nedjelja, 30.12.2007.
Životni put
Razmišljala sam koji naslov dati „životni put“ ili „riješivo – ne riješivo“. I odlučih se za prvi, kroz koji se provlači drugi.
Koji je naš životni put, jel ga mi stvaramo ili nam ga stvaraju. Zašto želimo uvijek sve razdijeljivati i priklanjati se jednoj strani kada je sve u paradoksima. Izmješano, uzajamano povezano, sintetizirano.
Prolazimo svašta kroz život i uragana i zatišja, zdravlja i bolesti i boli i ljubavi, i sreće i nesreće. Pa što više tražimo kad sve imamo!? 
Imam prekrasne roditelje, takvi su kakvi jesu, nepromijenjivi i nezamjenjivi. Imaju svoje muhe preko kojih prelazim jer su i one dio njih. A ono što mi daju neizmjerno sam im zahvalna i cijeli svoj život dužna. Daju mi svoju bezuvjetnu ljubav.
Gledam svoga oca sve mi želi dati i sve mi daje. Nije jak na riječima i zagrljajima, ali na djelima jest.
Svaki put me usreći i ispuni nekom svojom gestom.
Npr. soba mi se nalazi na sjevernoj strani pa je hladnija i kupili su mi pečicu na struju jer se nema potrebe grijati cijeli stan (nisam živjela s njima od svoje 20-te, pa eto zašto tek sada pečica na struju ). Ali nije stvar u tome što su mi je kupili već što mi ju je u jutro prije nego se ustanem otac upali da mi ne bude hladno. I da sad ne nabrajam ostalo što radi za mene.
Dobar je u duši, zar da mu zamjeram na slabostima/manama? Nije da nemamo borbi zbog različitih pogleda i stavova, ali to je on, a ja sam ja i idemo dalje. Ja ga ne mogu mijenjati, već samo prihvatiti.
Gdje se mama izgubila u cijeloj ovoj priči...
Mama... neiscrpno blago ljubavi i nježnosti. Koliko je samo na njenim leđima, koliko žrtve, strpljenja i razumjevanja.
A koliko puta se ulovim u prekršajima... i bude mi žao.
Jednom prilikom zadubljena radeći sa glavom u kompu došla me je pitati za savjet koliko i da li da skrati haljinu, a ja ništa, ona priča objašnjava, a ja ni „A“. I dobih „vidim da me slušaš“, „hvala što si me saslušala“.
Ili riječi... dosadna si! Rekoh joj jednom prilikom... i ? što mislite da sam dobila? „Baš ti hvala“. Neeee... zar moram biti takvo govno! 
Ova dva „mama“ događaja su me zapravo potaknuli na pisanje ovoga posta. Na oba dva događaja sam odmah reagirala i ispravila načinjenu štetu. No potaknuli su me na razmišljanje kako se to ponašamo ponekad i zašto. I samo mi je potvrdilo kako sve kreće od nas, nitko nam nije kriv ni za što. Puno njih se neće složiti sa ovim mojim napisanim riječima... niti ne moraju jer to je moj blog u kojemu pišem moja razmišljanja proizašla iz moga životnog iskustva.
Prvi „mama“ događaj sam išla riješiti šutnjom i strpljivošću u nadi da će skopčati da sam zauzeta s poslom i da me uznemirava. Tlak mi je rastao, ali nisam reagirala... test strpljivosti, tolerancije i razumjevanja sam prošla.... ali i pala. Pala jer sam je uvrijedila... nisam je slušala. Svaka osoba želi da je se čuje.. Tada čim mi je to rekla sam se probudila i pomogla joj jer i mene boli kada nju nešto boli.
Idući „mama“ događaj desio se par dana kasnije i nisam više trpila već joj uzvratila jednom riječi u nadi da će shvatiti. Opet sam dobila signale njenim odgovorom i opet ne samo njenom boli već i svojom sam shvatila da niti to ne valja.
Tada sam se uhvatila razmišljanja.
Jest da je bila neuviđavna u tim situacijama i da nije gleda da li sam skoncetrirana s nekim poslom pa ne mogu sudjelovati u njenim zamislima, ali ne trebam se onda prepuštati osječajima nervozne. I tada sam shvatila da puno puta vidimo geške drugih i to nas izbaci iz takta umjesto da se učimo kontroli i postupamo primjereno situaciji.
Jer ne živimo sami i isprepliču se različiti osobni svijetovi. Njihove potrebe u datim trenucima. Ona je bila u svome poslu i gledala je kako joj SADA treba pomoć, a ja sam bila u svome i kako me SADA dekoncetrira i stvara mi nervozu.
I tada kada sam sagledala iz svih kuteva situaciju sam si došla do jedne spoznaje. Da mi ne stvara ona te osjećaje već da ih si ja sama stvaram! - moje misli... sve kreće od nas samih.
Moja svijesnost i realnost mi govori da ona je bila neuviđavna, ali i da živimo sa još jednim svijetom koji ima sadašnjost i trenutnu potrebu, stoga sam i ja bila neuviđavna. Zato sam si te osijećaje koje sam si SAMA stvarala sa negativnim razmišljanjima odmah na početku stvaranja trebala prekinuti sa pozitivnim razmišljanjima i zamoliti ju da pričeka minutu jer sam taj čas zauzeta i duboko skoncetrirana.
