Dinajina svijest o pokretu

četvrtak, 09.11.2017.

Promocija...

Na današnji dan 09. 11. 2006 u Novinarskom domu u Zagrebu je bila promocija moje knjige "Umijeće svakodnevnog pokreta"... evo jednog osvrta na knjigu...

Poštovana gđa Dijana,

Želimo se ovim putem zahvaliti na vašoj knjizi koju nam uručila gđa Ana Buneta. Sa zanimanjem smo pročitali knjigu koja nas je oduševila iz nekoliko razloga.
Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnomživotu.
Kao drugo, ali po našem dubokom uvjerenju još važnije je spoznaja da iz svake vaše poetski oblikovane rečenice stoji veliko iskustvo,kao i poznavanje anatomije i fiziologije čovjeka.
Kao treće knjiga sadržava sve bitne elemente koji je čine strunom i visoko profesionalnom kao što su pojmovnik i navodi suvremene literature iz područja fizioterapije.

Na kraju želimo istaknuti da smo ponosni što ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleučilistu u Zagrebu, što vas je odredilo u smjeru vase uspješne profesije sve do danas.

Uz srdačne čestitke i mnogo uspjeha i u budućnosti

prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević

akademik Ivica Kostović

Sveučiliste u Zagrebu, Medicinski fakultet...

10. 11. 2006 druga promocija u domu umirovljenika u Koprivnici... Tamo je živjela moja, sada već pokojna teta Zlata Bartl... njoj sam posvetila knjigu jer me naučila misliti... poslije je u Podravskom listu novinar Duško Bodinovac napisao ovaj osvrt...

OGLED

Reintegracija povijesnim stranputicama raskoljenog čovjeka

• Dijana Jelčić-Starčević „Umijeće svakodnevnog pokreta”; Kapitol, Zagreb, 2006.

S nadnaslovom ‘Novi, revolucionarni pristup fizioterapiji’, Dijana Jelčić-Starčević pripremila je podnaslovljenu knjigu. Ovaj zgusnuti ogled (kao dio i mogućeg šireg, zasluženog svakako i esejističkog pristupa) potpisnikov je poklon autorici, bivšoj sugrađanki i zamalo generacijskoj suučenici; i njenim čitateljima, dakako.

Jesam li na dobru putu razumijevanja Dijanina razmišljanja i ukoričena profesionalna stava, dapače usustavljena poziva na ‘pravilno držanje’, napose promišljanje čitatelju navlastita umijeća svakodnevnog pokreta, neka potvrdi i moj prvi dojam, reinterpretirane anonse u lokalnome tjedniku.

Knjiga nije priručnik za gombanje, recimo najprizemniji antipod sadržaju: autorica nas zaustavlja nad začudnim fenomenom ljudskoga pokreta, što je u svake jedinke, kao imanentan, postao implicitan, aprioran, ‘normalan’. On je uvod u drukčije razmišljanje, što ga je autorica znalački odmjerila i u knjizi gotovo pjesnički promrežila, a sam njen uvod pristupno otkriva i štih cijeloga uratka.

Dijana je, nedvojbeno, nježna žena koja iznimno tankoćutno, trećim okom ‘vidi’ fina energijska tkanja i ondje gdje ogrubjeli pogled današnjeg čovjeka vidi nešto drugo. Autorica pokušava tome ‘pogledu’ reći što misli o njegovu umu i tijelu, zajedništvu misli i pokreta. K tome, ona mu savjetuje kako da tu stečenu ‘grubost’ otkloni, oslobodi potisnite potencijale i otvori se za nove životne vidike.

A nakon ‘slegnutih’ dojmova, nižu se nove spoznaje.

Kako i sam naslov sugerira, knjiga govori o pokretu, ali uz atribuciju umijeće svakodnevnog, svakako propitkuje o svezi promišljenog, dakle mehaničkog pokreta, njegova svakodnevna odvijanja i umijeća. Stoga kažimo odmah: umijeće pokreta [a pokret je mijenjanje mjesta ili položaja tijela ili pojedinih dijelova u prostoru, da bi se obavila neka radnja] je pretvaranje voljne mehanike kojom se nesvjesno služimo u svakodnevnom životu, u lakoću i ljepotu pokreta - kaže autorica.

