06.06.2018., srijeda
Treći dan i povijest Transsiba
|
Budim ose... budim ose, koje su usnule nakon marljivog skupljanja meda...Ne, budimo se taman dok vlak usporava i lagano uvijugava u nekakvo naselje ili grad. Nemam pojma jel stajemo negdje, al ako stajemo trebali bi možda nabaviti vode, votke i tako nekakvih zavrzlama. Vlak ulazi u stanicu, a mi kao da je požar izbio izlijećemo iz vagona da protegnemo noge i naudišemo se zraka. Kupe smo zaključali i predali teti provodnici ključ. Takva su pravila, ako izađemo samo na stanici i zaključamo kupe, ne smijemo nositi ključ sa sobom nego ga moramo ostaviti kod nje, valjda da ga ne izgubimo putem. Svejedno, išli u restoran u vlaku ili izlazili izvan vlaka, pravilo je zaključati, ali ne nositi ključ. Divno li je hodati i protezati se, divno li je u dišne puteve pustiti svjež i oštar jutarnji zrak, divno li je osjećati taj zrak na tijelu i u glavi, kako nas naglo budi i razbistrava. Progledavam sada tek oko sebe i zrak je baš poprilično svjež, što je sigurno razlog zbog kojeg ljudi oko nas hodaju sa šubarama i u bundama. Mi smo u sandalama, šorcevima i majicama kratkih rukava. Turisti. Snijeg lagano propadiva, u daljini na zgradi ogromnim slovima stoji „OMCK“, a oko nas je već hrpa šubara ispod kojih dopire ruski, ali ništa napadno. Nitko ne vrišti i ne urla da bi nam privukao pažnju na ono što prodaje. Lagano i uljudno kao da nam pričaju bajke i priče na ruskom kako bi nas ponovo uspavali, nakon što nas je sama činjenica da smo odjeveni ko kreteni za ove vremenske prilike i više nego razbudila. Ko ne bi kupio od ovako prijatnih i finih ljudi, koji te ne tlače i ne vuku za rukav, nego žena u bundi fino vozi dječja kolica u kojima nema djece, nego votke, pive, kruha, kobasica i ostalih điđa. A ko ne bi prodao ovakvim ljepotanima koji svojom pojavom kao da govore – dođite do nas, mi smo neupućeni turisti koji kupuju sve, jer žiku nas samo kako smo odjeveni na ovom snijegu. Uzimamo samo kruh i vodu za sada, rubelje s kojima plaćamo nismo u stanju preračunati u eure ili cente, jer čim smo skužili da nam je prva decimala 0, odustali smo. Kako i doliči napuhanim bogatim turistima sa zapada. Možda bi mogli u kune ili lipe, al na kraju krajeva čemu? Šetamo sa našim kruhom i vodom po peronu, koji više izgleda kao pijaca. Ljudi trguju, kupuju, prodaju, razgledavaju, čavrljaju jedni s drugima, možda se i cijenkaju samo ne bih znao jer sve zvuči jako ugodno i opušteno. Ako se negdje vidi da je ova željeznica poput žile kucavice koja ubrizgava život svom svojom dužinom, onda je to ovaj prizor. Sve ove žene u bundama, ove šubare na svim glavama, ova dječja kolica sa ogromnim točkovima, čovjek koji nudi tucet riba zavezanih na užetu, starac koji stoji na mjestu i drži u ruci drvenu babušku. Sve je to slika koja mi izmamljuje zadovoljan smiješak, slika jednog jutra na peronu u Omsku. Slika koju bi rado ovjekovječio fotoaparatom da nije ostao u kupeu. Ovaj miris jutra, ovaj žamor bajkovitog ruskog jezika, snijeg koji propadiva, ta mistika stranog i nepoznatog oko nas, taj doista po ničem poseban trenutak je našao posebno mjesto u mom sjećanju. I kad god se poželim sjetiti Rusije, na raspolaganju će mi biti to jedno jutro, na peronu u Omsku. I neke druge scene, al ko će se toga svega sjetiti. Vraćamo se do vagona, uzimamo ključ nazad, kroz prozor promatram sve te ljude koji ostaju. Do slijedećeg vlaka, do novih turista koji će jednako bezveze izgledati i kojima će ovo biti tek jedna slika više sa putovanja. Žuljamo po suhom kruhu, jer smo naravno zaboravili kupiti bilo šta, šta bi se dalo nameljati i dobiti na okusu. Ajde bar smo pronašli još ostatke nekih narezaka. Izlazimo iz Omska i na moje oduševljenje opet ulazimo u šumu. Možda je šuma samo uz prugu? Sve ostalo je nepregledna ravnica koliko god ti pogled seže, ali samo uz prugu je šuma. To bi bilo nadasve krasno.  