Tisuću zašto - tisuću ne znam
23.03.2007., petak
Mogućnost otkaza
|
Hoće li sloboda umeti da peva Kao što su sužnji pevali o njoj Ne znam kako vi, ali ja se sve rjeđe osjećam slobodnim. Sloboda je, pojednostavljeno, mogućnost izbora. Slobodan čovjek može ponekad birati, a razum mu i osjećaji govore što da bira. Drugim riječima slobodan čovjek može provesti pedeset godina svog zrelog života s istom ženom, a da to ni u kojem slučaju ne dovede u pitanju njegovu slobodu. Tek razum. U današnjem svijetu mogućnosti možemo birati do sutra. Toliko imamo izbora da ih ni ne stignemo sve napraviti. Koji šampon protiv peruti, kojim pivom večer otvoriti, kojim odabirom marki dati do znanja da nam do marki nije ni stalo, u kojim gaćama izgleda veći, koja količina lažnog oduševljenja pri susretu s «prijateljima», koji qrac!? Ovo su dabome nametnuti odabiri i muškarac, ako nije krenuo gejastim putem metroseksualstva, će shvatiti je sloboda negdje drugdje. Ako je uopće ima. Slobodu su mnogi pokušali raščlaniti. Tako je sloboda govora uzdignuta na pijedestal. No, ova je sloboda vrlo sumnjive vrijednosti. Bitna je tek dok ju nemate, a nakon što je steknete (bilo promjenom političkog sustava, bilo time što ste odselili od kuće) shvaćate da i nije nešto. Gotovo da vam i ne treba. I što se tu, uostalom, ima više i za reći? Sloboda u smislu slobodnog protoka ljudi i robe je istinski neophodna i vrijedna. No opseg joj varira ovisno o prihodima, a sloboda bi ipak trebala biti univerzalna. Znam, znam – serem pretjerano, ali to je zato da pripremim teren za poantu koja je stvarno zakon. Ima još raznih sloboda no sve su to u biti samo opcije koje nam daje današnje društvo (sloboda vjeroispovijesti recimo, kao sloboda da si birate okove po mjeri osobne ograničenosti – ja sam katolik, hvala na pitanju). Sve te slobode su nam prodane, kao muda pod bubrege tranzicijskog kapitalizma, bez da nam doista i trebaju. I zato, usuđujem se govoriti, sve se u biti svodi na jednu jedinu slobodu – slobodu davanja otkaza. I tu počinje i završava sloboda današnjeg pojedinca – možete li dati otkaz? Jer otkaz, braćo i sestre, je čin istinski slobodnog pojedinca. Neovisnog. Samostalnog. Čovjeka s vjerom u sebe i neopterećenog kreditima. A bez vjere u sebe i s kreditima na sebi, sloboda je nemoguća. Ja sam davao otkaz nekolicinu puta. Kredite sam dizao kratkoročno i s mjerom, tako da ih roditelji nisu gotovo ni osjetili. No nije mi ovdje namjera likovati nad vlastitom slobodom, nego uzmoći prenijeti dijelić te slobode na vas – paore. Nije li tužno da je prosječan čovjek puno slobodniji bez stalnih prihoda? Gimnazijalci, studenti, lezilebovići i sanjari – svi su slobodniji nego ti isti u terminalnoj fazi, a terminalna faza je stalni posao. Odjednom ti ljudi, sa stremljenjima koja i nisu bila mala, pjevaju odu vlastitoj agoniji. «Čuj, bilo je i vrijeme da se uozbiljim» lažu sebe, lažući okolinu. A ne shvaćaju da ozbiljnost ne znači odricanje od slobode. «On», govori okolina (nabijem ja okolinu), «je solidan dečko. Ima stalan posao i curu» Fuj! Mediokritetska pohvala mediokritetstvu. Zar, braćo i sestre, se povinovati ovome samo zato što nam roditelji nisu, iako bi bili da ima boga, plemići koljenovići s godišnjom rentom od nekoliko milijuna? I zato kad čujem ovu pohvalu psujem ružno, ali u sebi, osobu koja je to izrekla i razmišljam o prekidu odnosa. Otkaz je i čin vjere u sebe i druge. Uostalom, analizirajmo sastavnice otkaza: 1. Ja mogu 2. Vi možete bez mene 3. Ja ću opet moći Potentnost otkaza nije zanemariva i ja je preporučam svima koji imaju problema s potencijom, kao i onima koji pate od iskrivljene percepcije da se bez njih ne može. Ne zanemarimo ni empatičnu komponentu otkaza - ta time pokazujemo vjeru i u one koji ostaju! Otkaz je milo dijete anarhista i abortirano dijete komunista. Otkaz jedino gubi na vrijednosti ukoliko je kapitalistički pragmatičan (čeka me drugi posao). No ni tad nije za odbacit! Mogućnost otkaza je ono zbog čega možete nasmijani ujutro doći na posao. Mogućnost davanja otkaza – ukoliko je nosite u sebi – vam svaki vaš posao čini podnošljivijim, a sutrašnjicu neizvjesnijom. Jer, ne zaboravimo braćo i sestre, bez neizvjesnosti svi smo mi osuđeni na preuranjenu smrt. Jedan miran život i jedna činovnička smrt. Gotovo gogoljevska. I zato s otkazom na usnama krenimo na posao. Otkaz neka nam je na vrh jezika. Otkaz neka bude vaš adut iz rukava. Taj adut ne morate nikad povući, ali dobro ga je imati! Jer svijest o mogućnosti otkaza pokazuje mudrost čovjeka koji zna da svemu može doći kraj u svakom trenutku, ali i hrabrost istog da pokuša utjecati na put kojim će doći do tog kraja. Otkazom pljujemo na šugavi, diletantski determinizam. Otkazom i njoj (njemu) poručujemo da ni ona (on) nije nezamjenjiva! I, u krajnjoj liniji, pokazujemo da se nećemo predati bez borbe. A jebeš život u kojem nema borbe. Hure |
- 08:05 - Komentari (37) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Ovaj blog je započeo kao dio velikog projekta pisanja knjige koja bi trebala dati sustavan pregled sveukupnog ljudskog neznanja. No sve više postaje mjesto gdje prijatelji pišu priče s nadom da će privući neke cure, koje će pasti na šarmantne tekstove. U uspjeh ovih nastojanja ne vjeruju im ni rođene majke. Ovaj blog je djelo petoro autora i svi su duševno zdravi. U početku je bilo petoro autora, a tako je i ostalo! Njihova imena su vrlo lijepa. Uvjerite se i sami: Empatik (Hreno), Veličanstveni Mudek (Hmudek), brat Leja (Hija), brat Dele (Hile), te Hure. Opći doprinos blogu ove petorice je izrazit, a Hmudekov najizrazitiji pošto se zna i dobro odgurivat kišobranom o stijenje. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||