Shvatila sam da je bit u tome da ako je osoba nedovoljno svijesna nekih stvari, a ja ih vidim nisam tu da joj sudim već da joj pomognem i usmjerim je svojim ponašanjem, a ujedno se i učim strpljivosti i kontroli uznemirujućih osječaja. Ako se netko ružno ponaša prema nama, psuje nas, vrijeđa nas itd. opet nisam tu da mu sudim već ću samo dobiti spoznaju kakva je osoba i koga ću izbjegavati, a s kime ću se družiti. Ali s obzirom da nisam savršena od mene će dobiti i po zasluzi, ali jedino onda kada je osoba stvarno prešla sve moje granice... da... sve... imam ih više stupnjeva A na mene neće utjecati jer znam tko sam... ja sam ono što želim biti.... ja nisam ono što mi je netko rekao ili učinio... to je moja prva granica na koju ne reagiram. Ono smo i djelujemo ovisno što držimo u MISLIMA.
Slijedi jedna kratka stara budistička priča:
Chu i Wu vraćali su se kući nakon tjedne meditacije u samostanu.
Razgovarali su o tome kako se čovjek suočavao s žudnjom. Stigli su do obale rijeke.
Ondje su zatekli lijepu ženu koja je željela prijeći rijeku.
Chu ju je podignuo, prenio je na drugu obalu i nastavio dalje s prijateljem.
Wu je nakon nekog vremena rekao:
“Razgovarali smo o žudnji i iskušenju, a ti si uzeo tu ženu u naručje.
To je bila prilika da grijeh uđe u tvoju dušu”.
Chu je odgovorio: “Dragi moj Wu, postupio sam prirodno.
Prenio sam tu ženu preko rijeke i ostavio je na drugoj obali.
A, ti je i dalje nosiš u mislima - i zbog toga si bliže grijehu i zapitaj se što ti to govori.
I ono što je najvažnije, koja god da jest situacija testira nas u kontroli osječaja i sprovođenju svoga puta. Mnogo puta sam kao što vidite pala i znam da ću i dalje na nekim drugima padati, ali samo sam čovijek koji teži ka visokim ciljevima... savršenstvu... koji znam da ne postoji, ali mi stvara poticaj za napredak i rast na svome putu.
Koju god odluku donjeli i sproveli treba se potruditi biti uljudan i na lijepi način se ponjeti prema osobi koja nam je bliska i draga i koja je toliko stvari napravila i radi za nas.
Nema potrebe stvarati nepotrebnu bol drugima, ako žele našu prisutnost, potrebni smo im kako bi se osiječali voljenima, ispunjenima i poštovanima. Zar i mi to ne želimo?
Ima situacija kada nekada nema rezultata.... primjer je moj otac... On je osoba koja kada se nešto krivo napravi to može ponavljati 3 dana i spočitavati.
Tako sam za njegova neizlječiva i konstantno ponavljajuča ponašanja i razmišljanja pronašla način za sebe da mu prekinem na dovoljno lijepi način nit kada počne ponavljati što se trebalo napraviti i kako napraviti kada se nešto krivo napravilo. Jednostavno mu kažem „Što je učinjeno je učinjeno, gotovo je za slijedeči put sada imam ili ako je riječ o nekoj drugoj osobi ima iskustvo i znat ču/e što treba/m napraviti i kako razmišljati“, a ako nastavi sa svojom ponavljajučom pričom počnem mu brojati tako da uvidi koliko puta je ponovio jedno te isto i da je dosadan ne odgovarajući i suprostavljajući mu se. A ako okrivljuje nekoga drugoga, a i on je bio sudionik i mogao je djelovati, a nije, no glavno da je netko drugi kriv onda mu u takvim treuncima pronađem falingu i obznanim mu je i promatram izraz lica koji se pretvara u shvačanje i šutnju.
No sve to je samo trenutno i ponavljajuće jer nije osoba koja ide u dublje analize, razrade, razmišljanja i mijenjanje sebe s ciljem duhovnog rasta.
S njime sam naučila da ono što ne možemo promijeniti ne treba nas niti uznemiravati i stvarati si negativne osjećaje, a kada se ponovi došla sam do stupnja da mi je to smiješno i samo se nasmijem i kažem si evo ga na opet i počnem mu brojati . U tim situacijama ga gledam kao dijete koje ste htijeli nešto naučiti, a ono stalno ponavlja greške, i kada ju ponovi vam je smiješan i puštate ga u nadi da će shvatiti i naučiti jednoga dana, i dalje ste s njime trudite se i podrška ste mu u životu; prema dijetetu se nema osuđujućih misli ili negativnih osječaja jer znate da nije svijestan što radi i da mu treba vremena da nauči. Već se nasmijete i kažete si evo ga opet.
Ono što je prisutno je svijesnost da je prisutna lagana napetost, emocije postoje i ne možemo ih zanemarivati. No to nisu one negativne emocije, već kao što rekoh osjeća se lagani neki kao presing jer ipak se situacija ponavlja ali smo se ih naučili kontrolirati. I bitno je da se razlikuje kontrola emocija od potiskivanja jer se sa potiskivanjem dobiva kontra efekt (potisnuti bijes, nezadovoljstvo), bitno je da se znamo nositi s njima i prihvatiti situaciju i stanje - jer znam da je takav i da ga ne mogu promijeniti, da ga moram prihvatiti i djelujem ovisno o situaciji. A ja imam svoj put u kojemu si prikupljam misli koje su korisne i djeluju i na taj način si pronalazim načine kako da se nosim sa određenim uznemirujućim situacijama, i da ih okrenem u korist da me ne uznemiruju i da djeluju na duge staze, a ne trenutno. I uspijevam!
Tko hoće malo više pročitati o ovome istome može na ovome LINKU
A zagrljaj? Kada ste zadnji put zagrlili roditelje? Ili pokazali poštovanje i ljubav? Po mami visim dan danas bez obzira na svoje godine i visit ću do kad bude na kugli zemaljskoj. Ne želim čekati zadnje trenutke. Sa ocem nemam baš takav blizak odnos, ali se trudim pokazati na NJEGOVOM JEZIKU bliskost.