Gledam ove moje zapise o gradovima, dok ostatak obavlja naizmjenično obred umivanja, pranja zuba i podapiranja. Omsk, drugi najveći ruski grad iza Urala, od Moskve udaljen 2700 km. Zar smo toliko već prešli? Mjesto u koje je Dostojevski sredinom 19-og stoljeća protjeran, nakon što se nešto gadno zamjerio vladajućoj strukturi, koja ga je zauzvrat odlučila streljati. No Car je imao neki čudan osjećaj da bi od njega moglo biti nešto, predložio mu da se okane zajebavanja vladajuće strukture i možda radije proba postati... pisac ili hokejaš, te ga je poštedio u zadnji tren i otjerao u Sibir na popravni. Budući da hokej tada još nije postojao, Dostojevski se bacio na pisanje i ostavio neizbrisiv trag kako u svjetskoj književnosti, tako i u njemačkim kockarnicama. Imao je naime neku nezaustavljivu želju, da sve zarađene pare spiska na kocku, neki bi to nazvali ovisnost o kocki, al ko će ga znati. Zatim dok je trajao građanski rat između bijelih koji su bili za imperijalističku Rusiju i Cara, te crvenih koji baš nisu podupirali te ideje, Omsk je bio sjedište bijelih i proglašen glavnim gradom Rusije te davne 1918 godine. Tu su čuvane sve zalihe carskog zlata, od strane čehoslovačkih legionara, koji su u ratnom kaosu zapeli u sred Sibira. To sve se naravno i dalje nije sviđalo crvenima, te su protjerali bijele dalje prema istoku, a glavnim gradom opet nazvali Moskvu budući da je bio najveći grad, a već je i postojao trg koji se zvao ni manje ni više nego Crveni Trg. Omsk čak nije zadržao ni titulu glavnog grada Sibira, nego je to preuzeo Novosibirsk. Na početku drugog svjetskog rata, Adolf i Staljin sklopiše mirovni sporazum o međusobnom nenapadanju. Valjda dok nisu pripremili teren za ratovanje, kao kad se djeca igraju žmirke, pa onaj koji broji pričeka dok se ostali sakriju. Tako je i Adolf brojao do 100, a Staljin svu industriju i proizvodnju iz europskog dijela Sovjetskog Saveza sakrio iza Urala u azijski dio, točnije u Omsk. Ko se nije skrio, magarac je bio, reče Adolf i krene s vojskom prema Moskvi. Tako da se u tim godinama broj stanovnika u Omsku utrostručio, mahom radnika sa svih strana koji su došli proizvoditi oružje, tenkove, a poslije rata i svemirske letjelice. Sve je to rezultiralo da grad bude do 1990-ih tj. raspada Sovjetskog Saveza zatvoren za strance. „E, pa mi smo među prvim strancima u Omsku, grad je tek prije desetak godina otvoren za strance!“ „Za samce?“ „Da, jebiga za samce, smjeli su dolaziti samo bračni parovi ili samo parovi, dok bi tisuće samaca ostajalo stajati na kiši ispred ogromne rampe na ulazu u Omsk. I tu bi radoznalo zagledavali prema Omsku, dok im slina nekontrolirano migulji niz bradu, pitajući se - Što li to, o dragi Bože, sada rade bračni parovi ili samo parovi?! - upita tiho Yevgeny, jedan od mnogih samaca, koji bi pokisli i promrzli iz mraka promatrali blještavilo i sjaj preko druge strane rampe. Al eto prije 10 godina otvoriše rampu i od tada samaca u Omsku, ma čudo jedno. Svi navučeni na heroin, od tog silnog i naglog blagostanja u kojem se nađoše.