02.07.2018., ponedjeljak
Japan
|
Mislim da je ovo prva noć da nitko nema nekakav san da prepriča. Biće da je recept jednostavno biti opljačkan i onda se prestane sanjariti. Ovo je i prvo jutro da smo si morali naviti sat da se probudimo, tako da prolazimo kroz čitavu jednu katarzu. Zamolili smo recepcionara u hostelu, da nam pozove taksi za pet osoba. Stigao je upravo onakav mali japanski kombi, što ih ovdje zovu Maršrutke. Valjda ovo prijevozno sredstvo raspolaže samo prvom i petom brzinom. Prva očigledno služi tek toliko da krenemo, jer kad smo krenuli, samo nas je zakucao za naslonjače sjedala. Cik-cak kroz male uličice, sa 100 km/h preko zebre ispred škole, upadanje iz jedne kolone u drugu ali upravo onako za milimetar od drugih auta. Mi letimo kao vreće tamo vamo. Crveno, žuto, zeleno na semaforu, sve je to ista boja. Motor vrišti, kombi se propinje, čupa zadnje atome iz sebe. "Ja ne znam, jesmo mi rekli ovome da se nama baš žuri negdje?" "Ja se ne sjećam da smo progovorili jedne s njim, osim što smo rekli da bi do aerodroma." "Ja bi volio da mi preživimo ovu vožnju."  Samo što smo izašli iz centra na nekakvu autocestu prema aerodromu, frajer staje u stranu i pali četiri žmigavca. Šta je bilo? Crko. Molim? Crko. Auto ne da ne daje znakove života više, nego čak kad je vozač podigao haubu od motora, samo ga je zapljusnuo oblak dima. On ni da trepne. Kod nas bi već lupo nogama u gume, psovao i Japan i njihovu auto industriju i Boga, oca, mater, rođaka koji mu je prodao kombi po povoljnoj cijeni, ženu koja ga natjerala da bude taksist, sunce žarko, život, krušnu mrvu i led kojeg iz nekog razloga svi psuju. Ovaj je hladno nazvao drugog taksistu i pomogao nam da iznesemo stvari iz kombija u slučaju da se vozilo odjednom zapali ili eksplodira ili nešto drugo čemu već teže vozila kada se iz njih dimi. Super, e sad nam samo treba da fulamo avion za Japan. Nije prošlo ni 15-ak minuta, stiže nova Maršrutka. Ajde ovaj valjda ima sve brzine, jer normalno ubrzava i vozi i sve je puno ugodnije od ovog divljaka maloprije. Uz autocestu se izdižu brda i brdašca prekrivena fino oblikovanom džunglom. Kao da je netko sa divovskim škarama sve te grane i krošnje pod špagu stavio. Stižemo na parkiralište od aerodroma, kad među svim tim parkiranim autima, stoji krava! Prava pravcata krava. Čim su nas vidjeli da izlazimo iz taksija, odmah su prema nama krenula hrpa bosonoge djece i njihova valjda majka, sa svojih desetak raznobojnih haljina na sebi i bar još toliko marama na glavi. Ispružili dlanove i skoro pa nam ne daju da prođemo, prije nego im udijelimo nešto. Mislim si, jeste i našli koga ćete žicati pare. Ali na kraju upravo mi kokuzi se i sažalijevamo i dajemo im nešto Rubelja. To je to univerzalno pravilo, jedno od mnogih. Oni koji ni sami nemaju, obično podijele tu svoju neimaštinu. Od onih koji imaju na bacanje, nečeš dobiti ništa. Zar po svim zakonima logike ne bi trebalo upravo obratno biti? Aerodrom nije ništa veći ni manji od onog zagrebačkog. Mjere opreza su naložile da nam oduzmu skoro svu kozmetiku, jer bi valjda postojala mogućnost da u avionu krenemo ljudima protiv njihove volje utrljavati gel u kosu, dezodoransima im mazati pazuhe ili neupadljivo izuvati suputnicima cipele i čarape, te ih špricati sprejom za noge. Nakon što smo to sve ostavili carini, izbaciše nas nakon nekog vremena na pistu. Nema busa da nas odveze do aviona, nego hodamo u koloni po onoj pisti i samo čekam da nam još odnekud kakav avion sleti na glavu. Uz našu kolonu hodaju u razmaku stjuardese koje prate da se odjednom ne rastrčimo po pisti ko dezorijentirani luđaci, nego da ostenemo u koloni, jedan po jedan. Osjećam se ko ovca, a stjuardese mi dođu ko oni psi ovčari, koji paze na stado.  