Zašto na njegovom jeziku? Jer bi na njega netko gledao kao da ne voli dovoljno. A ja gledam na ljude ono što jesu. Sigurno da naiđem na osobu s takvim pogledima ne bi ulazila u vezu s njom. No otac mi je suđen i preko njega učim što znači voljeti. Svatko daje ljubav na svoj način i s obzirom na svoje prioritete i ono što voli i na kojemu je stupnju razmišljanja. Moj otac ne pokreće neke dublje razgovore, a kamoli duže, već priča o onome što njega interesira i sluša samo sebe ne zna druge, gurman je, kada sam bila manja nije znao niti u koji razred idem, skoro pa da se sjeti koliko godina imam, kao i kada nisam živjela s njima znao me nazvati, ali me nije pitao kako sam, bilo što intimnije o meni, već pita da li sam probala i da li jedem kobasicu koju mi je poslao, da li općenito jedem, površno pitajući o nekoj aktualnosti.
Gledam puno njih se ljuti na svoje roditelje da im ne daju dovoljno ljubavi i da je ne znaju pokazati. A ja gledam ono što je moj otac i koliko mogu od njega očekivati. Gledam što voli, a svi mi nešto što i sami volimo želimo podijeliti sa drugima. Tako on meni zapravo daje svoj maksimum, koji ne ću reči da je očaravajući no to je njegov stupanj. Znam i svijesna sam da se može puno bolje, ali to je ON! I on me VOLI! Jest da zna piliti svoje, ali to je ON! Jest da kada smo „pričali“ preko telefona da je bilo o onome što je njega interesira, ali to je ON, uostalom nazove i interesira se... na svoj način! I svoju ljubav mi pokazuje na svoj način i ne tražim više od njega i po mojim zamislima kako bi trebao pokazivati i kakav bi trebao biti jer vidim više i dalje od njega, već prihvačam ono što mi daje i koliko je sposoban dati. I pročitala sam ga i naučila o njemu kako on pokazuje svoju ljubav i odmah je s time i osječam i prihvačam jer u cijeloj toj pozadini se krije toplo i meko srce koje zna izazvati u njemu suzu u oku koju tada pokušava sakriti jer je ful osjetljiv na ljudsku muku i nevolju... da... čak i na filmove zna pustiti suzu pa brzo pobijegne.
Žao mi je samo onih koji u tolikoj želji da budu voljeni imaju razne strahove i nsigurnosti i toliko su je se gladni i žedni da ih je nemoguće namiriti i vječno su nezadovoljni. Pitam se, zašto onda stoje na mjestu i ne poduzmu nešto – prevedeno; zašto si stvaraju negativne osječaje?
Kao što rekoh svatko ima svoje muhe, na kojima sam treba poraditi, a to je cijeloživotni posao ako se uopće udostojimo uči u lov na njih. Ona je tamo gdje je, ja ne želim biti ona ili on, sami si stvaraju svoj životni put i ja tu ništa ne mogu već ih mogu samo prihvatiti takve kakve jesu (nivo razvojnog puta), a dalje idem svojim putem.
Zbog takvih i sličnih događaja trudim se biti bolja... budna... otvorenih očiju i ušiju, biti što poštenija, obzirna i dobra . Inače imam strpljenja i razumjevanja, ali tih par puta nisam imala, i ne želim si niti dopustiti više iti jednu priliku za takve postupke. Treba se učiti kontroli u službi ljubavi i suosječanja. A da bi to uspijela vježbam konstantnu budnost.
Moji su mi dali puno, a to je toplo i meko srce puno ljubavi.
I na tome sam im zahvalna toliko da ne gledam njihove mušice a kad mi neka stane na nos otpuhnem ju, a ako je previše dosadna tada sam uporna i mašem dok ne odustane a ako me ugrize, onda ću joj reći da je bezobrazna i da me to boli i da me je to povrijedilo, a ako ni to ne upali onda ću ja nju ugristi da osjeti i nauči kako je to jer očigledno nije upoznata sa takvim osječajima ili je nedovoljno osviještena. 
Jer naučila sam „Što je previše je previše“ i da onaj koji ima više daje onome koji ima manje i tako se preklapamo u svemu i zato smo svi različiti, a opet isti jer svi smo na putu kroz koji učimo u potrazi za mirom, srećom i blagostanjem iliti nirvanom. A to je samo kratka verzija podugačke strpljivosti, kontrole živaca, osječaja i kontrole ega i stvarne krajnjosti i postavljanja granica.
Često mi se vrte pitanja: kako ispravno pokazati ljubav onima do kojih mi je stalo, gdje je granica između brige za sebe i brige za druge - kako napraviti balans u gledati pozitivno, ne zamjerati, nadati se, podnositi, razumjeti, biti strpljiv, dobrostiv. Što sam već sada i što bi kao trebala biti. Znam samo da treba zgaziti puno svog ega za to. Težim ka tome da ga održavam na potrebnoj razini - normali kako ne bi prešao u taštinu.
Mislim da sam dosta toga rekla u priči s mušicama. Treba biti strpljiv i tolerantan dok se ne pređu krajnje granice, a te granice su kod svakoga na drugome mjestu, nekome više na početku, nekome na sredini, a nekome pri samome kraju, a gdje je kraj? Svatko s obzirom na stupanj znanja ima svoj kraj. A tolerancija se uči i strpljivost se uči, sve se uči, na svemu moramo stalno raditi i proširivati njihova značenja i s time rasti. Svi tražimo, svi čeprkamo, svi oremo i u svim tim nastojanjima ponekad napravimo kaos i nemir.
Dosta puta nismo sigurni jesu li naše odluke ispravne ni kamo će nas ustrajnost i tvrdoglavost odvesti, niti smo svijesni koliko skupo čemo to platiti. Niti trebamo, niti možemo jer onda bismo sve znali, a gdje bismo onda bili? I zato mislim da je sve u neprekidnom učenju i vježbanju suosečajnosti, dobročinstvu, empatiji, obzirnosti kako bismo mogli napraviti najbolje poteze i odluke. I odmah s time dobivamo etiku i moral; kulturu ponašanja, koju ne trebamo štrebati na pamet.