“ „E jee, a bračni parovi ili samo parovi na sred trga u totalnoj ekstazi i dekadenciji, polijevaju se votkom i goli se klackaju na balističkim raketama okrenutim prema zapadu.“ „Pa stvarno smo uranili onda, među prvima, prošlo već 10 godina.“ „Dobro, pa zato kažem ne prvi, nego među prvima.“ Ivanović se vraća i cijeli kupe odjednom zapljuskuje val svježine i mirisa gela za tuširanje. „Jesi se ti uspio otuširati?“ „Ma naravno, cijelo ovo vrijeme mislimo da nema tuširanje, a kad ono ja nađem čitav vagon koji je dupke napunjen toplom vodom sa skakaonicama i toboganima. Utorkom i četvrtkom puštaju u vodu mirisna ulja, pjenu i manekenke. A danas je? Četvrtak... Ma gdje bi se tuširao, samo sam ubacio gel u proces podapiranja i zapljuskivanja.“ „Pametno, pametno, ako ništa drugo lijepo te imati u kupeu ovakvog mirišljavog.“ Odlučio sam i ja nabaciti gel na tijelo, nakon što sam opet nabacio kaladont na prst i oprao zube. Imam samo jedan minijaturan problem, a to je što taj gel pjeni kao da je namijenjen sapunjanju slona. Tako da sam se sada sav isprolijevao vodom, pokušavajući u stotinu navrata da isperem svu tu silnu pjenu sa sebe. Netko pokušava ući u WC i nekoliko puta uporno probava kvaku. Kao jednom ako probaš neće se otvoriti jer je zauzeto, ali ako povučeš kvaku 4-5 puta, e onda će se vrata otvoriti i u WC-u neće biti nikoga ... Leće moram isto promijeniti, što je izuzetno zanimljivo kad je čovjek mamuran. Još kad se u tom stanju mora na nešto skoncentrirati, postane se možda malkice i nervozan. Vlak se trese, samim tim i ja, samim tim i prsti kojima pokušavam naciljati oko. Leće ne sjednu uvijek iz prve, pa treba biti strpljiv. Ponovo ih izvaditi, očistiti, paziti da pri pokušaju stavljanja u oko ne padnu na pod, kao meni sada. Jer ih onda treba tražiti po podu, što je čisti gušt na malom prostoru, pogotovo ako je to isprolijevani WC. Leća je uz sve to prozirna, jer bi se kroz nju naravno trebalo gledati, a budući da nisu u mojim očima nego na podu, imam dakle zanimljivu situaciju da poluslijep tražim jebenu prozirnu leću u prostoru gdje se ne mogu pošteno ni sagnuti, gdje uz sve to stalno neko pokušava ući u WC, ko da su svi baš sada krenuli srati i pišati, sve na meni je mokro jer sam sav isprolijevan i najradije bih sada izašao van, stavio ogroman top ispred gospodina što stalno mrda onu kvaku na vratima, te ga ljubazno zamolio da svoju cijenjenu glavu stavi u cijev topa kako bi mu je ja potom mogao raznijeti, al se ne smijem pomaknuti jer ću možda stati sam sebi na leću i onda ću se baš nasekirati. Evo je, uf... Dakle treba biti strpljiv, ponovo očistiti leću, ignorirati šupka na vratima koji po stoti put pokušava ući u WC, naciljati oko i ponadati se da je leća čista i da će sjesti u oko. Jedna da, druga ne. Za drugo oko smireno ponoviti cijeli ritual od početka i jedan predivan dan može sada da započne. U kupeu kao da je cvijećarnica otvorena, mirisi gela za tuširanje, dezodoransa, čiste čarape, majice, Suman donosi čaj od teta provodnice, sreća i jedan lordovski ugođaj. Ivanović uzima gitaru i šta bi lordovi uz čaj drugo pjevali nego: „Na mom srcu, jedina stoji piz od vrimena“ Svi brže bolje tražimo one papire na kojima smo isprintali tekstove od pjesama, Azra, Dugme... „stoji krik od galeba i za tobon potriba“ Bajaga, Obala, Grdović... Dalmatino! Evo ga! „Priko mora duboka plovija san od oka dugo san te tražija dušu san iscidija već san i posidijaaaaaaaa“ Ode čaj u tri lijepe po cijelom kupeu, plahti, dekama... „Aaaaaaaaaaaaaaa jaaaaa san se cili zalija“ vrišti Toma kroz smijeh, dok mu se niz ruku cijedi vreli čaj. „Aaaa aaa aaa aaaaa draču ispod maslina aaaaaaaaaaa jaaaa znan da tamo rasteš ti ti si ka ditelina s četri lista za te uvik ima mista dobrodošla mi, moja srića, to si ti!