Ali pokret je, krenimo korak dalje, i najsloženiji oblik mišljenja; dapače, nipošto nije tek puko fizičko gibanje nego svrhovita makar pokadšto i nesvjesna radnja (pokret - da bismo jeli, nakašljali se, ali i svirali, slikali, emocijski se izražavali). I tu smo na tragu moguće odvojenosti, ujedno i poveznice pokreta kao manifestna obilježja tijela i onoga što ga pokreće, vodi, daje svrhu i smisao. Pored odvojenosti, kako ćemo vidjeti, na djelu je, zahvaljujući autoričinu promišljanju i neizostavna sveza uma/duše/mentalnog entiteta... (ma začudna svemirska fenomena!), i tijela. Do te podvojenosti došlo je vremenom, među ostalim, i zanemarivanjem tijela, odnosno njegovim neprirodnim otuđivanjem. Pa su stoga i tjelesni pokreti, neosmišljeni, postajali neprirodni i čovjeku strani. Autorica, da bi okrenula taj proces i naznačila put ljudske prirodnosti, predlaže pokušaj ponovne integracije raspolovljenog čovjeka civilizacijskom razudbom duše i tijela, - usuprot - Descartesovu dualizmu - revitalizirajući temeljnu Montaigneovu postavku o cjelovitosti ljudske jedinke.

Buduća reintegrirana ličnost (osoba s ozdravljenim ‘Ja’), treba nanovo naučiti paradigmatske joj danosti. Uz ostalo i to da je svaka duša različita pa je tako i s tijelom. I u toj spoznajnoj divoti, tu činjenicu u osvit neke nove renesanse ljudskoga roda treba početi njegovati kao iznimnu univerzalnu vrijednost opstojanja. Ni med cvetjem ni pravice - poje odličnik stiha, a mudraci se tisućljećima upinju dokazati kako i makrokozmos diše jednako, u povećanim razmjerima: nema iste maglice, meta- ili jednostavne galaksije, planeta, bilo kakva svemirska tijela!

Svaka jedinka drukčije misli, bez obzira na ugrađeni u njoj božanski kod (ili baš zbog toga?!) te genski neponovljivu različitost, i drukčije se - kreće. Stoga je i pokret svake jedinke raritetan; nikad ga nitko drugi nije ‘pokrenuo’ niti će ikada više biti ponovljen ili prirodno oponašan.

Tu rijetku činjenicu spoznaje u svoj punini značenja autorica te uz neprikrivenu dozu senzualnosti kao izravna odraza ljepote i radosti postojanja - i u njoj probuđene te reintegracije - lirski prenosi štiocu, ublažavajući i time moguće pogrešno ili nedostatno iščitavanje puke mehanike pokreta.

Ili njezinim riječima: - Ljepota ljudskog pokreta proizlazi iz skladnog djelovanja njegovog uma, tijela i pokreta ujedinjenih s harmonijom univerzuma u kojem se čovjek u svojoj cjelini pokazuje.

‘Umijeće svakodnevnog pokreta’ - složismo se, dijelom, kako držim, oko toga, ali zašto umijeće? Moramo li znati ili biti vješti (umjeti), proizvoditi i kontrolirati svakodnevni pokret? Odgovor će nam - ako se već sam ne nazire, biti razvidniji i iz (dopuštam si u ovome zgusnutome pregledu sublimirane poredbe, a čitatelj će već, potaknut možda i ovakvim pristupom, prionuti dubljoj spoznaji vrlo složenog odnosa i samog fenomena pokreta, pomno i studiozno čitajući cijelu knjigu) dvije definicije, odnosno promišljanja o nekim bitnim ljudskom kategorijama, izravno povezanim s reintegriranom (što je, rekao bih, uvjet istreniranog postignuća, a ne darovana danost!) ljudskom jedinkom; riječ je o misaonim slikama odnosno samoj misli.

