...hotel california...
On a dark desert highway, cool wind in my hair
Warm smell of colitas rising up through the air
Up ahead in the distance, I saw a shimmering light
My head grew heavy, and my sight grew dimmer
I had to stop for the night
There she stood in the doorway;
I heard the mission bell
And I was thinking to myself,
'This could be Heaven or this could be Hell'
Then she lit up a candle and she showed me the way
There were voices down the corridor, I thought I heard them say...
Welcome to the Hotel California
Such a lovely place (such a lovely place)
Plenty of room at the Hotel California
Any time of year, you can find it here
Her mind is Tiffany-twisted, She got the Mercedes Benz
She's got a lot of pretty, pretty boys, that she calls friends
How they dance in the courtyard, sweet summer sweat.
Some dance to remember, some dance to forget
So I called up the Captain, 'Please bring me my wine'
He said, 'We haven't had that spirit here since 1969'
And still those voices are calling from far away
Wake you up in the middle of the night
Just to hear them say...
Welcome to the Hotel California
Such a lovely Place (such a lovely face)
They livin' it up at the Hotel California
What a nice surprise, bring your alibis
Mirrors on the ceiling, the pink champagne on ice
And she said 'We are all just prisoners here, of our own device'
And in the master's chambers, they gathered for the feast
They stab it with their steely knives, but they just can't kill the beast
Last thing I remember, I was running for the door
I had to find the passage back to the place I was before
'Relax' said the nightman, We are programed to receive.
You can check out any time you like, but you can never leave
...in memorium na jedno divno ljetno veče, i na divnu ekipu, i na tihu gorčinu zbog odlaska...
...nije pošteno, nikad nije...
...we will miss you...
....baby come back, baby come back...
ponekad čovjek ne uspije ni kad da sve od sebe, ponekad bez obzira na sve ostaju samo hrpice uspomena, koje redovito isplivaju na površinu na prve taktove neke drage pjesme...
znači li to da nismo dovoljno dobri? nikako, to samo znači da omjer uzimanja i davanja nije bio usklađen, ili je krivo baš to što ti je previše stalo...što ti je previše stalo, i propustiš priliku kroz prste, misleći da je tako najbolje- a da nikad ne možeš biti siguran, je li najbolje...
milijun pitanja - što se dogodilo...pitanja su ponekad važnija od odgovora, a ponekad je pak šutnja najbolji odgovor...
toliko sam se već puta vezala za nekoga i toliko su se puta veze pokazale nedostatnim...jesu li predobri za mene..ili ja za njih...tko zna...
inače....niš novog...još jedno mjenjanje bisera u pijesku za sav pijesak oko njega... vjerojatno griješim, ali to radim najbolje što znam, svjesno...
..............................znam da razumiješ, i ja odlazim.....................................
28.08.2007. | 00:21 | 16 K | P | # | ^
...absolute beginners...
I've nothing much to offer
There's nothing much to take
I'm an absolute beginner
But I'm absolutely sane
As long as we're together
The rest can go to hell
I absolutely love you
But we're absolute beginners
With eyes completely
But nervous all the same...
If our love song
Could fly over mountains
Could laugh at the ocean
Just like the films
There's no reason
To feel all the hard times
To lay down the hard lines
It's absolutely true...
Nothing much could happen
Nothing we can't shake
Oh we're absolute beginners
With nothing much at stake
As long as you're still smiling
There's nothing more I need
I absolutely love you
But we're absolute beginners
But if my love is your love
We're certain to succeed...
(isječak iz teksta...)
...pokušavam zaspati kasno u noći opterećena mišlju na vrlo malo sati sna koje ću tu noć provesti spavajući i odjednom pjesma "Usne vrele Višnje" preusmjeri moje misli na jednu, u tuđim životima toliko beznačajnu večer, a meni tako dreagocjenu i svevremensku. Na jednu noć kad je petero vrlo mladih osoba, još uvijek tinejđera i školaraca, slavilo (ne)uspjeh na način koji je svim "fino odgojenim damama i gospodama" vrlo neprihvatljiv, zabavljajući se uz alkohol, cigarete i bezobrazne, ali inteligentne šale, dosjetke i razgovore. Kada je petero tinejđera, omamljenih alkoholom, osjećajući se kao da su osvojili svijet, vrlo dobro znalo da će ih čarolija tog trenutka pratiti kroz život, čak i onda kad potpuno zaborave na njega. Da će taj zaborav nestati jednog dana kad sjednu u taj kafić, kad ih ta čarolija obori s nogu svojom slatkom boli. Kad će zatreptati, polagano utonuti u to sjećanje i neometan od onoga što se događa tu i sada, zapaliti cigaretu, pokušavajući dočarati bar dio te sreće i bezbrinosti, i kad će možda, možda umjesto uobičajene kave ili schweppesa naručiti stock-colu kao spomen tom trenutku. I možda će se tada prisjetiti petero ljudi koji su imali snove koje su sanjali, koji su imali dovoljno veliko srce da sreću i bol primaju neposredno, kao sljedeći korak u velikom moru života. Možda će se prisjetiti tih razgovora, smješaka, tih lica, zvukova smijeha i glasa, osjećaja koje je tada gajio za njih. Možda će se prisjetiti da smo bili mladi, sretni, bezbrižni i nepovratni.I povratak u običnu stvarnost bit će šokantan. U toj stvarnosti će se sjetiti da te ljude već godinama nije vidio, sjetit će se da je zvukove tih smjehova odavno zaboravio, sjetit će se osoba za koje bi život dao, a isti taj život ih je nepovratno otuđio. Sjetit će se lica koja su danas izgužvana borama, tih divnih kosa koje su danas prošarane sjedinama, sjetiti će se tih iskričavih očiju obojenih željom, voljom i nadom u bolje sutra, u ljude, u snove, u život, u beskonačnost, sjetit će se tih ljudi koji su vjerovali da vječnost nije mit i da je prijateljstvo jače od vremena, i sjetit će se da je vrijeme ipak pobijedilo, i da su stari, umorni, nesretni, a možda i sretni i ništa bliže spoznaji nego što su bili tada, u tom trenutku,u toj ranoproljetnoj, davnoj večeri. I osjetit će tako bolnu čežnju, takvu želju da se vrati, da neće moći izdržati i izaći će iz tog vrela uspomena nakon jedva popijene runde. I možda će otići doma, zabavljen prisjećanjem na mnogo drugih lijepih uspomena, i možda će, možda, potražiti pjesmu "Usne vrele Višnje" i možda će uz prve taktove pustiti suzu te slatke gorčine, za sve ono što smo bili, ili što smo mislili da možemo biti, shvaćajući veličanstvenost i neizbježnu neprolaznost prolaznosti. Možda.
A možda će popiti kavu neopterećen uspomenama, ali s blagim osjećajem deja vu-a i nečega što propušta.
(...to be continued...)
Pa opsujem da ne mogu prostije
Mada odavno sam pobjego iz geta
I mjesec iznad nas ima okus hostije
A cesta miris izgubljenog svijeta
Moje nebo sad je posoljeni zrak
A moje more razlivena tinta
Zato pjevam da ne pojede me mrak...
12.08.2007. | 02:02 | 10 K | P | # | ^