S obzirom da nisam živjela od svoje 20-te sa roditeljima pruža mi se jedinstvena prilika za daljnje učenje i testiranje sebe i stajališta koja sam si kroz život stvorila. Jer kroz život učimo kroz različite veze; sa partnerom, prijateljima, roditeljima, poznanicima i slučajnim prolaznicima. Prvo su me užasno živcirala njihova ponašanja, a onda sam počela pronalaziti riješenja za riješiva i neriješiva njihova ponašanja.
Ako mislimo da smo napravili sve solucije sa nekim ne riješivim ponašanjem/problemom i nisu djelovale ili su kratkoga vijeka i ponavljajuća su onda gledam da trebam promijeniti sebe, a ne okolinu. Jer mi smo ono što MISLIMO, mi smo misli koje su pokretač STVARANJA uznemirujučih osjećaja i (svoga) svijeta. Kao što se može vidjeti uspjevam i djeluje. Nisam njih promijenila, niti mogu ali sam zato naučila kako se nositi sa njima i s time životom, a da mi se ne stvaraju uznemirujući osječaji i da ih volim sa svim njihovim slabostima/manama i ne spočitavajući im za „nedjela“ iliti greške. Jer gledam dobru ljudsku stranu, a mane toleriram; naravno treba znati što i koliko treba tolerirati i gdje su granice.
Partnera sami izabiremo i sami si ga namečemo jer i on će koliko god da smo ga se trudili izabrati što privlačnijeg i „kvalitetnijeg“ imati svoje mušice, razlika je samo što smo si ga sami nametnuli pa ga se možemo i riješiti.
Osoba sam koja poštuje i prihvaća osobnost – razlike, kaže što je smeta, koja prihvaća tuđa iskrena izvinjenja i ne gleda na to da je s time osoba manje vrijedna već dapaće da je itekako sposobna biti ponizna, jer ima snage reći izvini i s time (si) priznati greške ( „SI“ jer na to čak gledam da iskrenim priznanjem nije meni priznao samo meni nego i sebi jer mi je izvinjenje pokazatelj duhovnog rasta), osoba sam koja pohvali tuđa dijela bilo koje vrste jer za sve treba truda i postajem osoba koja je sve to je još digla na višu razinu, jedno od je da se nisam zahvaljivala osobi što me voli – ono što jesam, što mi ŽELI DATI svoju ljubav i da sam joj beskrajno zahvalna na tome, na dalje ću i to pridodati u svoje zahvale. Previše stvari uzimamo zdravo za gotovo.
Žao mi je jedino što još nisam naišla na osobu koja će to prepoznati i zaustaviti se. Prva je iskorištavala slobodu koju pružam jer se tada nisam naučila zauzeti za sebe jer sam bila nezrela i previše sam se davala sebičnoj osobi, i moj način funkciniranja se iskoristio, a druga nije iskoristila jer je gledala krive stvari i samu sebe ugušila jer ujedno nije govorila što je smeta, a ja ne mogu čitati ljudske misli i ispunjavati ljudske potrebe koje nisu vidljive ili koje nisam uočila već mi se mora reći, jer sam samo obično ljudsko biće koje želi dobro drugima, da su sretni i zadovoljni, i biće koje ujedno griješi na svome razvojnom putu i nema moć telepatije.
Trenutno sam umorna od svega, iscrpljena i uživam u samoči... a u samoči sam spremna biti i do kraja života, ako ne naiđem na osobu koja će me razumjeti i moči pratiti. I samo znam da sam jako puno naučila i dobila iz tih dviju veza, i ta dva vrlo dobra i korisna iskustva spajam u jedno.
Do tada i na dalje ćemo spoznati i spoznavati sve više što znači prava i iskrena ljubav... bezuvjetna ljubav... čista ljubav... to je sve, to je život, to je dobro i loše („U dobru i zlu“).. to je... cijeloživotno učenje...i otkrivajte sami ja sve više otkrivam. A što više otkrivamo međuljudski odnosi nam postaju jasnij, jednostavniji i manje uznemirujući...
Kroz život naučimo gdje se trebaju postaviti granice, što treba prihvatiti, a što odbaciti. Kroz jednu vezu i osvrtanjem na njenu prošlost sam naučila što treba odbaciti, a što prihvatiti, gdje postavljati granice, izboriti se za sebe, stajati iza svojih misli, a jedna vrlo kratka me je dobrano pogodila, uzdrmala i probudila iz zimskoga sna što me potaklo da otpuhnem prašinu sa sebe i pogledam što se to nalazi ispod - ono što već jesam, ka ćemu težim i što treba malo poštelati kako bi se napravio još bolji od boljeg... model.
Cijeli život se tražimo i upoznajemo sa sobom. Ono što je najvažnije je da nema krivaca jer ne tražim krivce i nikoga ne okrivljujem ni za što jer sve kreće od NAS samih. Da sam se postavljala drugačije bilo bi drugačije i okolina bi se drugačije postavljala prema meni. Kako se postavimo tako će nam i biti. Tada bi imala drugačije misli, drugačija razmišljanja, zato mi se na dalje neke situacije više neće dešavati u životu jer sam ih prošla, osijetila i naučila.
Svi smo Božja djeca... svi smo isti... nema gorih i boljih... ali treba to shvatiti i proširivati si... meni je to sve jasnije i zato imam veliku toleranciju i razumjevanje za ljude. I unatoč svijesnosti o težini života sve se više smijem (viječnih li životnih paradoksa ), ne predajem se depresiji i crnim mislima jer sve više otkrivam sive zone između crnoga i bijeloga – paradoksa... i smijem se! Smijem se sve više životu i uživam u životu!