Misaona slika - definira autorica - je mentalni događaj, uzorak; spoznatljiva samo iz „Ja” perspektive. Njome stvaramo predodžbe o sebi samima, o položaju tjelesnih struktura koje ne vidimo; te slike nastaju radom mozga, iz njegovih neuroloških karata. Misao, pak, odgovara energiji što pretvara: viđeno, (od)slušano, kušano i omirisano - u sliku; daje tome viđenom, (od)slušanom, kušanom i omirisanom - oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, pretvara se u energiju govora i energiju pisanja, kinetičku energiju što nas pokreće i zaustavlja; ona uspoređuje i kombinira te naposljetku odlučuje.

Stoga i poglavlje Mudrost svakodnevice ne tematizira bez razloga, na osnovi ovakvih esencijalnih utanačenja, i reverzibilan oćut: dubokim senzibilitetom, naime, omogućena je čovjeku spoznaja njegova postojanja - tijelom, nestalnom tvarnom, dakle energijskom tvorevinom, s imanentnim dinamičkim pridjevkom kretanja.

Autoričin diskurs, poput ugodna jutarnjega otvaranja vjeđa suvremene Snjeguljice, apsolviravši jednostavnu motoriku, istreniranim umom pronalazi dalja uporišta svojim spoznajama već otprije poznatim postavkama. Jedna od njih je propriocepcija, najkraće objašnjena kao čovjekovo šesto čulo i k tome - osobina bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.

Jer što je, ako ćemo pravo, duša bez tijela. I što će, uostalom i davati takt umijeću pokreta!

Duško Bodinovac

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta

- 08:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 03.11.2017.

Efekt titraja leptirovih krila...

Ako u našem misaono, osjetilno, osjećajnom labirintu ne pronađemo središte, onu točku iz koje izvire naša svjest o pokretu, pokret stvara simfoniju univerzuma našega uma ali taj se konzert odvija bez dirigenta i s vremenom gubi osnovni ritam i dinamiku.
To je razlog zbog kojeg naši pokreti više ne slijede osnovni zakon iz kojeg se razvijaju, zakon zlaznoga reza, pa gubeći spiralnu dinamiku ponekad narušavaju geometriju našeg tijela i postaju razlogom bolova u našem sustavu za pokretanje.

Naš mozak, ta najsavršenija tvorevina svemira, sudjeluje u komponiranju i izvođenju simfonije univerzuma, ali bez naše svijeti o pokretu mozak postaje samo orkestar muzičara virtuoza koji bez dirigenta gube skladnost izvođenja.

"Aktus purus", prvi pokret je nevidljivi, neumorni, vječni dirigent koji, tu za nas nečujnu glazbu univerzuma, još uvijek komponira.
"Primum mobile" u našoj glavi je naša svijest o pokretu koja postaje skladatelj i dirigent ritma i dinamike za skladno izvođenje naših svakodnevnih pokreta.

Četvorodimenzionalno, 4-D sudjelovanje u životu je čudesan proces koji u nama neprestano traje od prvog udisaja do zadnjeg izdisaja. Rođeni pokretom mi postajemo sudionici stvaranja velike gala predstave na pozornici velikog svjetskog teatra. Pod sunčavim svijetlom mi vidljivim i nevidljivim, spoznatim i nespoznatim, svijesnim i nesvijesnim pokretima igramo glavnu ulogu u toj premijeri bez reprize.

Naši svakodnevni pokreti su suptilna simfonija koja proizlazi iz 4- D samopoimanja, 4- D samostabilizacije i prelazi u 4- D samomobilizaciju.

dinaja

Spoznaja i sjedinjenje s vremenom i prostorom znači susret s Kairosom, trajanje u trenutku, osjećanje osjećaja, ljubav, sreća, život. U tom sretnom i neponovljivom trenutku mi susrećemo i bol, tu često pod krinkom skrivenu nepozvanu gošću na slavlju naših osjetila.
Sretni trenutak spoznaje boli je i trenutak u kojem ju moramo znati raskrinkati, moramo joj skinuti masku tajnovitosti i otkriti njeno prevo lice, osjetiti uzrok njenog dolaska i prepoznati bit problema koji treba riješiti.

