Um

Vjeverice spremaju zalihe za zimu. Oraha i lješnjaka (znaju to naše voćkice), žireva. Pa se dogodi da im ostanu skrivene, zaboravljene. I eto koristi, spremište prekrije lišće, iz ploda nikne mlado drvce. Nedavno smo naišli na takav prizor u šumi - sadnice niču iz šupljine debla.

Sama imam neka svojstva vjeverice. Spremanje na skrovito mjesto. Da, da, najvažnije je stvari pospremiti na sigurno. Hm, toliko sigurno spremam stvari da ih poslije ni sama ne mogu pronaći, a tu su negdje. Samo, za razliku od vjeveričjeg zaborava, od ovog mojega nikakve koristi.
Ta kakva kome korist od dobro spremljenih kvačica za zavjese?

Da steknete uvid u to što kuham evo jedne istinite priče onakve kako ju je meni ispričao moj tata. On je tada bio još dječarac:

Proljeće je doba velikih radova na selu. Čim se putovi osuše od okopnjela snijega, uprežu ljudi konje i počinje voženje gnoja na njive da bi se zemlja priredila za sjetvu u svibnju. I tako svi posluju samo jedan mladac ne. On leži na drvenoj klupi pred kućom, podnimio rukama glavu, ne drijema.
"Jožek, Jožek" prigovara mu mati, "si već delaju, treba je i nam krenuti. Kaj furt tu ležiš, odi do suseda i posudi konje pa se primi dela". Bili su teška sirotinja. Mati je sama othranila brojnu djecu, skućili se nekako, još ju ovaj najmlađi ljuti.
"Bogu dane kradeš", nastavlja ona.
"Pustite me, mamo, gruntam si kak da nam bu bolje".

Dosjetio se mladić. Krenuo s pilanom, za par godina otvorio mlin, pa dva, danas njegovi unuci nasljeđuju tvornicu tjestenine. Stara je mati doživjela lijepe godine u blagostanju koje joj je sin osigurao.

Tako ja "kuham", domišljam se kako pokrenuti stvari na bolje.
Učim kukanje pretvoriti u kuhanje. Na riječima izgleda lako, razlika je u jednom slovu. U stvarnosti je teže, treba truda, ali ide.