No nekada nam pročitano nije dostatno jer nemamo dovoljnju širinu znanja i razumjevanja i pročitamo doslovno i plitko. Tako neke djelove čitamo doslovno iz Biblije ili Kur`ana ili iz budističkih spisa... jer ih zapravo ne znamo pročitati (još ili za sada jer nam nije vrijeme). No za početak je nekada i ono što nam nije previše jasno, a razumno nam zvuči dobro implementirati u sebe, zadržati dah i držati u sebi dovoljno dugo dok sjeme ne pusti korijenje, a ono što pusti to je naš put. I neće pustiti iste korijene kao nekome drugome jer svatko ima svoj put, svoje životne situacije i događaje kroz koje zapravo učimo. Sve pročitano, ono što smo čuli ili što smo samo prošli kroz neku prostoriju i situaciju ostavilo je traga na nama, stvorilo nam nove spoznaje i proširilo već postojeća saznanja. I svi idemo ka jednome, ali do toga dolazimo različitim putevima.
Dobro je imati pozitivne, ohrabrujuće misli i koje će nas voditi u teškim situacijama i mudre misli koje će nas držati budnima u svakodnevnim djelovanjima.
„Kad bih molila Boga da svi ljudi budu zadovoljni sa mnom,
Pred svakim bih vratima trebala mijenjati svoje mišljenje.
Stoga ću radije moliti da moje srce bude čisto pred svima.“
Amma Sara
I?.... koji je moj put?... onaj koji odaberem... izabire ga toplo i meko srce puno ljubavi... a to je put mira, sreće, blagostanja i ljubavi... ponekad mi je malo mutno kako to postići pa znam i skrenuti na krivi put i zalutati, ali ima nešto što me vodi i uvijek me vrati na onaj pravi put. A onda kada se vratim na njega vidim novo dobivena iskustva koja su mi proširila taj moj put, produbili, povečali kako bih ga još više znala razumjeti i pravilno sagledati i s njime nastaviti.
I tada svaki put spoznam da što više znam sve manje znam jer mi se stalno otvaraju nova vrata puna novih i većih spoznaja. Ima li kraja? Ili je sve kao svemir i duša.... bekonačno?
Svaki novi dan je novi početak i nova mogućnost da učinimo nešto od sebe i svog života, da damo najbolje i budemo bolji čovjek.
I na kraju...
Mi smo ono što mislimo
i s time...
stvaramo svijet kakav želimo gledati
i mijenjamo okolinu...mjenjajući sebe.
Vukovi
Nekada davno je stari Cherokee svome unuku ispričao jednu životnu istinu.
- U nutrini svakog čovjeka se vodi bitka. Kao borba između dva vuka. U nutrini svakoga od nas.
- Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivnju, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam... Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru.
Mali indijanac se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, te ga zapita:
- Koji vuk na kraju pobijedi?
Stari Cherokee odgovori sa smiješkom na svojem starom licu:
- Pobjeđuje uvijek onaj kojega hraniš...
Misao mog srca...
buđena snenim maznim glasom...
mažena vrelim dahom...
opijena očaranim pogledom...
smirena nježnim dodirom...
ovijena maglom i tvojim bićem...
isprepletena pogledom tvojim...
istkana od tvojih poljubaca...
naslikana kistom tvojih usana...
voljena ljubavlju tvoga srca...
sretna sam...
zbog sjaja u tvojim očima...
zbog mirisa tvoje kože...
zbog pogleda dječačkih očiju...
zbog nježnosti krila leptira...
zbog osmijeha na tvojim usnama...
zbog otkucaja tvog srca...
zbog ljepote tvoje duše...
zbog iskrenosti tvoje misli...
zbog dodira tvojih ruku...
volim te...
zar je potreban razlog?
@desertrose
- 17:20 -
četvrtak, 27.12.2007.
Upgrade
Kroz život su mi se desile različite situacije i događaji koji nisu bili ni najmanje laki i lijepi.
Razni uzroci i utjecaji učinili su svoje i stvorio se pritisak koji me naučio da na dalje kroz život moram pokazivati drugima da se poštujem, jer bez toga se ne može živjeti kao dostojan čovjek. Pokazujući samo svoje dobre strane i moć razmjevanja drugih nije mi donijelo dobro.
Toleriranje je moja jača strana, trudim se gledati tuđim očima... i puno puta u životu sam se ponašala da kad te netko udari okreneš i drugi obraz. No uvidjela sam dosta puta da ni to što sam se držala po strani i išla samo svojim putem nije bilo od velike pomoći. Razumijevanje i toleriranje ponekad ne urađa plodom već treba pokazati i zube.
Počela sam tražiti zlatnu sredinu i našla sam je između „Okreni drugi obraz“ i „Što je previše je previše“.
Uvijek se trudim slušati osobe do kojih mi je stalo tako da ih čujem što govore, a ne samo saslušavam, ulazim što više u dubinu druge strane, pokušavam uči u njihov svijet, pogotovo partnerov kako bih ga mogla pratiti, shvatiti i nešto naučiti od njega, i s time si proširiti vidike. I zato prihvačam osobe ono što one jesu jer gledam njihove pozitivne strane, a u slabijim stranama ili manama im pokušavam biti potpora, a ne okretati ih protiv njih. Ne žeilm ih mijenjati iz razloga jer ih nitko drugi doli oni samo sami sebe mogu mijenjati. Prihvačam ih ono što jesu i volim ih upravo zbog onoga što jesu. Ne namečući im svoje neke ideje kakvo bi što trebalo biti i kakav bi moj partner trebao biti.
Od partnera tražim samo da bude upravo ono što jest, i volim ga i prihvačam ga koliko god bio različit od mene.