“ Cijelo vrijeme nas kroz odškrinuta vrata kupea promatra klinac koji je inače odmah iz kupea do nas. Drži se i proteže za šipku ispod prozora u hodniku, ali ne mrda ispred našeg kupea. Prozvali smo ga Sergej. Nakon Dalmatina, Azre i Zabranjenog Pušenja odlučišmo se ipak ostaviti gitare. „Mogli bi mi malo i do restorana?“ „Amo!“ Zaključali smo kupe, ključ opet predali teta provodnici na čuvanje. Hodamo prema restoranu, kada na hodniku stoji ona curica što nas je jučer promatrala pijane kako se zapetljavamo u zavjesu. Ovaj put se ona umotala sva, tako da joj samo glava viri. Kako nas je ugledala tako se panično odmotala i zbrisala u kupe. Prođe mi kroz glavu da joj možda probam reći da nas se nema zašto bojati i da smo mi skroz dobri, ali sjetih se da ne pričam ruski i da bi taj pokušaj mogao ispasti tako da se još više uplaši i da nas na kraju njen stari ganja po vlaku, jer mu iz dana u dan plašimo dijete. Sigurno je sva zloćesta i jedno od onih malih razmaženih derišta koje samo stvara dramu, plače i želi biti konstantno u centru pažnje. Mala princeza. Taman prolazimo ispred kupea, kad eto ti nje iskoči ispred nas i drži skroz visoko ispruženu istu onu šlapu koju sam jučer izgubio! Ajme divnog djeteta! U šoku sam, gledam to preslatko dijete sa plavom raščupanom kosom, ogromnih okica, kako je ponosno nabacilo smiješak i pruža mi tu šlapu i jebo sve ako se neću još rasplakati od ove scene. Uzimam šlapu, dragam ju po kosi i govorim „Spasiba!“, još se klanjam njoj i njenima u kupeu koji to sve promatraju i smješkaju se, još jedno 2-3 puta „Spasiba“ svima i jebem ti ruski kada ga ne znam, da se mogu bar pošteno zahvaliti i reći koliko sam presretan, što je ovo divno, čupavo, malo stvorenje cijelo vrijeme čuvalo moju šlapu. Moji me guraju dalje prema restoranu, jer je iza nas isto par ljudi koji ne mogu od nas proći hodnikom. Mašem curici i ne mogu vjerovati koje dobro dijete, našla je moju papuču i sačuvala je kod njih u kupeu dok ja opet ne naiđem! Restoran je pun. A u kurac, šta sada? Kako sada provesti dan? Stojimo na ulaznim vratima i klimamo glavom prema konobaricama i direktoru, on sliježe ramenima, pokazuje nam da je restoran pun. Ma nemoj. Predlaže nam da pričekamo malo i zapalimo koju, bar tako sami sebi objašnjavamo njegovu mimiku. Iza nas se polako oformila grupa ljudi u redu za restoran, pretežno parovi iz zapadne Europe. Uskoro se dižu ljudi i to ne jedan stol, nego skoro svi, kao da im je netko rekao da je smjena. Od laganog uvoda u dan uz pomoć kave smo ipak odustali, preskočili smo odmah na pivu. Ovaj put uzimamo Baltiku, navodno najpopularnije pivo u Rusiji. Mislim da nam je svejedno koja piva, dokle god je servirana u keramičkim vrčevima kao sada. Ne znam ni zašto bih pio kavu, da se razbudim, za šta? Za daljnje sjedenje ili ležanje. Što se mene tiče mogu ostati čitavo vrijeme uspavan. Uzeo sam ove zapise sa sobom, taman sam okrenuo povijest Transsiba, tako da mogu komotno da zaspem uz ovu pivu. Da vidimo, kaže ovako: Još sredinom 19-og stoljeća Amerikanci su gradili željeznicu između rijeka Jenisej i Amur kako