To je na primjer bol u leđima ili u jednom od zglobova ekstremiteta, ukočenost u vratu, glavobolja, migrena.

Istovremeno je to i sretni trenutak u kojem, na tom krabuljnom plesu naših tek probuđenih osjetila i osjećaja, možemo čuti i pokušati razumjeti govor našega tijela.

Tijelo šalje signale, pretvarajući emocije u osjećaje, koje treba na vrijeme prepoznati i na njih reagirati svrsishodnim promjenama. Za promjene nikad nije kasno, ali je u svakom slučaju bolje što se uzrok problema ranije otkrije.
Narušena unutarnja ravnoteža, poremećena geometrija tijela i pokreta su česti uzroci javljanja bolova u našem sustavu za pokretanje. Svrsishodan lijek protiv te vrste boli se krije u umijeću svakodnevnog pokreta.

U "umijeće svakodnevnog pokreta" ubrajam i sposobnost odkrivanja i prepoznavanja problema.

4- D samopoimanje, je put ka otkrivanju mjesta na kojem je došlo dao narušavanja geometrije tijela i pokret.
4- D samostabilizacija je put ka ponovnom uspostavljanju harmonije prostora zglobova u tijelu, a
4- D samomobilizacija je put ka ponovnom uspostavljanju geometrije pokreta.

Manu propria kineziterapija je konzept kojim pokušavam pacijenta uvesti u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu i navesti ga na samootkrivanje i samorazumjevanje uzroka njihovih problema. Kada spozna i razumije uzroke tada mu pokušavam objasniti razloge za promjene u držanju i pokretu tijela. Najvažnije za pacijenta pri tom novonastajućem procesu je da mu znam objasniti način po kojem će najlakše provesti te promjene.

4- D samopoimanje je metoda kojom uvodim pacijenta u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu, u svijet njegovih osobnih ideja. Ideja o pokretu mora izrasti iz samog pokreta, njegove dinamike i ritma te mora postati inspiracija, čista spoznaja trenutka pacijentove spremnosti za stvaranje nečeg novog.

Kada pacijent shvati da je stari pokret je odslužio svoje trajanje, to je sretni trenutak za njegovu novu kreaciju, trenutak i prostor se sjedinjuju u prostor- vrijeme i postaju uistinu njegova četvrta dimenzija, sretan trenutak, njegova 4- D samostabilizacija. Iz stabiliziranih zglobova se pokret izvodi jednostavno i ekonomično i prelazi u osobno umijeće.

4- D samomobilizacija zahtjeva mobiliziranje pokretačke energije i njeno sjedinjenje s energijom samospoznaje u energiju za ostvarenje tih novospoznatih mogućnosti. Ta metoda nas vodi ka spoznaji i ostvarenju svojih novih mogućnosti i mi u dimenzijama samosvijesti zapoćinjemo njegovati to novonastalo svojstvo, kao svoje umijeće.

Po zakonu vjerojatnosti, koji vlada u mikrosvijetu naše samosvijesti, dolazi do daljnjeg oslobađanja energije. Taj proces u mikrosvijetu, tako čarobno, skoro poetski opisan u znanosti, nam otkriva pravu ljepotu i snagu naše osobnosti.
Pri tom procesu jedna energija prelazi u drugu i mi postajemo svijesni naše tuge i sreće, naših bolova i njihovog suzbijanja. Taj novonastajući proces u našoj svijesti nam pomaže da obnavljamo geometriju tijela i pokreta, suzbijamo naše boli, pretvaramo neugodne osjećaje u ugodne.

Izgleda, kao da taj proces, izazvan valovima naše svijesti, radi po principu poznatom u metereologiji pod nazivom "Efekt treptaja leptirovih krila" koji kaže:

"Ako leptir mahne krilima u Kini, dolazi do promjene vremena u Americi."

Događa li se to valovima i skokovima paketića kvantne energije u cijelom univerzumu?

Razmišljajući o tom pitanju i tražeći odgovor na njega dolazim do zaključka da snaga naše svijesti, preko naših misli, može pokrenuti i naše tijelo, može pokretu odrediti pravac i oblikovati ga i usavršavati naše kretanje.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima.

