VaginalniRedizajn
14.05.2008., srijeda
Limb?
|
Razmišljam o svemu što sam u zadnje vrijeme napravio i puteve koje sam slijedio tokom ove godine i nikako ne mogu reći da sam nešto krivo napravio. A grč je ponovno tu. I sve je u kaosu ponovno, kockice posvude leže, ne nalazm snage da ih pokupim i dovedem u red. Svaki put kad se to desi pitam se dokle će trajati i zašto se upće dovodim u takve situacije, jer na kraju krajeva koliko god nešto izgledalo i vuklo na loše uvijek postoji onaj dio, onaj slatki štapić likoricije za koji se primim objeručke pa se rukama i zubima držim dok ne ispadnem. Pad je dugačak i udarac je snažan, no onda barem znam da sam na kraju. Još malo pa ću se ponovno uspeti tim dugačkim stepenicama i doći ponovno na RAZINU 1. - Izvol'te, oho gosn. Vagred nije vas bilo neko vrijeme već smo se uplašili da ste pogriješili put. Ne bismo željeli da vam se nešto takvo dogodilo. - No, no bez brige put jest težak ali već ga poznajem. - Imate kockice sa sobom? - Naravno već su djelomično složene. - Oho vidim da ste upotrijebili onu staru "repetitio est mater studiorum" - Svakako, drugačije ne ide. Pa uđem ponovno i zrak je pomalo zagušljiv ali sigurno manje nego prije. I barem ne smrdi kao prije. Prođem i nađem se u svijetu iz kojeg sam pao, ali sad je drugačiji, usmjereniji...poznatiji. Ponovno primjećujem ljude i krajolik bez naprezanja i straha pa se sjetim starog i njegovih riječi "Ajmo lafe". Primim gitaru u ruke i molim je da mi oprosti što joj se nisam posvećivao čak i kad bismo bili zajedno, a ona mi uvijek oprašta, i pusti zvuk kakav samo mi znamo... |