Ruskog Tupoljeva sa natpisom "Air Vladivostok" mogli su komotno parkirati 10 km dalje od zgrade, nije nama mrsko šetati se u koloni pistom. Osim što svi svako malo instinktivno pogledaju prema nebu, valjda strahujući kao i mi, da će nas odjednom nekakav mlaznjak samo pomesti na ovoj čistini. Budući da smo pješačili do aviona, zajebavamo se da u avionu nećemo ni sjediti, nego poput Kremenka trčati dok avion ne uhvati zalet i ne poleti. Dva sata leta nismo ni registrirali, budući da smo čakulali sa ruskim švercerom koji "poslovno" ide u Japan. Nakon buljenja u beskrajnu morsku površinu, naziru se obrisi japanske obale. Svi smo se zalijepili za prozor, jer valjda očekujemo da na samom rubu obale, i to iz aviona, u startu vidimo sva najnovija dostignuća svijetske tehnologije, japanske hramove, samuraje, jata tune, polja riže, pijanu Godzillu kako sve pred sobom krši i lomi, plus eventualno 2-3 robota kako se u pijesku transformiraju u kanticu i lopaticu. Još dok slijećemo, vidi se da je Niigata skroz drugi svijet. Uredno posloženi ogromni tankovi u luci, moderna arhitektura, viadukti i mostovi isprepleteni u ogromna prometna čvorišta. Ali sve nekako puno svjetlije, vedrije, naprednije. Rusija ostavlja nekakvu mješavinu dojmova, između poluuspavanih bajki, drvenih kućica, romantične slavenske dobrote i velikodušnosti. S druge strane povlače se sivi ožiljci sovjetskog betonskog kolosa, pregaženog procvalim neokapitalizmom. Napuštanje Rusije mi dođe kao odlazak iz stare prašnjave radionice prepune starih zastarjelih strojeva, vođene strogim ali dobrodušnim majstorom, koji me mlatio ko konja a istovremeno me volio kao sina. I sada ulazim u blješteći hi-tech labaratorij, među tim stručnjaka koji jako dobro znaju koji su postavljeni ciljevi, ali jedni drugima ne znaju ni ime. To mi je ovako prva pomisao, dok Tupoljev izvlači svoje točkove i sprema se da dodirne zemlju izlazećeg sunca. Napokon smo u kompletnoj navijačkoj opremi. Dresovi, šalovi, zastave omotane oko struka. Napokon smo na teritoriju na kojem takvom pojavom nećemo prizivati nepotrebnu pažnju ili ne daj Bože provocirati. Eto nas u Japanu, uz Južnu Koreju, domaćina 17-og svjetskog nogometnog prvenstva i prvog u Aziji do sada. U zemlji koja nas očekuje u svim tim raznim dresovima, šalovima i sa razno raznim zastavama. Samo što smo iz aviona ušli u hodnike koji vode prema šalterima i carini, ne možemo vjerovati da je posvuda nama nepoznato japansko pismo. Rusija i ćirilica nam nisu bile tolika egzotika, zapravo nikakva. Samo pređem most iz Slavonskog Broda u Bosanski Brod i već na prvoj tabli piše "Dobrodošli" na ćirilici. Ali kod ovih znakova ne kontamo baš ništa. "Jebote, mi smo stvarno u Japanu!" "Strava!"  Japan S ovim preletom u Japan pomaknuli smo se još jednu vremensku zonu dalje od centralne europske. I sad ako je u Vladivostoku 10, ovdje bi trebalo biti 11 prijepodne. Ali ovdje je tek 8. Ne kontam. Osim što si mislim, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca, zašto nije ovdje nulta vremenska zona, a ne u Londonu. Nekako bi to meni logično bilo. Na carini nas rutinski zamoljavaju da otvorimo ruksake, ali nekako im je skoro pa neugodno što nas to traže. Policajci u besprijekorno fenomenalno ulaštenim uniformama i bijelim rukavicama, samo su bacili pogled na vrh našeg kaosa zguranog u tim torbama, najgostoljubivije se naklonili, nasmiješili i zahvalili. Ovo je bio sami vrh i ujedno orgazam ljubaznosti što sam u životu doživio od strane nekog državnog službenika ili policajca. Majke mi. Da ponovim radi se o carinicima, policajcima, ljudima koje uz one na šalterima ne prati baš nešto pretjerano pozitivan ili simpatičan glas. Još ih pitamo šta je to bilo šta su rekli ili kako