Umijećem svakodnevnog pokreta, spoznajom osobnog ritma, otvaramo mogućnosti stavaranja daljnjih novih, svrsishodnijih oblika pokreta.

Kada smo metodama 4- D samopoimanje, samostabilzacija i samomobilizacija ostvarili umijeće svoji svakodnevnih pokreta smijemo se upustiti u pustolovinu improvizacije i imitiranja tuđih pokreta. To znači da smo tek tada spremni za odlaske na ponuđene tečajeve mnogobrojnih oblika grupne gimnastike.

Sa savršenom osnovom pokreta u koju se, ako eksperimenti improviziranje i imitiranje ne uspije, možemo vratiti, postajemo sigurni pri izvođenju i oblikovanju novih oblika svakodnevnih pokreta. Umijeće svakodnevnog pokreta tako postaje okvir za nadgradnju da bi mogli slijediti i sudjelovati u pokretima dirigiranim tuđim ritmom i tuđom dinamikom.

To se može usporediti sa klapskim pjevanjem. U klapi može pjevati samo onaj tko je, do savršenstva, izvježbao osobni glas, onaj tko u svakoj novoj pjesmi svakom novom aranžmanu zna i može zadržati svoju karakterističnost i ritam.

Tako razmišljajući o dimenzijama naše svijesti, te iz njih proizašlim pokretima, počela se stara izreka "Svatko je kovač svoje sreće" u meni samoj potvrđivati.

Manu propria znači vlastoručno, pa osmišljavajući tu tehniku pomislih uzmimo "manu propria pokretom" sudbinu svoga tijela u svoje ruke.

dinaja

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta

- 05:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.08.2017.

Na vratima Raja...

Pitala sam se što je duša, gdje se ona krije. Svaki dan iskri novi događaj, novi spektar boja, nova uzbuđenja. A duša ostaje nevidljiva, a osjećam tu je, bdije nad mojim djelima, vodi me ovozemaljskim putevima. Pitam se, tko je ona, jesam li to ja? Pitam srce, srce mi odgovara ritmom, načelom moga vremena. Osjećam pokret, njegovo umijeće, dodir snovitih zbivanja. Osjećam, slobodna sam u carstvu zemaljskih zbivanja. Ćutim odlaske i dolaske na rampu vremena. Osjećam duša je slobodna, daruje mi rapsodiju boja na nebu trenutka. Usrećuje me u ovom bezbojnom novembru, da, nestaje jesenje sivilo. Osjetih moć zagrljaja Psihe i Amora. To je duša moga vremena.

Tada sam počela studirati sebe samu, kao što je to činio davni renesansni filozof i počela spoznavati, ja sam uistinu metafizika uma u fizici tijela koje sam u to vrijeme studirala. Iako su se redali dobro položeni ispiti, pričinjalo mi se da sam prije rođenja znala puno više o sebi nego što sam tada znala.

"Iz čega je proizašao pokret u meni?" pitala sam se osjećajući gluhoću svojih ćelija. Svo znanje o nastajanju vrste se spojilo u taj trenutak spoznaje, ali moje ćelije mi nisu odgovarale. Približavalo se vrijeme mog diplomskog ispita, a ja sam se još uvijek borila sa istinama, duboko u sebi ne priznavajući da je pokret samo biomehanika u mom tijelu.

"Što je po tvom mišljenju pokret?" upitao me jednog podneva mentor, dok smo na Anatomskom institutu ponavljali pokrete na preparatima seciranog ljudskog tijela. Njegovo znanje o anatomiji tijela je ulijevalo sigurnost u moje odluke, ali ja sam željela više spoznaje o pokretu.
"U ovim pokretima, koje izvodim slijedeći znanje iz kineziologije, nema ritma. To nije pokret, to je samo oponašanje vidljivog pokreta. Pokret nastaje u mom utjelovljenom umu, on je moja misao i moja ljubav." odgovorih odlažući beživotnu ruku na stol za seciranje.