bi povezali područja između plovnih rijeka, te otvorili sibirska bogatstva američkoj trgovini. Čuj Ameri gradili još tada željeznicu u pol Sibira? Još će pisati da su Apači tih godina vozili bagere i borili se sa sindikatom za radnička prava, umjesto što su jahali divlje mustange i skidali skalpove... Potaknuti tim američkim akcijama i Rusi su počeli razmišljati o željeznici kao načinu povezivanja sa sibirskim prostranstvima. Kako bi se prvenstveno što lakše omogućilo iskorištavanje sibirskih ruda, pripajanje dalekog istoka ruskom carstvu, te lakši transport vojske sa jednog kraja zemlje na drugi, 1870-ih se počinje planirati izgradnja željeznice koja će povezivati Moskvu sa dalekim istokom. Isto tako trgovina je igrala veliku ulogu, pa se uzela u obzir bolja povezanost sa kineskim tržištem, koju bi vjerojatno i druge europske zemlje znale prepoznati za svoju trgovinu sa dalekim istokom. Sve su to bila planiranja, dok se 1881 na prijestolje nije popeo Car Aleksandar III koji je odlučio sva ta silna planiranja početi provoditi u djela. 1887 šalju se tri velike ekspedicije kako bi ustanovili da li je planirana ruta uopće izvediva. Stvoren je i državni komitet koji bi trebao upravljati gradnjom željeznice, ali i razvojem Sibira. Tako je komitet došao do spoznaje kako bi za razvoj Sibira bio nužan i narod, pa je u planiranje uključena i ideja o stimuliranju stanovništva europskog dijela Rusije, da naseli azijski dio. Aleksandar III, nakon što je na svom putovanju obišao cijeli svijet, vraća se u Rusiju preko njene pacifičke obale. Tu prigodu koristi i daje zeleno svjetlo za izgradnju, te je njegov sin, ujedno i posljednji ruski car Nikola II, sa simboličnim zabijanjem lopate u zemlju u svibnju 1891 godine nedaleko od Vladivostoka, označio početak gradnje najduže željeznice na svijetu. „Prije točno 111 godina i 1 mjesec se počela graditi ova željeznica.“ „Jedan, jedan, jedan i jedan.“ „Baš simbolično vrijeme da putujemo Transsibom.“ „Nego, sve je ovo pomno isplanirano, šta ste vi mislili.“ Transsib je građen u nekoliko etapa istovremeno. Tako su nastale zasebne željeznice koje su dan danas zadržale svoja imena; Zapadnosibirska, Srednjesibirska, Bajkalska, Transbajkalska, Amurska i Ussuri željeznica. Istovremeno kad je u Vladivostoku počela gradnja željeznice uz Ussuri rijeku prema Habarovsku (po tome i nosi ime Ussuri željeznica), započela je i gradnja Zapadnosibirske željeznice kod Urala, sa ciljem da se radnici susretnu negdje u Sibiru. Točnije početkom ljeta 1892 počeli su radovi u Čeljabinsku, koji su dalje preko Omska vodili prema rijeci Ob. Paralelno s početkom gradnje ove rute, inžinjeri su već istraživali kod ogromne rijeke Ob, gdje bi ju se najbolje moglo premostiti. Probleme pri bilo kakvom planiranju su stvarale poplave, koje su bile normalne sa dolaskom toplijih dana i otapanjem sniježnog pokrivača. Tako razmišljajući, ostadoše inžinjeri sjediti danima i mjesecima, napravivši prvo tabor, pa 1893 godine počeše graditi naselje i nazvaše ga Novonikolajevsk, da bi na kraju to naselje danas bilo znano kao treći najveći ruski grad, Novosibirsk. U jesen 1896 završena je Zapadnosibirska željeznica, sa svojih 1415 km i najvećom brzinom od 34 km na sat. Trećina godišnje ruske proizvodnje željeza je išla za izgradnju željeznice. Isto tako je domaća proizvodnja i prerada čelika, cementa, drveta, šljunka i sličnih sirovina procvjetala. Srednjesibirska željeznica je nastavljena od