se na japanskom kaže "Hvala"? "Arigato!" Odgovoriše i oduševiše se istovremeno što nas uopće zanima kako se na japanskom kaže hvala. "Arigato!" Ponavljamo i mi jedan za drugim, a oni u deliriju oduševljenja. Nije to usiljeno reda radi smješkanje, nego vidiš da se ljudi od srca smiju, da su iskreno gostoljubivi i na svako naše "Arigato", oni se glavom kratko naklone. I dodatno se zahvale sa "Arigato" valjda što se eto mi trudimo da naučimo njihov jezik. Na šta mi naravno odgovaramo isto sa "Arigato!" Sada to izgleda tako da nas pet i njih četiri službenika, svi ponavljamo "Arigato", umiremo od šege i svako malo se klanjamo jedni drugima. "Arigato!" "Arigato!" "Arigato!" Sad ga već malo i odlučnije izgovaramo, kao zapovijed, kratko i oštro, pokušavajući skinuti točno naglasak. Japanci još sretniji! "Arigato!" Traje to sada neko vrijeme, čak je i putnicima iza nas sve ovo urnebesno zanimljivo. "Koje legende!" "E, Japanci su zaaakoon." Čim smo prošli sve te službenike i izašli u čekaonicu ili "došljaonicu", prvo što smo napravili je da smo uzeli gitaru i iz sveg glasa zapjevali od Dalmatina "Ditelina s četri lista". Nije trajalo dvije sekunde, oko nas se okupilo desetak Japanaca sa fotoaparatima. Kroz sve te Japance i bljeskove fotoaparata, eto ti nekog Europljanina ravno na nas i ni manje ni više na našem će: "E dečki, pa s kojim ste vi avionom stigli?" "Ovim iz Vladivostoka?" "Odakle?" "Pa tu iz Rusije, samo preko puta." "Pa šta ste tu radili?" "Ma vlakom smo došli do Vladivostoka i sad avionom do Niigate." "Vlakom ste išli do ovdje?" "Da, onom transsibirskom željeznicom." "...Svaka čast... Bravo!" "Arigato, što bi rekli domaćini." "Stvarno nisam se nadao da će netko iz ovog izlaza izaći, stalno gledam ove letove iz Frankfurta, Parisa, Londona, sve mislim da će naši doći preko tih linija, kad vidi vas. Iz Rusije." "A koga vi čekate?" "Pa ja sam iz HNS-a, pa su me poslali ovdje da dočekivam naše i kažem kuda da idete i kako do grada." "A, pa odlično, hvala hvala, arigato!" Klanjamo se svi zajedno. "Pa dobro, kako da stignemo do grada? I kuda da idemo uopće, jel ima neki centar, trg, japansko korzo? "Imate bus koji vozi ravno do željezničke stanice i tu onda možete vidjeti šta ćete dalje." Nekoliko Japanaca koji čitavo vrijeme stoje iza ovog našeg čovjeka iz HNS-a i tu su mu valjda na raspolaganju, uvališe nam ovako otprilike 200 letaka i karata o Niigati, prvenstvu, događanjima i svim bitnim i nebitnim informacijama. Na svim tim prospektima uredno je sve prevedeno i na hrvatski, čak na jednom se nalaze osnovni prijevodi za sporazumijevanje. Naravno da su ti prospekti prevedeni na jezike svih reprezentacija koje igraju u Niigati, ali svejedno nekako nam baš drago da su si dali truda to sve prevesti i na hrvatski, jer ipak smo mi zemlja sa stanovništvom koliko ga ima i jedna veća ulica u Tokyu. Tako otiđošmo do busa, kad tamo Japanac u dresu Kameruna, na našem nam poželi dobrodošlicu "Dobro došli u Niigata!" Mi stojimo i blejimo u njega, kao da nam je upravo zviznuo šamar. "Jebote, nakon svih onih priča o Slavenima u Rusiji i kako nam je jezik sličan i kako smo isti ili sličan narod, dođemo u Japan i Japanci nam se obraćaju na tečnom hrvatskom." "Jako čudno ponašanje ovih Japanaca. Very strange behaviour." Bus od aerodroma do grada nas dođe 350 Yena po glavi. E, dobrodošli u Japan. "Za ove pare i cijene, očekujem ne dobrodošli i dobar dan, nego da pričaju sa mnom na šatrovačkom." Nekako nam je to zvučalo nevjerojatno puno. No međutim kada smo preračunali u Eure, pa još jednom u Kune, ispade 3,30 € ili oko 25 kuna po osobi. "Jebote, pa ovdje jeftinije od aerodroma do grada nego u Zagrebu." "A mi se usrali da će nas oderati. Ispade da nam se za ove pare