"Opiši mi kako ti osjećaš pokret." reče on zainteresirano.

"Zatvaram oči i mislima se vraćam u trenutak pucanja opne jajašceta, trenutak u kojem se počeo stvarati moj svijet kristala. Ja danas više nečujem bujanje tek začetog života, ali znam da je onda sigurno bilo drugačije. Zatvorena u vrijeme sazrijevanja, jedna mala ćelija je u ritmu vremena zaplesala svoj, za moju majku nečujni ples i uranjala u more njene utrobe, osjećala njegove valove i sljubljivala se s njima. Ta mala ćelija sam bila ja samostalna u simbiozi velikog života i svojom autopoiezom se sjedinjavala s njim. Moje unutarnje oči su gledale nastajanje duple spirale, kristalnu strukturu moga bića. Osjećala sam rast u sebi i moje ruke i noge su improvizirale titraje energije iz koje sam izrastala. Stvarala sam prostor oko sebe, kuglu mog budućeg postojanja i krenula za svijetlom koje je na mene čekalo na kraju tunela u dalekom svijetu. Pri porodu se moj anđeo čuvar spustio nad glavu kojom sam napuštala more u kojem sam, činilo mi se, predugo bila čuvana. Anđeo, vjesnik neba mi je otvorio vrata raja i spustio svoj prst na moje čelo i ja osjetih kako moj um prelazi u šutnju o onome što se događalo u svijetu kristala, osjetih kako se moja svijest, zaboravljajući početak, sljubljuje sa česticama svijetlosti i stvara novi trenutak." odgovorih mu još uvijek zatvorenih očiju.

"Salomonova rečenica "Proputovao sam svijetom i vidio mnogo i zbog toga ja više razumijem nego što mogu izreći." se potvrđuje u svakom živom biću, što više i u svakoj ćeliji njegova tijela." odgovori mi mentor potvrđujući tako moj osjećaj.
Sigurnija u sebe ja sam počela pisati svoj diplomski rad.

Na vratima Raja...

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta

- 06:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 21.07.2017.

Osjećam, dakle postojim

Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Descartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć.

U svojoj drugoj knjizi "Osjećam, dakle postojim" proučava tijelo, emocije i postanak svijesti. Ta knjiga je nastala na temelju istraživanja svijesti i znanja o njezinim temeljima, s psihofiziološkog odnosno neurološkog gledišta.
Dok sam pisala knjigu umijeće svakodnevnog pokreta čitala sam i dočitavala njegove knjige. Njegovo ime stoji u bibliografiji moje knjige.

Fenomenologija introspekcije nas poziva da umjesto mikroskopa koristimo mikrozor i njime uronimo u dubinu sebe… tako ćemo otkriti i upoznati sva naša „JA“…

misaono,
emotivno i
egoistično "Ja",

To nutarnje trojstvo je vrulja iz koje izrasta svijest i samosvijest… samospoznaja kojom osjećamo sve ostale procese u našem tijelu.
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um, dimenziju prostor- vrijeme, dušu moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Uspijemo li sjediniti razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti... osjetiti, oćutiti, kao ruke, noge, srce ili mozak... dragulj koji ćemo mislima brusiti…

Plovili smo morima,
pristajali na dokovima,
koračali putevima,
zastajali na trgovima,
uspomene nosimo u sebi.

Prodirali smo u noć
skrivenu između
sutona i zore,
gradu narušavali san,
željeli dohvatiti mjesec,
plivati njegovom rijekom,
nestati u drugim svjetovima,
u tišini iza obzora zbilje.

Bježali smo od velikih riječi
rastuživale su nas,
griješili smo,
razotkrivajući se sebi
dosezali pomilovanje,
hostiju oprosta
na dnu kaleža svijesti.

Na raspelu vječnosti
jecaj umiruće svetosti,
dašak istine
i pregršt
tajanstvene tišine.

Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega
prošlosti.

“Povijest,
rekao je Stephen Dedalus,
je mora iz koje se
pokušavam probuditi.”

Odbacujemo potrošeno vrijeme,
vraćamo se u sada,
osjećamo ga,
postojimo.

