Ona je bila posebna djevojka:
Nije voljela ono što su voljeli njezini vršnjaci,
Nije bila običan tinejdžer,
Nije htjela uništiti svoj život,
previše ga je voljela,
Nije bila zaljubljena niti je imala dečka,
Još nije okusila prvi poljubac,
No, nije se time zamarala.
Jer, jednostavno, ona je bila iznad svih
petnaestogodišnjaka.

Možda ju je život tako naučio?
Možda je takva od rođenja?
Ili, tako je Gospodin htio.

Gledala je svijet očima odrasloga
i srcem nevinog djeteta.
Imala je svoj san za koji je živjela.
Nisu je svi shvaćali.
Bojali su je se.
Bila je djevojka lucidnih snova,
puna iznenađenja i ludila.
Imala je Ljubav koja se zvala njezinim imenom.
Voljela je svijet oko sebe, ma kakav on bio -
stvaran ili izmišljen.

Uistinu je bila posebna.
Jedinstvena. Drugačija.
To su joj govorili oni koji su je shvaćali.

Nikada to sebi nije htjela priznati.
Smatrala se običnom tinejdžericom.
Vrijeme je prolazilo, a ona je shvaćala neke stvari.
Uživala je u društvu intelektualaca, u društvu starijih
jer je s njima uvijek pronalazila nove teme za razgovor.
I shvaćali su je za ozbiljno držeći do njezinog mišljenja.
U društvu svojih vršnjaka nije se osjećala slobodno.
Bili su joj dosadni i naporni. Nije mogla s njima.
Jer nisu je zanimale prosječne pubertetske priče.
Ona je bila djevojka koja je prerasla sve to.

Bila je djevojka koja je živjela za Ljubav.
Bila je djevojka koja je spremna sve žrtvovati za Prijateljstvo.
Bila je djevojka koja je živjela za veće sfere.

Jer ona je bila velika kao dijete...





P.S. Ovo je moj 100. - jubilarni post. Presretna sam!

Srce moje kucaj tiše, zastani na tren,
da je slušam kako diše, da je slušam kako diše,
da je slušam kada budem njen.

U čempresu sam bio u bršljanu đardina,
iz čokota sam pio i sunce iz starina,
i tako prepun ljeta ko nanosi leandra,
izležavam se s cvrčkom na grani oleandra.
I onda nek poteku i stoljeća i milje,
pretvorit ću se opet u bosiljak i smilje,
u čemprese i bršljan, u sokove agava,
da poljupcem je budim kad pored mene spava.

Budi noćas mirno more ona bit će tu,
po kucanju moga bila prepoznati ćeš nju.
Srce moje kucaj tiše, zastani na tren,
da je slušam kako diše,
da je slušam kako diše,
da je slušam kada budem njen,

Budi noćas mirno more...



P.S. Dragi moji virtualni prijatelji, ne će me biti dva-tri dana u ovom predivnom blogerskom svijetu. Znajte da ćete mi svi nedostajati.
Ostavljam Vam ovu predivnu pjesmu i beskonačno mnogo ljetnih pusica...Vaša Festina Lente.