više isplati boraviti u Japanu, nego u Hrvatskoj." "Šta ti je standard, samo kad pogledaš kod nas je 25 nečega a ovdje je to isto 350 nečega. Jebote 7 puta smo jači nego Japan. Sad ćeš vidjeti za par godina dok Japanci skontaju da mi postojimo, kad krenu dolaziti raditi u Hrvatsku i slati lovu nazad u Japan." "Japanski gastarbajteri, slažu paštete na traci u Gavriloviću i šalju pare ženi i djeci kući. Godinama pokušavaju dovršiti dvokatnicu u blizini Tokya." "I vikendima idu busom od Zagreba do Japana, napiju se putem i zapjevaju koju japansku. A kad se vraćaju nazad, ponesu još od nedjeljnog ručka, žene im zapakuju sushi i svježu tunu, da se ne ogladni u autobusu." "A teme su im, kako dobiti još pomoć od hrvatske države za uzdržavanje djece u Japanu." "Baš. To kaže moraš otići tamo u Zvonimirovu, samo Hrvati sada prave probleme, prije ti je trebala samo radna dozvola, vjenčani list i rodni list od djece, a sada po novom djeca i žena moraju biti prijavljeni u Hrvatskoj da bi dobio onaj dječji doplatak." "Al kao, nije ni to problem, mogu oni živjeti u Tokyu, samo ih dovedi da ih prijaviš u Hrvatsku, da se lično pojave i da ispadne kao da su sada tu, al onda ih vratiš nazad u Japan. A tebi fino sjeda 200 kunića više na plaću." "A znaš šta je 200 kn kod nas u Tokyu, da samo to šalješ kući, mogu živjeti ko bubreg u loju." Stigli na autobusnu i željezničku stanicu, na kojoj osim Japanaca koji letaju u vječnoj žurbi tamo vamo, nema baš drugih navijača. Točnije, nema ni jednog. Čudno, dan prije tekme i baš nikoga. Dok prelazimo cestu umalo nas auto nije zatepao, jer smo zanemarili bitnu činjenicu. Pogledati u pravu stranu dok prelazimo, jer ovdje voze kao u Engleskoj. Toliko su nam u Vladivostoku postali normalni volani na desnoj strani, ali vožnja kao i kod nas, da smo zaboravili da su svi ti auti u Vladivostoku japanskog porijekla i da mora postojati neki razlog zašto im je volan na desnoj strani. E pa to je razlog, ljudi voze lijevom stranom ulice, a ne kao mi desnom. Ruksake smo zaključali u prtljazi na kolodvoru. E sad možemo na miru u razgledanje gradom. Na drugoj strani semafora mašemo dvojici Meksikanaca sa ogromnim šeširima. Oni oduševljeno podižu sombrera u vis i dovikuju: "Eeeeee Kroasiaaa!" 500 metara dalje susrećemo šestero Meksikanaca, 3 muškarca crne zalizane kose i 3 prelijepe žene duge crne kose, svi zajedno kao da su upravo iz nekakve meksičke sapunice izašli. Pozdravljamo se s njima, slikamo par puta sa našim kamerama, par puta s njihovim, pa je tu obavezno onako usput par Japanaca, koji nas sve zajedno jedno 800 puta uslikavaju, pa svi zajedno još jedno 10,000 slika sa Japancima. Kako smo nastavili dalje šetati, svakih 50 metara nas zaustavljaju Japanci da bi se slikali s nama. Stigli smo do obale rijeke, uz koju na predivnom travnatom nasipu hrpa ljudi odmara ili trčkara okolo naokolo. Među tom hrpom je i 20-ak Iraca koji su jučer pratili utakmicu sa Kamerunom. I s njima je odmah pozdravljanje, grljenje, slikanje. Svjetska nogometna prvenstva su skroz druga dimenzija nogometnog navijanja. Jedno je otići na derbi Hajduka i Dinama, Zvezde i Partizana, Rangersa i Celtica, Millwalla i West Hama i moliti Boga da te ne sastavi kakva cigla ili flaša po pol čela. Svjetsko prvenstvo je festival nogometne ljubavi, navijački Woodstock, sajam nogometnih avanturista. Dobro, ne nužno ako se sastaju Engleska i Njemačka, Engleska i Argentina ili Nizozemska i Njemačka. Ali utakmice manjih i nogometnom svijetu egzotičnih zemalja su uvijek pojam dobrog provoda. Nikada neću zaboraviti prvu utakmicu Hrvatske na jednom svjetskom prvenstvu. U grupi su bile čak tri zemlje kojima je to svjetsko prvenstvo bilo prvo u njihovoj dugoj ili kratkoj povijesti. Jamajka, Japan i Hrvatska. Četvrta zemlja u grupi je bila Argentina, ali njih nećemo spominjati, budući da kao dvostruki svjetski prvaci ne ispunjavaju ove kriterije. Nisu vrijedni spomena u ovom kontekstu. Dakle, utakmica protiv Jamajke 1998 godine u francuskom Lensu. To je takav dernek bio od jutarnjih sati, da je francuska televizija 5 sati prije utakmice, uživo prenosila događanja sa trga. Hrpa potomaka Bob Marleya u žuto-zeleno-crnim bojama, sa dugačkim rasta pletenicama, svi redom napušeni, opušteni i nasmijani. S druge strane hrpa hrvatskih navijača iz cijelog svijeta, pijani ko duge, opušteni i nasmijani. U zraku se nije osjećala niti jedna čestica bilo kakve napetosti ili agresivne atmosfere. Čak iako naši iz zajebancije pjevaju i pri tome umiru od smijeha "Jeeeebo vam ja-majku, jebo vam jaaaa-majku", ne misleći pri tome ništa loše, nego uživaju u spletu rime i okolnosti. Trg krcat ljudima, u jednom trenutku desetak trubača iz Metkovića svira hrvatsku himnu, a 5 metara pored njih iz žuto-zelenog kombija, odzvanja reggae. Ljudi stoje na krovovima auta sa hrvatskim i jamajkanskim zastavama, pleše se po terasama kafića, stolovima, stolicama, iz jednog kafića trešti "Što je danas lijep i sunčan dan" od Belana, a iz kafića pored "Sun is shining" od Marleya. Nisi znao više gdje bi sa sobom, htio si u tom trenutku biti svugdje, da niti jednu suludu situaciju ne propustiš. Zađeš u sporednu ulicu, a tamo Torcida pali bengalke, dok Jamajkanci goli do pasa mijenjaju travu za šalove od Hajduka. Odeš u slijedeću uličicu, tamo iz jednog auta se čuju hrvatski dance hitovi iz 90-ih, a tamnopute ljepotice mješaju guzovima kao da se snima nekakav hip hop video za MTV. A ti presretan, misliš da je ovo danas, dan otvorenih vrata u raju. Dobro, izuzev Senne M, Kasandre i ostalih domaćih dance hitova. Ali sve u svemu, obilje divnog suživota između različitih kultura, rasa, nacija, dobre zajebancije, odličnog tuluma, alkoholizacije, napušenosti i bezrezervne tolerancije svega i svačega. Nas 16 dvadesetogodišnjaka nismo tri dana i tri noći oka sklopili. Zadnju noć, toliko smo već iscrpljeni bili, da je jedan od nas dok smo prelazili zebru i kratko zastali da propustimo auto, na sekundu zatvorio oči i zaspao stojeći na sred zebre. Mi smo već otišli dobrih 100 metara dalje, da bi skontali kako jedan fali. Kad smo se vratili nazad, on je još uvijek stajao na sred ulice i spavao uredno držeći svoj ruksak na ramenu. Srećom, bilo je neko gluho doba noći, pa nije bilo prometno. Poslije su nam neki Riječani rekli kako idu pokušati otvoriti vrata od putničkih vagona na željezničkom i tamo odspavati do jutra. Mi smo ih pokušali slijediti, ali nismo skužili da su nas slijedili policajci s psima, koji su nas odmah otjerali sa željezničkog. Te Riječane sam godinu dana poslije slučajno sreo, rekli su mi da su se uspjeli uvući u vagone, ali ih policija na žalost nije uspjela otkriti. "Zašto na žalost ?" "Pa da su nas otkrili vjerojatno bi nas izbacili i ostali bi u Lensu odakle smo imali povratne za Rijeku. Ovako nismo računali s jednom sitnicom. S tom kako bi taj vlak mogao u jutro nekud krenuti." "Da, to je skroz čudno za vlakove." "Uglavnom, ne znam kako i zašto nas kondukteri nisu prije probudili i pitali za karte, ali mi smo se probudili nekad poslijepodne u Marseillu, na jugu Francuske." "Ah divno, probudili se a vani sunce, Azurna obala, more. I kako ste nazad onda do Rijeke." "Nikako. Danima smo se muvali i kupali po Azurnoj obali i nekako stopom malo po malo, stigli smo u Rijeku sa tjedan dana zakašnjenja." Sajam, konferencija, simpozij nogometnih avanturista. To su svjetska nogometna prvenstva. Oznake: nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, vlak, Putovanja |