Novosibirska prema Irkutsku na Bajkalskom jezeru. Građena je 6 godina (1893 - 1899), po brdovitom predjelu, na kojem su najviše zatvorenici ostavili svoju kičmu. Preko 800 mostova je sagrađeno, od kojih su 21 bili od željeza. Mostove su gradili u početku samo od drveta, a poslije bi ih podebljavali željezom, jer se gledalo da se što brže napreduje dokle god se može graditi. Kako su zime strahovite bile, po čak -50 stupnjeva, tlo je znalo ostati zaleđeno sve do pred ljeto. Najlijepši most nalazi se kod Krasnojarska i sa svojih 950 m prelazi rijeku Jenisej. Jedinstvena metalna konstrukcija tog mosta je dobila čak zlatnu medalju na svjetskoj izložbi 1900 godine u Parizu. Kada je ova ruta završena, prosječna brzina je bila 27 km na sat. Da gradnja neće teći po planu, niti će se zadržati dogovoreni termini i troškovi, je valjda nešto što i sami dan danas primjenjujemo u građevini na Balkanu, vjerno njegujući kao slavensko naslijeđe. Kuga, kolera, ustanci pobunjenika, ratovi, sve je to dovelo do prekida gradnje. Nama to uspijeva čak i bez svih tih nedaća. S druge strane kriva mjerenja terena su dovela do toga, da se dio pruge sagradio na kliznom ili močvarnom terenu, pa ta ista pruga ne bi sutradan bila tamo gdje su je sagradili, nego bi ju tražili po okolnim nizinama. Pruga je tako bila prvi ruski revolucioner, bježeći od rute koja joj je bila zacrtana. Ista stvar i s mostovima koji su sagrađeni preko rijeka, za koje se zaboravilo da znaju nekada i nabujati, tako da je još veće veselje bilo kada sutradan ne samo da ne bi našli prugu, nego nema ni mosta, ni brda, ni doline, ni šume. 1895 godine 30.000 ljudi je radilo na gradnji željeznice, procjenjuje se da je istovremeno ali na različitim dionicama pruge, znalo raditi i do 90.000 radnika. Preko 10.000 ih je oboljelo, smrzlo se i umrlo, jer su naselja nastajala tek po putu, onako kako su radovi napredovali. Bajkalska željeznica, stara željeznička ruta, iako možda najkompliciraniji inžinjerski zahvat te svakako najskuplji, definitivno je najlijepši dio Transsiba. Nazvana zlatnom kopčom velike sibirske željeznice zato što je tako reći spajala obale jezera, a njena izgradnja je koštala više od izgradnje svih ruskih željeznica u to vrijeme. Pruga je spajala Srednjesibirsku željeznicu od mjesta Kultuk tj. Sludjanka do luke Baikal na zapadnoj strani jezera. Za tih 84 km do luke Baikal, nalaze se 424 inžinjerske konstrukcije, 200 mostova, 14 km zida koji podupire prugu i 33 tunela. Za taj dio velike sibirske željeznice se govori kako je to ruski inžinjerski muzej, na kojem su svoje inžinjerske vratolomije dokazivali Rusi, Poljaci, Talijani i Englezi. Danas je taj dio željeznice pod državnom zaštitom, kao povijesni spomenik arhitekture. U luci Baikal se ukrcavalo na brodove i nastavljalo dalje ka istočnoj strani jezera. 1893 su naručena dva trajekta ledolomca u Britaniji, koji bi prevozili vagone sa jedne obale Bajkalskog jezera, na drugu. Kada su trajekti bili sagrađeni, ponovo su razmontirani u milijardu dijelova, zapakirani doslovno u kutije i poslani u Sibir, gdje su opet bili sastavljeni. Veći brod "Baikal" koji je uništen tijekom ratnih operacija, mogao je prevesti 24 vagona, lokomotivu, 200 putnika i 700 tona tereta. Manji od ta dva broda, „Angara", danas je muzej i usidren je u Irkutsku. 