Dvadeseti veljače

ponedjeljak, 20.02.2017.

(Anno Domini 2017) - 41., a ja razmišljam malo... o plavom

U mojem životu
Koliko je samo prošlo
Nijansi plave...
...
Kroz moje smeđe oči
Veselo se u djetinjstvu
Prišuljao do mojeg srca
I moje glave
Jedan Plavi čuperak...
I ostao tamo dugo dugo...
Malo se vrzmao,
Malo čamio,
Malo me škakljao,
Malo dramio...
I ja sam dramila
Zbog tog čuperka
I ta dva oka
Nestašna,
Duboka,
Ali takva je valjda
Ljubav prva.
Zaljulja te visoko
I nosi
Kao vjetar što se petlja
U kosi,
Kao val,
Koji morem se šeta
Poput tebe
Zaljubljenog djeteta...
...
A onda Plave dubine
Mojeg grada...
Kroz mirise bure
Svakog se koraka sjećam
I svake kaplje modre
Na svojem licu.
U kutu usana smješak,
U oku iskra
Ne jenja...
Nekad se pitam
Gdje bih sad bila
Da sam malo manje snila
Ovo plavetnilo
I dubine
Što su se kao trave morske
Splele za dušu
I svakim udahom mojim
Biti će tako, znam,
Dok i ja postojim,
I njih čujem
Da dišu.
...
Iznenada
Jednog dana,
Očekivano neočekivan,
Prišuljao se na prstima
Nestašno i
Ušao je kroz jedan moj san
U svaki moj dan
Plavi hrast...
Uhvatio me nježno
Rukama svojim
I zanjihao u ritmu vjetra
Što leluja lišće.
Potaknuo maštu
Da dotakne modrine,
Uzburkao srce
Da osluhne tišine,
Dopustio da zajašem smjelo
Neizvjesnost
I da se nijednog
Trena budućnosti ne bojim.
U tom zagrljaju
Beskrajno plavom
Ja točno znam
Zašto postojim
...
Potom Košulja plava
Na jednom liku...
Kad život ti preda uzde
I okreneš sliku
Baš tako
Kako misliš da je pravo
I zauzdaš srce
Uskladiš ga s glavom
Eto trenutka
U kojem stojiš
Opet se ničeg ne bojiš
Samo brojiš...
Dane, noći,
Lica, snove...
Odlaze godine,
Dolaze nove
I onda ti se desi smješak!
Život se učini
Kao da tek je
U dva tri skoka
I već te začara
Jedna mala grudica
Plavooka.
I sve se vrti oko
Njenog svijeta
I dani
I noći
I znaš da sreća
Ne može proći
Dok s njom budi se dan...
Ovaj život ostaje
San
Prekrasan.
...
Jednom ću znam,
Na kraju svega,
Još uvijek prepuna nade
Pozdraviti se
Od svih
I notama
Plave balade
Reći,
Ne zbogom,
Već doviđenja...
I znajte!
Svi vi što
Ste stajali uz mene,
Čiji mi plavi tonovi
I tad budu tekli
Kroz vene,
Jednom ću,
Kad dođe vrijeme,
Baš kao da tonem u san
Sa smješkom
Proći taj obzor,
Koji me čeka
I ući u prostor plavetan...
Jer znam da tamo su
Bezbroj snova
Bezbroj jeka
I rijeke što plavim
Uzdasima ječe...
I neće biti tuge...
Možda neće biti ni sreće,
Ali biti će veće od onog
Što smo sad...
I nosit ću sa sobom
Trag Plavog čuperka
I popločene ulice
Plavog grada,
Miris Plave košulje
I note Plavih balada,
U hladu Plavog hrasta
Plavog dječaka
Skrivenu sjenu
I Plavu uspomenu.
A povrh svega
Ostat će u srcu
Dva nasmijana vedra oka
Moja Plavooka.