Uvijek je bila posebna djevojka. Svi su to znali. Na prvi pogled bi se reklo da je jedna obična tinejdžerica, ali ona je duboko u sebi krila svoje tajne svjetove. Isticala se među svojim vršnjakinjama svojom odlučnošću da što prije odraste i pobjegne od kuće. Svima je bila draga iako su svi znali za njezinu slabost - voljela je starije muškarce uz koje se osjećala zrelije.
Studeni. Mjesec sjećanja. Svi su se okupili na poznato mjesto za vrijeme velikoga odmora kada su saznali nešto što je svih šokiralo. Julija, trinaestogodišnjakinja uvijek posebna, s nekom čudnom radošću i srećom u očima, pohvalila se da je spavala sa starijim dečkom. Nitko ne mogaše vjerovati. Cijeli svijet im je propao. Njihova kolegica iz razreada, draga Julija, učinila je ono što su mogli najmanje očekivati. Nisu mogli doći sebi. Ona je bila sretna jer je mislila da je sada odrasla, a da su svi ostali obični balavci.
Preko noći ona je postala druga osoba. Iz njezinih očiju nestala je dječja nevinost i sreća. Njih je sada gledala očima žene koja je uživala u svom jadu. Promijenila se.
Svi su je na hodnicima gledali i došaptavali se. Cijelo selo je znalo za njezin podvig. Nažalost, Julija je uživala u tome. Nije bila svjesna što je učinila svom nevinom tijelu, svom životu. Uništila si je najbolje godine života, uništila je svoj život za samo jednu noć. Nadala se da je porasla u njihovim očima jer je učinila nešto što još nitko nije. Imala je iskustvo, to bolno i jadno iskustvo. Više nije bila obična tinejdžerica, a to je htjela.
I danas šeta ponosno ulicama svoga sela. Julija se nikada nije pokajala za ono što je učinila. Ima tek petnaest godina, no njezin izgled odaje propast njezine duše i tijela. U njezinim očima ne igra sreća i zanos jedne petnaestogodišnjakinje, ona je nešto drugo. Izgleda tako otrcano, staro i istrošeno, a tek je zakoračila u svijet mladosti. Ona ne mari za to. Neprestano ju viđaju u društvu deset godina starijih muškaraca. U njima traži utjehu koju nema u obitelji. Svaku večer provodi s njima. Na granici propasta je. Svi su to vidjeli. Pokušavali su je spasiti iz svega toga, no ona je zaslijepljena nekakvom zaljubljenošću.
Priznala je sama sebi da ne zna što je Ljubav i da je nikada ne će osjetiti. Ona ne voli muškarce, već ih iskorištava. Ljubljenje joj je postalo gađenje, a muškarci su tu samo da joj ponude novac, drogu i osjećaj ˝zrelosti˝. Nikada ne će zavoljeti niti jednog muškarca jer nosi previše bolan ožiljak na srcu kojeg nije svjesna. Nada se da će uloviti nekog bogatoga do svoje osamnaeste-devetnaeste, roditi mu djecu i tako sebi uništiti život. No za nju je to sreća... Nažalost...

Prošli tjedan bijah na rubu, na granici očaja. Htjela sam onaj Telefonski poziv i trebala sam Ga čuti jer bez njega mi nadolazeći dani nisu imali smisla. Svakim danom postajala sam sve nervoznija i totalno odsutna. Nisam bila svjesna što mi se događa...

Nazvala sam Ga večer prije operacije. Bio je u bolnici. Zazvonilo je, a ja sam ovaj put bila sigurna što činim. Trebala sam čuti Njegov glas ponosa i slave. Javio se... Pričali smo. Kratko, ali dovoljno. Tada se sve promijenilo. Osmijeh na licu, ples sreće u očima, a Ljubav se više nije igrala skrivača sa srcem.
Dvadesetšest dana se nismo čuli niti vidjeli. Prokleto dugih dvadeset šest dana... U početku sam bila sigurna u sebe misleći da mi On ne znači išta u života. No kako su dani prolazili, osjećala sam se prazno, osamljeno. Nešto mi je nedostajalo. Shvatila sam da mi nedostaje Njegova blizina, Njegov glas, Njegov zavodnički osmijeh... Napokon shvatih da mi nedostaje On.

- Ali, zakratko, privikneš se na tu osobu i počneš u potpunosti ovisiti o njoj. Tada već misliš o njoj tri sata, a zaboravljaš je tek na dvije minute. Ako nije u blizini, prolaziš kroz iskustvo kakvo imaju ovisnici kad ne mogu doći do droge. Na tom stupnju, isto kao i što ovisnici kradu i ponižavaju se da bi došli do onog što im je potrebno, i ti si spreman učiniti bilo što zbog Ljubavi.

