|
Tebe sam sanjala! Mistike, tajne nikakve nema! Ne mislim, ne boj se, tim' postići promjenu, ne! Nikad prom'jenit se neće plave ponorne r'jeke vječni osobit šum, točno mjesto za pad! Ponire ona i uv'jek i stalno i iznova ondje, svaki put druga je tad, sigurno svatko već zna. Tebe sam sanjala- pomišljam često da svjestan ti toga osvete nesnosne čar uživaš, smiješ se sad. Kakva je istina to, ma kakve su laži sve to, da zamislit mogla bih baš, sretan da uživaš ti plačne što oči su moje i sjaja što u njima nema? Groznice hvata me mač, ludila ponovni b'jes. Tebe sam sanjala: zgrade tad mnoge i iste bijahu negdje u nekoj si ti, tražit' te ne smijem, nać'! Deseta godina teče, ponire, izvire, boli, drugih je boja sad sto, plava što skupi uz put! Mali kamenčić se valja, pa žulja mijenjajuć' oblik, zapinje tesajuć' lik, drugi je, nepoznat on! Tebe sam sanjala... Nikada ništa zaboravit neću: Snovi i bajke kroz noć... Sruči se kasniji muk! Muk od Gorgona strašniji davnih, šutnja prestrašna: promrzne kosti mi srž, usahne suza u mah! K'o da bi r'jeka usahnuti mogla; korito sâmo, brazda da ostane tu, dubok što izbrazdi bol! Tebe sam sanjala, sanjala oči sam bistre i plave, izm'jenjen lik je to već, utvaru načini san! R'jeci gdje izvor je izvire, teško i Heraklo snažni ikad bi mogao tok usmjerit' nesretni taj! Popiti gutljaj iz r'jeke, božanske da mi je Lete: Verge primus fuit, Verge, o, finis erit! |
|
Dođe mi pod ruke knjiga 'Radost pisanja'. Pa što? kako? Daj da i ja vidim? Pa kako onda ne bih i vama...slučajnim prolaznicima, prepisala kako sam se razveselila :-) Prepisala sam koliko mogu...duge su pjesme i jednako zabavne :-) Posebna pohvala prevoditelju Zdravku Maliću :-) Mučenja Ništa se nije promijenilo. Tijelo je bolno, mora jesti i zrak disati i spavati, koža mu tanka, a odmah ispod nje krv, ima priličnu zalihu zuba i nokata, kosti su mu lomljive, zglobovi rastegljivi. U mučenjima sve se to uzima u obzir. Ništa se nije promijenilo. Tielo drhti kao što je drhtalo prije osnutka Rima i poslije osnutka, u dvadesetom stoljeću prije i poslije Krista, mučenja su kao nekoć, omalila je tek zemlja i ma što se događalo, tu je za zidom. Niša se nije promijenilo. Samo se namnožilo ljudi, pored starih krivnji pojaviše se nove, zbiljske, umišljene, prolazne i nikakve, ali krik, kojim tijelo za njih odgovara, bio je, jest i bit će krik nevinosti, prema vjekovnoj skali i registru. Ništa se nije promijenilo. Možda samo manire, ceremonije, plesovi. Kretnja ruku koje štite glavu ostala je ipak ona ista. Tijelo se uvija, trza, otima, oboreno s nogu pada, grči koljena, modri, nadima se, slini i krvari. Ništa se nije promijenilo. Osim riječnih tokova, obrisa šuma, obala, pustinja i ledenjaka. Sred tih krajolika dušica leluja, nestaje, vraća se, približava, udaljava, sama sebi tuđa, neuhvatljiva, sad sigurna, sad nesigurna u svoje postojanje, a tijelo dotle jest i jest i jest i nema se gdje djenuti. Zahvala (ovo posebno prepisujem povodom svog rođendana :-)) Mnogo zahvaljujem onima koje ne volim. Olakšanje, na koje pristajem, da su bliži nekome drugom. Radost što nisam vuk njihovih ovčica. Mir mi je s njima i sloboda mi je s njima, a to ljubav ne može ni dati, ni uzeti ne uspijeva. Ne čekam na njih od prozora do vrata. Strpljiva gotovo kao sunčani sat, shvaćam što ljubav ne shvaća, opraštam što ljubav nikad oprostila ne bi. Od susreta do pisma ne prolazi vječnost, nego naprosto nekoliko dana ili tjedana. Putovanja su s njima uvijek uspjela, koncerti odslušani, katedrale posjećene, krajobrazi izraziti. A kada nad dijeli sedam gora i rijeka, te su gore i rijeke dobro znane iz atlasa. Njihova je zasluga, ako živim u tri dimenzije, u prostoru neliričnom i neretoričnom, s istinskim, jer pokretnim obzorom. Sami ne znaju koliko nose u praznim rukama. ''Ništa im ne dugujem'' - rekla bi ljubav na tu otvorenu temu. Pohvala snova U snu slikam kao Vermeer van Delft. Razgovaram tečno grčki i ne samo sa živima. Vozim auto koji me sluša. Sposobna sam, pišem velike poeme. Čujem glasove ne gore od dostojnih svetaca. Začudili biste se kako sjajno sviram na klaviru. Lepršam kao što je red, to jest sama po sebi. Padajući s krova umijem pasti meko na zeleno. Nije mi teško disati pod vodom. Ne žalim se: uspjela sam otkriti Atlantidu. Raduje me da se prije smrti stignem uvijek probuditi. Odmah po izbijanju rata okrećem se na bolji bok. Jesam, ali ne moram biti dijete epohe. Prije nekoliko godina vidjela sam dva sunca. A prekjučer pingvina. Posve jasno. |