Najžalosnije mi je što ljudi kompliciraju jer im je teško prihvatiti razičitosti - svi moramo biti podjednako komunikativni, imati iste potrebe, isto ponašanje, iste kriterije uspješnosti, iste interese i iste strahove – od toga se zgražam i ne pristajem na to. Ja sebe volim točno ovakvu, ono što jesam, a tako gledam i druge.
Zbog svega toga spoznala sam više o ljubavi, životu i ljudima uvidjevši koliko su ljudi nesigurni u sebe i nespremni ispravno voljeti.
Treba imati ljubav prema sebi i prihvaćati se onakvim kakvi jesmo. Kad se naučimo prihvaćati i voljeti sebe, tada smo spremni i stati pred ogledalo, pogledati si u oči i reći „Volim te baš ovakvu kakva jesi“ ili „Baš si mi zgodna!“
Ne volim kada ljudi ne vjeruju u vlastitu sposobnost, a na sva zvona oglašavaju svoje kvazi vrline i veličaju se. Međutim sa takvima se ne zamaram i ne zavaravam prividima i tada namjerno šutim kad me se pokušava impresionirati.
Čovjek koji je spoznao i dotakao vlastito dno zna da se nema čime hvaliti. I može bolje sagledati šo treba cijeniti i gledati kod drugih. Jer samo oni koji su dodirnuli dno vlastitog bića i samo oni koji su se makar jednom ponizili, priznavši sebi - u potpunosti - da postoje slabosti u njima mogu skupiti snage za dalje.
Dosta ljudi pokušava ispraviti neke svoje nedostatke, ali i dosta često ostaju samo na riječima - "radim na tome" , a zapravo bježe od sebe, skivajući se dižući ili gromoglasnu buku da bi se obranili ili skinuli odgovornost sa sebe ili pronalaze razna opravdanja koja nama ničemu ne koriste jer s time ne zavaravaju nas već sebe, a nama će eventualno stvoriti privid o sebi i virtualnog „ja“.
Takvi nisu ili psihički još spremni, ili ih je presrela zabluda... najčešća, da se problem nalazi drugdje... i ne mogu dalje.
Zapravo ne žele zagristi blato. Poniziti se. Da teže iskreno ka svojim promjenama težili bi ka tome. No ne mogu... jer se ne mogu i nemaju snage poniziti.
Problem je upravo u tome - poniziti se.
Ne žele to prihvatiti jer im to ne dozvoljava taština, ego im proradi.
Treba mnogo hrabrosti da se nadvlada sebe i ponizi se na izvoru istine o sebi! Prihvatiti ono što jesmo i biti iskreni prema sebi. Taj izvor je zbunjujuć na početku, a ono što se vidi izaziva silno gađenje, izgubljenost i osječaj bezvrijednosti.
Tada je potrebno stisnu zube, skupiti hrabrosti i početi se polako uzdizati. Da bi na kraju sve više kroz gustu maglu počeli uočavati čisto... biće.
Najjači čovjek na svijetu je onaj koji je nadvladao sebe.
Lako je pobijediti druge, lako ih je nadmudriti, ali neka svatko pokuša zaustaviti vlastiti kaos u sebi!
Što više osuđujemo druge ljude, što smo skloniji tražiti krivce i što smo manje sposobni razumijeti i suosjećati to više „negativnih“ djela radimo.
Naime, u većini slučajeva „negativna“ djela posljedica su izgubljenosti i straha, a ne toga što smo „loše osobe“. Stoga je dobro znati da i ljudi koji takva djela rade, ne rade to zbog „zla u sebi“ već zbog toga što ne znaju drugačije. I zato im opraštam.
Ako smo voljni učiti na vlastitim iskustvima „negativne“ stvari u životu nam mogu donijeti samo pozitivno, čime se automatski marginalizira njihova negativnost. Čak se čini da su ponekad potrebne kako bismo napredovali kao osobe.
Negativna iskustva, ma kako teška bila, zapravo i nisu negativna, već predstavljaju stepenicu koju je potrebno priječi kako bismo postigli višu svijest, mir i zadovoljstvo - sposobnost da se ima i sprovede u praksi empatija, suosjećajnost, razumijevanje, i praštanje.
Ljudska misao i duša samo su nesiguran val što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha i želje u potrazi za srećom i sigurnošću.
Treba se probijati svakodnevno kroz nedaće koje nam život nosi, probijati se samo ljubavlju bez uzmaka, truditi se biti bolji i biti bolji i prema ljudima koje svakodnevno susrećemo.
Pokušavam davati samo ono dobro iz sebe, imati veliku disciplinu svojih osjećaja, no za to je potrebno mnogo smjelosti, živaca, hrabrosti i neizmjerne snage, i vjere koju u sebi treba naći.
Posljedice životnih situacija dovele su me do toga da uspijevam suočiti se i priznati sebi što jesu i što nisu moje greške i da napokon uspijevam čista srca sagledati što je pravi put i proširim si poglede i raščistim um.
Sklona sam da učim iz vlastitih životnih situacija. Sve što mi se dogodilo smatram koliko god da mi je bilo teško razdoblje, gledam ga kao poželjnim iskustvom. Svaki loši događaj pomogao mi je da ono što se meni dogodilo ne učinim nekom drugom. Da me moja žrtva naučila empatiji, odnosno suosjećanju. Sve što osjetimo na valstitoj koži najlakše i najbrže naučimo. Ako sam nekome nanijela štetu, takvo iskustvo me naučilo toleranciji prema ljudima koji isto to rade meni.
Dobivene lekcije kroz svoja iskustva šteta je propustiti i nešto ne naučiti iz njih. Sve je koštalo i boljelo. Stoga ne želim biti neodgovorna prema sebi, nezrela i ne mudra jer svi znamo kako je to biti u negativnome stanju, a zadržavati se u njemu i ne učiti iz toga znači stajati na mjestu.
Ako mi ljudi želimo promijeniti svijet ka boljemu, da se napravi barem mali pomak, prvo trebamo poraditi na sebi i krenuti od sebe jer svaka jedinka je uzročnik vanjskih okolnosti.
Da mi se stupanj duhovnog zrenja sigurno desio, uviđam u mojim pokušajima da pročistim srce i prosvijetlim um, dobivam u sebi nevjerojatnu širinu pogleda i dubinu, a dokaz mi je osječaj koji dobivam i koji sam dobila, a to je osječaj zadovoljstva, mira i ljubavi.
Sretna sam što sam dobila mnogo novih spoznaja i ljubavi i zahvalna sam.
I znam da me čeka još borbi sa svojim unutrašnjim bitkama i zato idem u potragu i tražim mir u sebi.
Više nisam ona ista cura od prije... i to ne samo od prije par godina, niti od par mjeseci već čak i od par minuta.
I zato treba gledati osobu ono što je u sadašnjosti, a ne što je bila i prošla u prošlosti. Zapravo samo sadašnjost i postoji... vrijeme ne postoji...
Upgrade je napravljen
P.S.
Pitajte se jeste li čovjek pun ljubavi i vjere u ljudski rod i dobro u čovjeku?
- 20:31 -
petak, 21.12.2007.
Pouka kroz humor
Joj što je SHeneeee 
- 12:24 -
četvrtak, 20.12.2007.
SRETAN BOŽIĆ I NG!!!
s obzirom da nisam uspijela izvaditi flash animaciju iz PPS-a
sretan Božić i NG Vam želim ovim linkom
===> 
- 14:24 -
srijeda, 19.12.2007.
La la la la
Tiri ri ri... ri ri... ri.. Pumbaaaaa!
Pumba i u metalik verziji...
Think
- 17:41 -
ponedjeljak, 17.12.2007.
BUDITE SRETNI!
Kročite smireno kroz buku i strku
i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja
da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno
i slušajte što vam drugi govore.
Jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe -
one uznemiruju dušu.
Uspoređujući sebe sa drugima, možete postati sujetni i ogorčeni,
jer uvijek će biti gorih i boljih od vas.
Uživajte u svojim dostignućima, kao i u svojim planovima.
Vodite računa o svom zvanju, ma kako skromno bilo,
jer to je nešto što stvarno posjedujete u ovom nemirnom
i promjenjivom vremenu.
Budite svoji!
Posebno ne iziskujte lažnu naklonost, niti budite
cinični u ljubavi.
Unatoč svim prijevarama i razočaranjima,
ljubav uvijek ispočetka niče poput trave.
Brižljivo postupajte s iskustvom koje vam donose godine
i dostojanstveno im predajte mladost.
Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedaća.
Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima,
previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom.
Ispod zdrave discipline, budite nježni prema sebi.
Vi ste dijete Svemira, kao i stabla i zvijezde i vi imate
pravo biti ovdje.
I bez obzira da li je to vama jasno ili ne,
Svemir se razvija točno onako kako treba.
Zato budite u miru božjem, ma što on za vas bio
i ma kakvi bili vaši zadaci u ovoj ludnici,
sačuvajte mir u svojoj duši.
Sa svim svojim prijevarama, svojom iskrenošću i
promašenim snovima,
ovo je još uvijek predivan svijet.
Čuvajte sebe.
Uložite sve što imate i što jeste -
I BUDITE SRETNI!
Max Ehrmann
- 15:15 -
subota, 15.12.2007.
Zbogom
Rekla si zbogom
pojavilo se naglo
no smogla si snage za to
a ja se nisam željela rastati sa tobom
nisam željela samu sebe baciti na dno...
ti rekla si zbogom
i sada još samo razgovaram s Bogom
i ti ne prepoznaješ više moju bol
a zauvijek si ostala skrivena u meni
moje ime ti dođe kao na ranu sol
i pitaš se što te to još tjera meni ka ženi...
i potonućemo zajedno zbog iste stvari
zbog istih strepnji u noći
jer što čovjek više stari
sve više žali zbog onog što je moralo proći...
i zakačićeš me slučajno rukom u prolazu
a ja ću biti sa njim
i vidjet ću na tvom licu, u tom čudnom odrazu,
vidjet ću da me nisi zaboravila sasvim...
da sam ti ostala vječni trag
vječna bol
jer stiglo je saznanje...
što se imalo
što se stvorilo
što znači skladan dom
iskreni osječaji
iskrene riječi i onaj moj dubok lom...
a punina mojih riječi govori :
znaj jedina sam bila i biti ću
koja te je slušala i čula,
koja te je gledala i vidjela
no to saznanje stići će kasno...
i tada nastupa praznina, tupost i bol
Dok noći provodiš
U mojim snovima,
Dok danom živiš mi u mislima;
Dok si s njom,
Osjetiš li
Da me još u tebi ima?...
Jer pojiš se mojim suzama
I hraniš se
Njenim poljupcima,
A ja udišem svaki izdah
Kojim pokušavaš
Izbaciti me iz sebe.
Gledajući u beskraj,
Ispred sebe vidim prošlost…
Željnim očima pratim tvoje pokrete…
Suzama još milujem uspomene
Najvažnije od svega partnera se mora doživljavati kao sebi ravnim bez obzira na bilo koje okolnosti.
Mora se shvatiti da se ljubav ne može odbaciti zbog plitkih razloga. Mnogi ljudi znaju po cijeli život tražiti ono što im odgovara i ukoliko je postojala harmonija, sklad i sreća i toliko ste bili sretni da ste našli sreću... NE PUŠTAJTE JU NI ZBOG ČEGA! ...jer tko zna hoćete li ju ikada ponovo naći...