1904 godine jezero se toliko zaledilo, da ni ledolomci nisu mogli probiti toliku debelu koru leda. Tada su stavljali vagone na specijalne sanke i konjima vukli po debelom ledu na drugu stranu. Kako se situacija sa Japanom zaoštravala te je opskrba dalekog istoka bila od presudne važnosti, znali su na led staviti čak i šine tj. prugu skroz do druge obale, kako bi se ubrzao prelazak jezera. Unatoč domišljatim idejama, ona nisu bila od trajne prirode, pogotovo nakon što je jedna lokomotiva završila na dnu jezera. 1902 se odlučilo ipak spojiti željeznicu oko južne strane jezera, probijajući joj put kroz silne obalne grebene i stijene. Za jedan kilometar pruge, u prosjeku se trošio jedan vagon eksploziva, kako bi se uopće stvorio put za prugu. Upravo radi loše situacije sa Japanom, pruga oko Bajkalskog jezera završena je već 1905 godine. 1895 godine, na istočnoj obali Bajkalskog jezera, počela je gradnja Transbajkalske željeznice. Pruga je vodila do mjesta Sretensk, gdje se moralo presjesti na riječne brodove da bi se putovalo istočnije prema Habarovsku. Visoki usponi, poplave, proklizavanja terena su i ovdje zabavljali radnike, kojih je ionako zbog slabe naseljenosti cijele regije, bilo izuzetno malo. Tako da su uz zatvorenike, kojih valjda nikada nije manjkalo, radili i kineski gastarbajteri. 5 godina nakon početka gradnje i taj dio pruge je bio dovršen. Amurska linija je trebala spojiti Transbajkalsku željeznicu sa Habarovskom, preko još jedne ogromne rijeke Amur. Ni prijašnja planiranja nisu bila bez problema, pa zašto bi ovaj dio protekao drugačije. Dapače, problema je bilo pregršt. Od izlijevanja rijeke iz korita u proljeće i opet zabezeknutih radnika kada u jutro ne mogu naći ni šumu, ni dolinu jer je sve potopljeno, do permafrost terena, tj. trajno zaleđenog sloja zemlje. Na kraju donosioci odluka učiniše upravo ono što su najčešće i radili. Donesoše odluku, kako bi bilo zgodnije da presjeku put preko Manđurije direktno prema Vladivostoku i tako uštede 700 km. Tako da je originalna ruta završena negdje 1903 godine, te se iz Manđurije moglo presjesti dalje prema Pekingu. No budući da su tenzije između Rusije i Japana bile sve veće, te je postojala mogućnost da Rusi ostanu bez Manđurije i tog dijela pruge, donositelji odluka ipak odlučiše prugu zadržati za svaki slučaj iznad Manđurije, te stvoriti duži ali sigurniji put preko rijeke Amur. 1916 godine sa otvaranjem mosta na rijeci Amur, spojene su Amurska i Ussuri željeznica, te je Transsib bio napokon dovršen i kompletan. Navodno je na početku gradnje željeznice, samo 5 milijuna ljudi živjelo u čitavom Sibiru. Samo između 1903 i 1914 preko 4 milijuna ljudi iz drugih krajeva se naselilo duž čitave pruge. Dvosmjerna pruga je dovršena nakon 2. svjetskog rata, 1955 godine počela je prometovati Transmongolska željeznica kao najbliža poveznica Moskve i Pekinga. Dok je elektrifikacija čitave pruge započela 1929, da bi trebala biti okončana 2002 godine? Znači do kraja ove godine! „Kažem vam ja da smo izabrali pravo vrijeme za putovanje, ove godine će dovršiti kompletnu elektrifikaciju pruge koja traje još od 1929 godine.“ „Od 1929? Pa to je još prije 2. svjetskog rata. E Rusa legendi... Ma jasno u biti, kuda srljati, sve se da završiti prije ili kasnije. Samo što je ovo kasnije očigledno svima draža opcija nego prije.“ „Znači nije samo ono 1, 1 i 1 simbolika, nego sada imamo i ovo?“ „Mega simbolika, jaooo daj nam još po pivu svakome ovdje, pa nismo ni znali s koliko simbolike, ni sa kojim obljetnicama baratamo ovdje.“ Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo |
