uzorita

Jer danas je sve samo interes...

"prijateljica" (u nastavku samo p) šalje mi (u nastavku uzorita) jutros sms:
p "Draga uzorita, tebi i tvojima želim mir i dobro Božića, uz puno zdravlja i ljudi dobre volje. Od srca, p."

uzorita - uzvraćam čestitku i usput želim roditelju p brzo ozdravljenje jer stalo mi je zaista. Pišem iskreno kako mi je ovaj Božić lijep, i da sam pomalo sretna unatoč što se ne usudim biti. Možda jer završavam ogroman poslovni projekt, osjećam olakšanje i da je ovaj Božić stoga pravi jer nema konfuzije i brige, blagdane provodim u miru, uživam...

Istog trenutka stiže novi sms:
p "Drago mi je zbog tebe i ponosna sam na tebe. Želim ti svu sreću do skorog kraja. Čujemo se!"

Zatim odmah stiže još jedan sms:
p "Imaš li broj mobitela XX? Daj mi ga please pošalji da mu se javim, nemam ga u novom mobitelu, a znam da kontaktirate. Hvala unaprijed."

Odgovaram pomalo razočarano, no ne i iznenađeno. Pa nije prva koja me iskorištava, pokušavam se fino izvuć...
uzorita - Imam negdje broj, potražit ću ali broj je ustupljen meni i nisam sigurna je li u redu da ga ti zoveš. XX je sada na godišnjem, ako ti je hitno kontaktiraj tajnicu ili piši mu na e-mail, na sve važno XX odgovara.

p "Ok, potraži please."

I znam da će ga zvati, kazati XX da sam joj ja dala broj da ga nazove - znači i preporuku usput, zeleno kod XX. Koma, više mi nije prijateljica. Nestalo je blagdansko ozračje...
uzorita - Izvoli broj moba 123456789, nisam sigurna da je u funkciji, XX je na godišnjem, blagdani su...

p "Hvala ti puno, naj, naj si..."

uzorita - ne odgovaram više na p broj

Photo by Alexey Kljatov


Nedostaje mi spososbnost da se svemu prilagodim. Nije jednostavno živjeti na mojoj putanji, čista, a opet prikrivena u težnji da ne odudaram od mutnog sivila unaokolo. Nije jednostavno za formalno društvo biti nerazumna, a težiti razumu. Trudim se. Godinama sakupljam i podižem samu sebe. Igram se u svom svijetu. Usput upijam sve što su mi ljudi spremni otpustiti, rastem pod sakupljenim blagom i ponekad ga raspršim kao oblak pahulje.

Kako su nevine želje ljudi u ovo doba godine. Na licima većine čitam tragove briga, težnji i nadanja. Zadubljena u te nijanse preživljavanja pristupam im, u želji da pomognem smijem se, nudim prijateljstvo svima jer ne vidim razlike. Najčešće moju spontanost i ljubaznost doživljavaju čudnim. Kao da ih uplaše dobre namjere. Ne navikli na iskrenost, odmjeravaju nepovjerljivo, najčešće odstupaju ili pokušavaju neprimjereno. Ponekad i ogrebu do boli svojom hladnoćom. No, to su samo mali ljudi, tješim se.
Ljudi su pahuljice, nisu moje pahulje. Samo su prolaznici. Rastope se kroz život, nestanu...

I stoga svijet promatram iz prikrajka. Upijam trenutke kad padaju moje pahulje, raduju svojom bjelinom, tišinom.
One ostavljaju trag.