srijeda, 31.01.2007.

Zaključak

Mama, zašto ljudi umiru?
Postanu stari, bolesni ...
Jesi li ti stara?
(HM...) Jesam, kažem. Potom kihnem.
I bolesna si!

| 11:30 | Komentari (17) | Isprintaj | #

petak, 19.01.2007.

O sebi?



Svojedobno sam pročitala izreku koja mi je ostala u trajnom posjedu, parafraziram: Tko si kao osoba, to govori više o tebi od svih riječi što ih sam o sebi možeš izreći. Misli se ovdje, pretpostavljam, na procjenu karaktera druge osobe pri fizičkom susretu s njom, procjenu stečenu promatranjem njenih djela. Ali, gle čuda, nikog od blogera ja ne poznajem osobno, barem tako mislim, pa opet, imam predodžbu o osobnosti svakog pojedinog. I, spremna sam tvrditi da je ista poprilično točna. Kako? To je i meni misterij, ali bit će da pisana riječ, odabir tema pisanja isijavaju iz sebe duh osobe koja piše.

Poznajem vas kao osobe. I vi mene, pretpostavljam. Morenade me zadužila, na svoj blagi način, neobavezno, ali ne mogu njoj se ne odazvati, da napišem (kako ono?) 5 stvari koje ne znate o meni. Kako smatram da sve bitno u stvari znate, a nešto će opet ostati i skriveno, to će biti materijalne stvari o kojima još nisam pisala pa vjerojatno nisu poznate.

Dakle, slučajnim redom:

- znam pjevati, imam sluha i dobar glas; volim pjevati; volim pjevati pjesme s dušom, međimurske, klapske pjesme; pjesma nad pjesmama mi je "Milost", pjevam li je ili slušam, po nekom neobjašnjivom refleksu oči mi zasuze, uvijek

- možete me zatvoriti mjesecima, bit ću o kruhu i vodi samo nek' mi je pri ruci knjiga (množina)

- biciklizam mi je pojam rekreacije (vožnja običnog bicikla, nikakvog čuda tehnike, polagana i panoramska, s čestim stajanjima da se nešto dotakne ili pogleda); svojedobno sam mislila biciklom na kakav dulji put, bez plana, nisam što ne znači da neću, sada, naravno, u društvu, no tako je veselije, ne?

- ne volim "ležeće policajce", ako žele da se ljudi pridržavaju propisa o ograničenju brzine, neka mlatnu (po novčaniku, mislim) svakog tko to ne čini, tako se efekt brzo postiže

- čovjek je čovjek pa bio žut, zelen ili narančast, pa opet kad vidim silne strance u "Ciboni", sastav stolno-teniske reprezentacije Hrvatske, pitam se: "Gdje smo Hrvati?"

Završavam vjerojatno najdulji post u mom blogerskom stažu i ne šaljem dalje zadatak.
Gotovo su svi u zatvorenom i relativno malom krugu ljudi koji ovuda prolaze imali i izvršili iste zadaće. Zapravo, nisam sigurna za ogulin i djuru ;)

| 11:23 | Komentari (14) | Isprintaj | #

srijeda, 10.01.2007.

Tko spava?


Odlazak u kupaonicu. Prije spavanja peremo zube. Kupaonica, makar mala, nije tijesna jer su djeca još sitna.

Trk u sobu. Navlače pidžame. Nije to jedino navlačenje. Uvijek iznova treba najmanje (2.5) dijete uvjeriti da mu je najbolje spavati u vlastitom, a ne u krevetu najstarijeg (6) djeteta. Makar je potonji na katu (kreveta na kat), a penjanje gore za dijete izazov (za roditelje strepnja).

Uskaču u krevete. Ne propuste se raspitati za planove za sutrašnji dan.

Gasimo svjetlo. Čuju se šuškanja. Netko šapuće. Pogledam.
"Mama ne mogu spavati", veli srednje (4) dijete. "Pričaju".
"Šššš", velim.
"Mama priča!", javi se najmanje dijete. Moram biti tiho.

"U koliko sati ćemo se probuditi?", pita najstarije dijete.
"U sedam", moram odgovoriti.
"Ne pričaj", kori me mrvica, "ne možemo spavati".

Tišina?
Ali ne, netko bude žedan, netko mora na WC, netko traži društvo igračke u krevetu.
Poslije svega mir.

Nakratko.
"Mama, idemo li sutra u vrtić", netko mora provjeriti.
Privirim. "Da", odgovorim, "spavajte."
"Ne pričaj, mama", opet. Toj mami treba stalno ponavljati!

Konačno mir. Spavaju? Tko zna, mama je legla i zaspala.



| 11:06 | Komentari (17) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>