Vidjeli ste da me zanima kako znanstvena dostignuća mogu utjecati na svakodnevan život. Nažalost, neka otkrića stara i stotinjak godina, koliko god velika bila, nisu uspjela naći primjenu u svakodnevici. Recimo Pavlovljev refleks. Iznimno važan i interesantan, najveću upotrebu je doživio prilikom treniranja medvjeda da pleše. Propadanjem cirkusa i jačanjem društava za zaštitu životinja i taj vid odlazi u sferu sjećanja.
Moje stajalište je da se primjenom Pavlovljevog refleksa, uz nešto vježbe i treninga, mogu usrećiti milioni ljudi.
O čemu je riječ: radi se o masturbiranju i zvonjenju tren prije svršavanja. Nakon učestalih ponavljanja, osoba bi doživjela orgazam svaki put kada čuje zvono. Zamislite kakav bi orgazam doživjela ako se nađe ispred crkvenog zvonika u podne!
Koliko god teorija izgledala jednostavna, njeno razvijanje je bilo komplicirano, a koji puta i komično. Izbor podražaja je bilo delikatno pitanje: sjećam se da sam nagovorio jednog prijatelja (I. K, 27) za sličnu metodu uz upotrebu fućkaljke. Jadnik je svršio svaki puta kada je ugledao policajca! Prošao je dugotrajno, ne sto posto uspješno odvikavanje. Srećom, njegova priča ima happy-end. Trenutno je u sretnom braku s pripadnicom Prometne jedinice mladeži.
Ovu anegdotu sam napisao radi upozorenja. Ako se odlučite za ovu metodu, STROGO SE PRIDRŽAVAJTE UPUTSTAVA, BEZ EKSPERIMENTIRANJA!!!
Naši su junaci sredili dva robovlasnika: Maja je sjedila između njih i istovremeno obadvojicu snažno udarila u vrat onemogućivši im disanje. Dečki su priskočili dokrajčiti ih. Jedan od robovlasnika, padajući na pod rukom je uhvatio Maju za nogu, te posegnuo za mačem. Mač je uskoro bio ispušten nakon Vladimirovog udarca petom po nadlaktici. Onomatopeja „KRC“ pratila je taj udarac. Vladimir je izvukao mač, ali na žalost, zbog blizine Majine noge nije mogao zadovoljiti svoju želju izabiti ga debelom među oči. Morao se zadovoljiti paranjem trbuha. Takav način ga je živcirao zbog glupih mirisa koji se pritom javljaju.
Bero je svome prišao s izvučenim mačem. Čovjek je klečao i držao se za vrat bezuspješno pokušavajući udahnuti barem mrvu zraka. Boljookim očima je gledao Beru tražeći milost. Bero je bio čovjek velikoga srca pa mu je odlučio dati šansu. Rekao mu je:
- Ovako ćemo. Ako mi kažeš „Bero, oprosti, bio sam zločest, ali ću se popraviti“, neću te ubiti i pomoći ću ti...
Ovaj je nešto otvarao usta, ali nije davao nikakva glasa.
- Molim... Ne čujem ništa...
Udarac mačem posred čelenke.
- Nije mi jasno zašto je ljudima toliko teško reći 'oprosti'.
A sada nastavak...
(zadovoljni?)
--------
Vidjevši što se dogodilo njegovim gospodarima, Ilija, rob koji je stajao sa strane doletio je i počeo se derati:
- Jeste li vi normalni??!!? Ubili ste mi gospodare! Što sad da radim? Možete i mete ubiti, skratili bi mi muke!!
- Pa, - probao ga je umiriti Vladimir – sada si slobodan, možeš raditi što hoćeš.
- Gdje da idem? Ja sam profesionalan rob!
Vladimir: ??
Maja: ???
Bero: ????
- Nisam shvatio? – priupita malo zbunjeno Bero – Što si ti?
- Profesionalni rob. Služim gospodarima za hranu i krov nad glavom i ako je gazda zadovoljan sa mnom, da mi 10% prilikom slijedeće kupnje.
Društvo se pogleda u čudu. Djelom su bili zbunjeni, dijelom im je bilo neugodno što su čineći „dobro djelo“, izliječili svoje frustracije, a ne problem.
- Ovaj, - nastavi Vladimir zbunjenim glasom – možeš si naći nekog gospodara...
- Da, sigurno! Samo trebam doći do prvog čovjeka kojeg sretnem i reći mu: „Čujte, želio bi biti vaš rob“. Kakve su to gluposti! Ja nisam nastran, pošteno zarađujem za život!
- Dobro, ove više ne možemo vratiti u život. Mogli bismo sjesti, večerati i vidjeti što dalje. S punim želucem se bolje razmišlja.
Ilija je ispričao svoju tužnu priču kako je rođen u sretnoj obitelji, kako je rano ostao bez roditelja, kako su lokalni moćnici nedugo zatim uzeli kuću, a njega i brata izbacili na ulicu. S bratom je odselio iz rodnog grada, počevši se snalaziti na sve moguće načine. Nadničarski rad bio je izuzetno težak, iscrpljujući do krajnjih granica. Gazde su brinule kako će završiti posao, a ne što će biti s nadničarima. Shvatili su da bez krova nad glavom neće dugo izdržati. Odlučili su da će ga brat prodati, a novac staviti u fond za početak novog života. U stavku kupoprodajnog ugovora stavili su da 10% od sljedeće kupnje ide njima. Na isti način brata je prodao kolega nadničar. Za razliku od ostalih robova, Ilija i njegov brat su imali veliku opću kulturu zbog čega su vlasnici i pristajali na klauzulu od 10% koliko god im je na početku čudno zvučala. Ovako posložene stvari dale su im oblik čiste štednje bez troškova. Po njihovom izračunu i dogovoru, nakon 15 godina bi imali dovoljno kapitala za obnovu ugaslog obiteljskog obrta.
Ilijina priča nije prisutne ostavila ravnodušnim. U koncepciji naših junaka nikako se nije uklapalo imati roba što im je Ilija ponudio. Pao je dogovor da će nastaviti putovanje s njima do prvog većeg grada gdje će ga prodati. Sav dobiveni novac će otići u Ilijin fond.
Smirena atmosfera se vratila, u sada, prošireno društvo.