- 12:09 -
utorak, 11.12.2007.
Kako došlo tako...
Došlo je naglo. Ljetna nevera koja sunčani dan presječe na dva dijela.
Mazno se protezala na toplom kamenu. Davala se suncu u svakoj riječi, šutnji, pokretu. Zlaćana toplina joj se nastanila u porama. Puštala je nektaru da prodre do samih kostiju. Disala njegovim ritmom opčinjena harmonijom i bogatim mirisom svitanja.
Nevera ju je zatekla nespremnu. Niotkuda mukla grmljavina. Nebo je padalo u more, tišina se cijepala. Vatrene kugle, uz prasak, načiniše kavez oko nje. Prekrila je uši dlanovima, čvrsto stisnula oči pokušavajući sačuvati bar jednu svilenu nit. I njihovu pjesmu. Ponavljala je refren u sebi sklupčana od boli. Spržena, sleđena. Pobijeđena.
Odustala je. Odustala i ustala. I pustila da joj klizi niz obraze. Pa preko ključne kosti sve do bokova. Da iscuri. Potpuno. Do posljednje kapljice. Lakoća na grudima.
Ne može točno odrediti trenutak u kom je tišina zavladala. More se ljeskalo kao i prije. Sunce ispijalo kapi svuda oko nje bližeći se. I dok joj je prva zraka liznula uvojke posegnula je za ručnikom. Dobro se istrljala. Posušila. Sama.
A onda je uzela, davno zaboravljenu, bočicu sa najjačim zaštitnim faktorom. Debelim slojem se premazala. Temeljito. Ne želi više zlato i kob. Plavo je njena boja.
Prošlo je naglo. Ljetna nevera koja okončava dubokih udisajem opranog zraka.
Konačno opet svoja......... Mirna.
- 15:01 -
ponedjeljak, 10.12.2007.
Drgi put gledaj bolje!
Dat ću sve od sebe... i hoću.. jer dobih još jednu lijepu životnu lekciju. Klap drugi put, razlika u nijansama. I ne žalim.
Svi moji životni suputnici... hvala vam, već sam se jednom zahvalila, al od viška glava ne boli. Nekada su s nama duže, nekada kraće, no bili su i neki na jedan drugačiji način možda ostanu i dalje.
Lijepo je vjerovati, lijepo je voljeti, lijepo je znati voljeti, daješ se, cijelog sebe.
Nekad ne vidiš, a ponekad i previše vidiš. Zato postoji škola... zove se životna škola.
Poštujem svačije mišljenje i svakoga čovijeka koliko god da je manji od mene jer ja sam u jednome periodu života bila manja. I nije me neke stvari sram priznati jer ih prvo priznam sebi, a onda mogu nekome drugome. Jer kada se suočimo prvo sa sobom tek onda se možemo suočiti s drugima. I svatko je bolji u nečemu, ovaj od mene u nekim razmišljanjima ja od toga u drugim treći od mene u trećim itd..., ali zato smo svi tu da razmijenjujemo svoja životna iskustva razgovorima, a ne prepucavanjima, durenjaima i ljutnjama.
Uvidjela sam da sam puno jača osoba i šira po vidicima u nekim stvarima...
I da žalim za nečime u životu? NIKADA!
Sve se desi jer se mora desiti jer većinom (da ne kažem sve i generaliziram jer ipak nije sve pod našom kontrolom, sutra mi može pasti cigla na glavu, no i tu mogu izfilozofirati da je to zbog posljedice druge dekoncetrirane osobe pitaj boga zbog čega, da li trenutnoga psihičkoga stanja ili te njegove neizvježbane, negativne crte) ovisi o našim mogućnostima, a to je svijesnošću prvo sebe i s time poljedično drugih i okoline. Što više znamo sebe razumijet ćemo druge i sve ostalo što nas okružuje.
I da... potrudit ću se gledati bolje... za sada mi se vid malo poboljšao jer sakupi širinu izoštri je fokusira i sažme.
Svim pipl Aj giv ju big kis 
- 15:39 -
nedjelja, 09.12.2007.
Prave ljubavi rijetko uspiju
Ako ljubav postane tužna...tko zna da li je tu bila u pitanju ljubav ili zabluda.
Mislim da samo PRAVE ljubavi nisu tužne.
Ranjeno srce ima potrebu pisati. Zadovoljno uživa u ljubavi i olovka mu nije nakraj pameti. Svatko ima svoje mjerilo i može govoriti samo u osobno ime...
Neke ljubavi postaju navika, pa više neznaš jel' to još uvijek ljubav ili tek navika?
Neke ljubavi potajno priželjkuješ, pa kad ti dođu - iznenadiš se! Kao da ih nisi sam pozvao?
Neke skrivaš - da li iz straha da će ih drugi otkriti, ili iz straha da ćeš napokon sam spoznati ljubav, ljubav koju još nikad nisi doživio i pitaš se koja je ljubav prava - one od prije, ili ova sada.
Neznaš pravi odgovor i sakriješ je negdje duboko, nadajući se da neće isplivati kao napuhani mjehur.
Kad ljubav želimo okovati, ona to prestaje biti. Ili nam je draže voljeti tek svoju sliku? Pravila nema, to se osjeti, sve ostalo je surogat.
Ljubav kao i sve drugo, mora se znati - održavati, njegovati, primati i davati.
Sudbina nam ponekad zatvara vrata i nije nam drago.... ali onda ubrzo shvatimo da su se otvorila nova.... i bude nam sve jasno....
Ostaju dvije mogućnosti: nizati sličice pred očima i misliti što je sve izgubljeno ili radije prestati razmišljati o tome što sam sve imala. Odlučila sam se za ovo drugo, zdravije je.
- 11:26 -
