dio 9...
Ne može se reći da je to sad bilo neko veliko iznenađenje, ali se svakako može brojati kao duboko razočaranje. Nije toliko ogorčen zbog brata, jer on nije kriv, nego zbog sebe jer jednostavno nije ništa poduzimao svih tih godina.
Dini od sve te silne boli klecaju koljena. Emocije znače bol, i sada se on prisjeća zašto cijelo vrijeme pokušava ne osjećati išta. Njegov mlađi brat sjeda do njega da bi mu bio sve bliže, ne obazirući se na hladne pločice u hodniku.
Kada bi ih netko tko ih poznaje vidio tako kako sjede u hodniku, nabubrjelih crvenih očiju pomislili bi da to nisu jedni te isti momci, kojima se inače sve tako činilo svejedno, i koji su uvijek imali jednu veliku prazninu u pogledu, i općenito čiji se pristup životu činio kao da im jednostavno zbog ničega nije stalo, te koji žive samo zato što su prevelike kukavice da se ubiju. Bar zasad.
Daniel , kojemu polako postaje svjesno koliko je taj zeleni pod ustvari hladan, pokušava shvatiti zašto je uopće osjetio potrebu da popriča sa bratom koju je čak i realizirao, iako to do sada nikada nije mogao.
Pogledom one djevojke, u kojemu se očitavala tuga i očaj, ustvari je shvatio da takav izraz u očima on viđa svaki dan u očima svojih ukućana, samo što je on taj pogled ustvari stalno pokušavao izbjeći.
«Jesi ikada pokušao naći tatu?», prekine Daniela pomalo jecajući glas njegovog starijeg brata.
«dolazio sam u napast , ali…jednostavno mi se u glavi vrtjelo jedno pitanje : Što ako ga nađem?-bojim se da bih, kada bih vidio njegovu facu, počeo plakati. Zato sam se bojao i ovoga.»
«Razgovora sa mnom?» , upita, iako je i sam znao odgovor
«Na neki način, pomisao da pričam s tobom o –njemu- bila je uvijek pomalo zastrašujuća.»
«Ti znaš da me više nitko ne može spasiti iz ovoga, ili?», kaže Dino, koji je još uvijek onaj promukli glas, što je i razumljivo, budući da toliko dugo ni riječi nije progovorio.
Sa nekim očajem u glasu Daniel brzo uzvrati:»Ali…postoje mnogi ljudi koji te mogu usmjeriti na pravi put…»
«Možda sam se mogao izvući prije nekih pola godine, ali sada je jednostavno prekasno. Samo ti želim nešto reći-pazi na Marinu. Reci joj sve što si rekao i meni, i to što prije jer je svaka naizgled beznadna u ovakvim životima značajna, čak i više nego što bi uopće trebala biti.»