Spoznavajući trojstvo, taj dragulj u sebi, širimo granice uma… kao što se širi i univerzum… u beskraju nutarnjeg univerzuma prepoznajmo sva svoja lica,

• ozbiljno misaono "Ja",
• često zabrinuto emocionalno "Ja",
• pravilima odgoja zaboravljeno egoistično "Ja" to, često zrelošću, potisnuto nasmješeno lice djeteta u nama.

Je li to duša?… Kada su neurofiziologa Volfa Singera pitali... da li je na svom putu istraživanja djelovanja mozga naišao na sjedište duše... odgovorio je... istraživanje njenog postojanja ne spada u područje neurofiziologije… proučavanje njenog djelovanja još uvijek spada u metafiziku... u nju i njeno djelovanje možemo samo vjerovati…

Dijana Jelčić "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.

Oznake: Damasio, Umijeća svakodnevnog pokreta

- 17:27 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.07.2017.

Naše nutarnje oči...

Teoretski gledano pokreti su procesi koji se odvijaju unutar fizikalnih zakona mehanike i dinamike. Ti procesi se događaju bez našeg svjesnog sudjelovanja u njima, a mi, pritom, često zaboravljamo da nam je za svjesno izveden pokret potrebno znatno više od tih udruženih i urođenih nam procesa.
Zbog toga već na početku knjige u poglavljima "Naš utjelovljeni um" i "Emocije i osjećaji" objašnjavam odnos između unutarnje motivacije i njezinog vidljivog izraza u obliku pokreta ili držanja tijela, a u poglavlju "Pledoaje emocionalnom umu" upućujem na povezivanje razumskog i emocionalnog u nama, jer njime nastaje "osjećanje osjećaja", koje jedino mi, o sebi samima, možemo uočiti i spoznati.
Tijelo, mozak i duševno u čovjeku djeluju umreženo, što potvrđuje istinitost izreke "Cjelina je više od sume njezinih djelova" pa time i činjenicu da je naš sustav za pokretanje samoorganizirajući, samoupravljajući dinamički sustav.
Kako su prostor i vrijeme važni čimbenici dinamičkog sustava, pokušat ću ih objasniti kao funkcije, a ne kao apsolutne fizikalne veličine, čime ulazimo u područje moderne fizike, čijim zakonima objašnjavamo procese svjesnog spoznavanja tijela i njegovih pokreta.
Studirajući kršćansku tradiciju spoznala sam istinitost Piccasove izjave da čovjek, pored očiju kao organa za gledanje, za svoju stvarnu spoznaju posjeduje još tri para očiju:

Oči tijela (nazvam ih Misaono "Ja"), koje spoznaju fizikalne procese,
Oči duše (nazivam ih Emocionalno "Ja"), koje spoznaju osjećaje, pojmove i ideje,
Oči kontemplacije (svjesno razumjevanje svoje biti nazivam Egoistično "Ja"), koje spoznaju duševne procese i mentalna stanja čovjekove biti. One će u daljnjem tekstu biti oči materije, atomi naše svjesne spoznaje, qualija, misaona dinamika, božje oči, točka prividnog mira, iz koje se, u nama, razvija sve ono što nas čini svjesnim bićem.

Stvarno doživjeti vlastito tijelo te spoznati osjećaje, pojmove i ideje nam se čini jednostavnim. U svijetu osobnih ideja mi srećemo svoje znanje, njime ostvarujemo svoj život.
Oči kontemplacije su skrivene u onom često nedohvatljivom dijelu naše svijesti o tijelu i pokretu. U taj dio svijesti neupućen čovjek, u svakodnevnom životu, rijetko misaono ulazi.
Da bi smo tijelo, a time i sami sebe u potpunosti razumjeli, moramo na početku, raščlaniti i spoznati sve dijelove svoje biti, utjelovljeni um, emocije i osjećaje, svoje tijelo i pokret koji njime postaje vidljiv. Pri tome ne smijemo zaboraviti najvažniju tvrdnju suvremene znanosti po kojoj u prirodi ne postoji čvrsta materija. Sve, baš sve pa i naše tijelo je vječno gibanje energije i njezino prelaženje iz jednog oblika u drugi.

