanje prvenstva i bar finale lige prvaka. Plus masne brkove i pun želudac. Čovjeku se svidio taj drevni ritual i samurajska predanost, pa mi je svejedno poklonio zastavu. U roku od sekunde se među ekipom pročula vijest kako će u nekom restoranu u Tokyu biti fešta. Svi smo krenuli kao ovce, bez sumnje slijediti ekipu koja navodno zna čak i gdje je restoran. Ispred željezničke stanice četvorica iznerviranih Talijana su sa sigurne udaljenosti počela dobacivati i provocirati, čak baciše i neku flašu prema nama. U sekundi se stvorilo desetak policajaca, postaviše metalne barikade ispred njih, da ne bi slučajno nasrnuli na nas dvadesetak. Mi smo to lajanje bijesnih Talijana izignorirali, kako i priliči jednoj smirenoj naciji svjesnoj svoje veličine, moći i snage. Samo smo hladno produžili po naše stvari, praveći još usput japanskim policajcima nevine face "Bože svašta, kakvi nekulturni divljaci, ovako šta još nismo doživjeli..."

Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, japan, prvenstvo, Putovanja


- 13:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.