Bila je to tajna veza između nas dvoje.
To je ona velika prva Ljubav u godinama kada više niste toliko naivni i kada niste sigurni ni u što. Ja nisam znala što osjećam. Bila je takva zbrka u glavi. Stalno sam mislila o Njemu. Svaka moja riječ te noći bila je molitva za Njegovu operaciju. Srećom, sve je dobro prošlo.
Prešla sam granicu prijateljstva i nalazila sam se na Teritoriju Ljubavi - kaotično i zbunjeno. Nikada nisam ni sanjala o tome, ali... Na kraju, sretna sam jer to nije klasična Ljubav čiji su simptomi simpatija, leptirići u trbuhu, sms poruke... Ne, ne! Osjetila sam Ljubav i čudnu zaljubljenost.

Ljubav je uvijek nova. Sve jedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu - uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Trebamo je prihvatiti jer ona je grana našega postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i oberemo plodove. Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i kada to znači sate, dane, tjedne razočarenja i tuge.
Jer, u času kad krenemo ususret Ljubavi, i ona kreće ususret nama,
I spasi nas.

Ljubav... On je taj koji me može svakakvim imenom nazvati, On je jedini kojemu praštam, On je jedini s kojim se često svađam, On je jedini koji može zaboraviti čestitati rođendan... Ja sam jedina koja je vidjela Njegove suze, ja sam jedina koja može vikati na Njega i reći Mu da je idiot i kreten, ja sam jedina koju zove deset puta dnevno. On je Jedini i zbog njega sam ludila dvadesetšest dana. On je jedina Prva Ljubav.

On je On i nitko ga ne može zamijeniti. Uvijek će mi biti negdje u podsvijesti.
On nije muškarac o kojem sam sanjala, ali dobila sam ga jer mi je potreban. On nije muškarac s kojim mogu razgovarati o poeziji ili o Matoševoj pjesmi, On je taj koji ne razumije mnogo toga. On je najprije smotani muškarac koji ne zna što želi. On je, on je... On je on. Gotovo! On je zbunjen, ali iskren. Lud je totalno. I zbog toga Ga volim...


A u Ljubavi ne postoje pravila. Možemo se truditi slijediti priručnike, ovladati svojim srcem, osmisliti strategiju ponašanja - ali sve je to besmisleno. Srce odlučuje. i što odluči je, bez sumnje, ono što vrijedi.

ILI JESI, ILI NISI!!


P.S. Ludilo, zbrka, osjećaji, Ljubav, prijateljstvo, poziv, danas, sutra, operacija, molitva, stihovi, maštanje, sjećanje...
Sada nemam vremena napisati objašnjenje koje nije ni potrebno!Vjerujte mi!!

Šetam obalama svog ludila u glavi
i nespretno sanjarim o svom,
već sada, izgubljenom Vojniku.
Koliko telefonskih poziva, nepotrebnih riječi,
sanjarenja, suza, sreće i ponosa...
A On je otišao. Izgubila sam Ga zauvijek.
Jučer uzeh u ruke telefon i moji prsti
makinalno počeše birati Njegov broj...
Zazvonilo je jednom. Nisam bila svjesna.
Previše mi je nedostajao tog trenutka.
Prije nisam tako razmišljala. Ne.
Mrzim kada On ne zna reći: ˝Oprosti.˝
Zašto je riječ oprosti tako prokleto teška?
Izgubila sam Ga zbog te, njemu, strane riječi.




Ali, sve bih Ti oprostila.
Sama sam kriva. Jer postadoh Ti
nešto normalno, nešto što se ˝Kao Ono Podrazumijeva˝.
Tako nije smjelo biti. Dogodilo se...
Svakim danom očekujem Tvoj telefonski poziv,
sanjam da će moj mobitel zazvoniti onom pjesmom
koju si Ti izabrao - Behind blue eyes.
Sjećaš se te pjesme?
Sjetiš li se ikada mene i naših razgovora?
Ne vjerujem.
Ti si jedno Preponosno Dijete
koje nije svjesno što gubi, što je izgubilo.
Žao mi je... Srest ću ja još mnogo takvih kao Ti,
ali nitko nikada ne će biti Ti.

JA ĆU BUDNA SANJATI...