Pokušat ću ovom knjigom osmisliti putovanje u sebe samoga, put na kojem ćete početi osjećati osnovnu energiju vašeg postojanja i na taj način osvajati dio po dio svojih, često zatomljenih misaonih sposobnosti iz kojih, samo od sebe, proizlazi umjeće svakodnevnog pokreta.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta, Kapitol, Zagreb, 2006.

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta

- 08:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.07.2017.

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima...

"Veličina pravog umijeća je u tome da pronađe, da pronikne, da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome čovjeku."
Marcel Proust

Zamišljajući otok sreće Thomas Morus /engleski filozof 1478- 1535/ ga je nazvao Utopia, riječ koja je poslije postala pojam za neostvarive snove, sanjarije, za nešto kao "kula u zraku".

Ja sanjam o umjeću svakodnevnog pokreta i tražim put, načine i objašnjenja kojima bih taj san pretvorila u, za čovjeka, ostvarivu realnost. Utopija o umjeću svakodnevnog pokreta, moja dugogodišnja sanjarija, je proizašla iz saznanja da je moje tijelo samo osjetilna varka o čvrstini materije, da je ono gibanje mojih untarnjih ustrojstava, preobražavanje jedne energije u drugu, a da je moja svijest o njemu vječni ples mojih emocionalnih stanja i njihovo ujedinjavanje s mojim spoznajnim umom. Postavši svjesna činjenice da je moja osobnost uvijek novi susret mog trenutačnog stanja sa skrivenim mogućnostima one još neotkrivene strane moje biti, počela sam drugačije razmišljati o pokretu i slobodi njegovog izraza.
Misao o pokretu je postala vodilja na tom putu ka slobodi, utkana u doživljaj i osjećaj tijela, misao koja ga na taj način oslobođala lanaca nespretnosti i neugode njegovog doživljavanja.
Sloboda, to je zov srca, a slobodno živjeti, želja svakoga od nas. Naše tijelo misli i osjeća te isto tako čezne za slobodom. Jedino ga mi sami, doživjevši sve pojavnosti u njemu ujedinjavanjem egoističnog, misaonog i emocionalnog uma, možemo osloboditi od, društvom i odgojem, nametnutih mu normi i običajne etike. Njegovu slobodu i ljepotu njegovih pokreta ostvarujemo poticajima, proizašlim iz njega samoga, vraćajući mu izgubljeni ritam, mijenjajući dinamiku, spoznavajući njegove tajanstvene sile, pokrećući svoje djelatne izvore snage i skrivene stvaralačke moći .

Stvarajući okvire za razvijanje metode umijeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:

Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
Svijest o pokretu i emocionalni izraz
Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu.
Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena

Umjetnici renesanse su nam u pravom smislu otkrili perspektivu i time omogućili svjesni doživljaj treće dimenzije.
U baroknim skulpturama smo se sreli sa doživljajem i izrazom ljudskog pokreta. Einstein nam je dimenzijom vremena promjenio odnos prema prostoru, a kvantna je teorija otvorila nove mogućnosti spoznavanja sebe samoga i odnosa između mozga kao ustroja i uma kao procesa.

Tako obogaćeni znanjem, onih koji su bili prije nas, možemo pronaći i osjetiti mjesta unutar tijela gdje se smjestio naš utjelovljeni um, mjesta u kojima su zatomljene mogućnosti stvaralaštva, pa budeći ih, doživjeti četverodimenzionalnost naših pokreta, spoznati mnogostranost naše samosvijesti i naše spoznaje pa tako u osobnom vremenu osjetiti dinamiku svojih pokreta i svoj ritam, a onda ljepotom pokreta osmisliti svoje djelovanje u svijetu u kojem živimo.

Tek kada svjesno spoznamo posjedovanje utjelovljenog uma, možemo osjetiti lakoću postojanja, iz koje, u nama samima, umijeće pokreta samo od sebe raste.

Dijana Jelčić

Oznake: Umijeća svakodnevnog pokreta

- 17:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #