| srpanj, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Jer mi se jednostavno pisalo. I to je tako. :D
Svaka sličnost sa stvarnošću je namjerna i nipošto slučajna.
~1991. godina [ne ide baš uvijek kronološki :P]
~ovo je za moj užitak, ukoliko vam se ne sviđa - znate proceduru :D
"Imperfection is beauty, madness is genius, and it's better to be absolutely ridiculous than absolutely boring."
"Dance like no one is watching. Sing like no one is listening. Love like you've never been hurt and live like it's heaven on Earth."
"Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music."
"The question isn't who is going to let me; it's who is going to stop me."
"We are all in the gutter, but some of us are looking at the stars."
"I became insane, with long intervals of horrible sanity."
"A day without sunshine is like, you know, night."
— Steve Martin
♥ Bee ♥ Marko ♥ Valentina ♥ Iva; ♥ Mia
U Veliku dvoranu nas je unijela gomila učenika, istovremeno nas rastavivši. Lianne je ostala uz mene dok su se drugi raštrkali. Naravno - eventualno bismo se našli za stolom ali je ovo bilo nadasve iritantno. Sva McGonagalličina upozorenja ništa nisu značila. Svi su se trudili ući prvi. I koliko god vrata dvorane bila velika, osamsto učenika nije moglo proći u isto vrijeme. I tako smo zaglavili u gužvi gdje bi bilo pogubno da vam se vezica rasplete ili vam nešto ispadne. Jedino ste mogli biti mirni ako ste imali dobrog prijatelja koji bi vas povukao odmah kada biste pali. I, razmijenjujući poglede s njom, nadala sam se da je Lianne jedna od takvih prijatelja.
"Mrzim ovo", promrmljala sam i onda se još jednom gurnula naprijed, umalo srušivši četvrtašicu. Okrenula se prema meni i opsovala Merlinove gaće. Čula sam kako se netko, vjerojatno bezjačkog roda, užasno smije. Naravno - svi smo tu i tamo rekli 'jebote' ili opsovali tipično bezjački. Čarobnjačke psovke su bile dijelovi Merlinove odjeće, koliko god to smiješno zvučalo. A gaće.. Pa, gore od gaća je teško moglo biti. Ukoliko Merlin, naravno, nije nosio tange.
"Možeš li zamisliti Merlinove tange?" okrenula sam se prema Lianne. Zbunjeno me pogledala i onda se nasmijala, mašući glavom lijevo desno. Ne, nije mogla zamisliti. Ja sam ih zamišljala s tigrastim uzorkom, pa čak i u dobu u kojem je on živio.
Skinula sam jaknu i stavila ju u procjep između sebe i Aidana. Mrzila sam pelerine i najradije bih ostala u toj jakni da mi nije bilo prokleto vruće i da me svi nisu gledali čudno. Uključujući i onog Slytherina s kojim je Aidan pričao. A bio je jebeno zgodan. Nekoliko puta bi mi se nasmiješio kad bi ga prijatelji upozorili da gledam. Ali nisam odlučila skrenuti pogled. To bi bilo idiotski. Ne, ostala sam gledati u njega dok nije došla hrana, nakon Dumbledoreovog govora.
"Izgledaš poput retardiranog djeteta kad onako zuriš u njega", Dee se nasmiješila, pokazujući blistavo bijele zube. Po svakom je mjerilu bila savršena. Slatka, zgodna i lijepa. Prije nje nisam upoznala niti jednu osobu koja je imala svo troje. Edith je bila lijepa, Lianne zgodna a ja... Pa... Ja sam bila čudna. Niti jedno. Od svega po malo, barem su tako moje tri prijateljice tvrdile. Ali bilo je u redu. Znala sam to. I bilo mi je važnije kakva sam, koliko god to neiskreno zvučalo. Ja sam bila perverzna, odlučna, pametna. To je barem malo iskupljivalo što nisam rođena sa božanskom ljepotom.
"Da, hvala ti na tome."
Ostatak večeri me ignorirala i durila se. Znala sam da će sutra sve biti bolje, nekako će sve razmirice magično (Hah! Toliko o izboru riječi.) nestati.
"Znaš, Dee ima pravo. U neku ruku. Buljiš u Michaela toliko da je jadnom tipu već neugodno. A on je narcis tako da...
"Čekaj! Kako si ga nazvao?" upitala sam, raskolačivši oči prema Harperu. Nasmijao se te ponovio ime 'Michael', ovaj put govoreći i njegovo prezime, baš kao i detaljni opis. Arogantan, narcisoidan, pametan, lukav. Oh, Bože - bio je Slytherin. Više nego što sam ikad mogla zamisliti. Klobuk bi se ponekad zabunio, ali u njegovom slučaju je bilo očito da nije. U načinu na koji se odnosio prema prijateljima (Ako su to bili, dakako. A činilo se da su sličniji sljedbenicima.) je bila znatna doza arogancije, samoljublja - bio je iznad svih njih. A oni su bili samo prljavština pod njegovim noktom. Vjerojatno bi bilo odvratno da se moj mozak nije koncentrirao na njegov izgled, a ne ponašanje. Da - ponašanje je bilo odvratno ali veoma... Ne znam. Odavalo je moć, bilo je šarmantno u neku ruku.
Moje razmišljanje je prekinuo Dumbledore, ustavši sa svojeg mjesta i lagano se prošetavši do svojevrsne katedre za kojom je oduvijek držao govore. Na licu mu je titrao osmijeh dok je pogledavao prema Gryffindorskom stolu. Znala sam da misli na Harryja. Harry Potter je, naravno, upao u Gryffindorski dom - kao i njegovi roditelji. Meni je osobno bio veoma simpatičan. Skroman, pametan. I naravno - Dječak koji je preživio. Svatko od nas je mislio da će biti neki mali snob kojeg su odgojili kao princa. Ipak - sve nas je iznenadio.
"Nadam se da ste se dovoljno najeli da bezbrižno utonete u san. A sada, o snu govoreći, čekaju vas vaši udobni kreveti i šalica tople čokolade. Hip-hip!" nasmiješio se te zapljeskao rukama. Svo jelo sa stola je nestalo. Prvašići su se zbunjeno ogledali oko sebe, baš kao i kad je došlo. Mislili su da se stvorilo u tom trenutku. Na tu teoriju smo se svi mi stariji apsolutno morali nasmijati. Jelo su magijom slali vilenjaci na Dumbledoreov znak. Simpatična bića, veoma uslužna. Gotovo svake večeri bih poškakljala krušku u portretu te ušla u njihovu kuhinju. Pitala sam se za koga samo kuhaju svaki sat u danu i svaki dan u tjednu.
"Oh. Sutra je nastava", Edith je rekla, kao da joj je to tek sada palo na pamet - kao da je mislila da sada dolazimo na odmor. Doduše - za većinu nas ovo i je bio odmor. Odmor od obitelji koje su nas mučile, roditelja koji su se svađali svaki dan i mnogih drugih stvari koje su nam smetale.
Lianne se nasmijala i onda nam mahnula, doviknuvši kako ćemo se vidjeti u spavaonici. Požurila je naprijed, zajedno s Percyjem. Percy Weasley je bio brat Freda i Georgea, zafrkanata s treće godine. Isto tako jedan od najuštogljenijih tipova kojem sam redovito dobacivala da si izvadi metlu iz guzice što je bilo poprilično teško ako mu je i sama glava bila u nečijoj. Ulizica, uštogljenko - imali smo različite nazive za njega. Na kraju krajeva - nitko ga nije trpio, osim njegove djevojke Penelope Clearwater - lijepe, povučene Ravenclawice na njegovoj i našoj godini*.
Desiree me povukla prema stepenicama koje su se promijenile baš kad smo zakoračile na njih. Hogwarts.
Spavaonica je bila ista kao i svake godine, osim što su joj nedostajali posteri i prepuni ormari. Zidovi su još uvijek bili crveni, ali ne onako sucidalno kako bih ih ja nazivala. Bili su svijetlocrveni ali ne ružičasti. Bilo je teško definirati nijansu - kao da se svakog dana iznova mijenjala. Prozori su još bili okrugli, s klupicama na koje bi se moglo sjesti i pušiti. I naravno - tu su bili i kreveti. Četiri stupa, zastori koji su svima pružali dozu privatnosti.
Uzdahnula sam i bacila se na krevet koji sam proglasila svojim. Edith je učinila isto, izabrala je krevet pokraj mojeg i pokraj Lianninog. Desiree je bila s moje druge strane. Ona i ja smo na neki način bile najbolje prijateljice unutar naše grupe. Baš kao Edith i Lianne. Ne sjećam se kad se ta 'podjela' dogodila ali nije bilo bitno. Svi smo opet bili u spavaonici, ležali na širokim krevetima s baldahinima, i napijali se po noći. Lianne je ukrala plamenviski iz kuhinje dok vilenjaci nisu pazili. Svi su radili na sastavljanju plate raznovrsnog voća i kolača za nas. Nije ih bilo briga za razloge - samo su bespogovorno izvršavali svoje zadatke. Najslađa bića na svijetu, da se poslužim Deeinim riječima.
"Inače, onaj Michael me pitao za tebe", Lianne mi je bezbrižno dobacila čitajući svoj metlobojski časopis. "Rekla sam mu da se zoveš Beatrice i da si na mojoj godini. On je, znaš, Slytherinski prefekt. Užasno arogantan i sve."
Sjela sam na njen krevet te ju počela obasipati komplimentima, baš kao što je Harper mene u vlaku. Nasmijala se i odmahnula rukom prepričavajući mi svaki njegov pokret tijela, izraz lica i pogled. Naravno - i svaku riječ. Na kraju sam ju izljubila toliko da sam imala osjećaj da joj je dosta cmokova za cijeli život. Naravno - sve se to odvijalo uz nezaobilazni smijeh ostalih djevojaka u spavaonici.
"Ponovi što je rekao o meni", potapšala sam ju po ramenu. U međuvremenu je odustala od čitanja časopisa; bila sam previše dosadna da se mogla koncentrirati na mene i na časopis.
"Rekao je da si zgodna", mirno je to rekla i onda se izbeljila. "Hoćeš li me sad pustiti na miru?"
Kimnula sam i nasmiješila se.
Boca plamenviskija je išla u krug dok smo se smijale, i same napokon zaboravivši razlog. Naravno da smo bile pod utjecajem alkohola - to je bilo glupo pitanje koje je postavila djevojka koja je trebala dijeliti s nama spavaonicu. No, ubrzo je izašla sa svim svojim stvarima zatraživši premještaj. Bilo je očito da su je premjestili - nikog nije bilo sljedeća dva sata. Svima bi bilo draže biti u spavaonici s prvašićima nego s nama. Ukoliko dotične djevojke nisu bile simpatične. Ova svakako nije. Bila je otresita i očekivala najbolji krevet koji je već bio zauzet. Spomenula je negdje i svoje ime te svog tatu. Naravno - to je bilo prije nego što smo ju zajedničkim snagama i čarolijama istjerale van. Gah - djevojka je bila materijal ili za Hufflepuff ili za Slytherin.
"Ja sam pufnica! Gledaj me!" viknula sam i onda napuhnula obraze te se počela gegati. Boca plamenviskija mi je ispala na tepih koji je i ovako bio pun mrlja od čokolade koju smo tamanile večeras.
Prasnula sam u smijeh, ne dovršivši 'gledaj me'. To je bio onaj smijeh koji uopće nije bio smijeh - smijali biste se iznutra; utroba vam se grčila i niste imali zraka ali niste ispuštali niti zvuka. Samo nešto slično tihim vriscima te jecajima. Sve smo se previjale po tepihu, u krugu oko tanjura prepunog voća. Ipak - čokolada je bila zanimljivija. Sve su cigarete bile popušene, plamenviski skoro pa popijen (ostalo je taman za još jednu rundu) a čokolada pojedena i to već u prvih pola sata.
Kad smo dovršile rundu, otprilike kad je sat zaustavio kazaljke na dva sata i petnaest minuta u noći, popušile smo i zadnje cigarete (s iznimkom od Dee koja ne puši) te se uvukle u svoje krevete, još tiho hihoćući. Umor nas je svladao brzo, prebrzo. A jutro je došlo u treptaju.
*Percy bi zapravo trebao biti godina ispod; petaš. Ali mi je ovako više pasalo za priču pa.. *heh*
Jedino što mi je bilo draže od samog Hogwartsa je bilo putovanje u dotični. Smjestili bi se u odjeljak, ne primjećujući ništa drugo osim nas samih, i počeli prepričavati ljeto. Desiree je redovno odlazila na nekoliko tjedana u svoje često ljetovalište - Italiju. Lianne je više voljela putovati - samo ovo ljeto je vidjela cijelu Francusku, Edith je išla s njom. Dečki su ostajali u Engleskoj. Za Harpera je to bilo nešto najbolje - mogao bi raditi na svojim pjesmama, dok je istovremeno Aidan bio ogorčen zbog toga. Naposljetku bi red došao na mene te bih nevoljko ispričala kako sam i ja ostala u Londonu, s povremenim odlascima na obalu Engleske gdje je ipak većinu vremena bilo prehladno i preružno za kupanje. Ponekad je doista bilo smirujuće - smjestiti se na plažu u kratkim hlačama i širokoj majici kratkih rukava, s badićem ispod koji će ostati neiskorišten zbog vremena, te promatrati valove. Ponekad i crtati - ako mi se dalo i ako sam mislila da doista mogu. Nisam imala talenta za ništa - osim za fotografiju. Obavezno bih nosila svoj Olympus, stari, vjerni fotoaparat koji je ovjekovječio sve trenutke u mojem životu. Važne, a i nevažne. Redovno bih poslagala sve moje prijatelje ispred Hogwartsa, uključila bljeskalicu te ih fotografirala - sa svim sretnim osmijesima na licima. Ponekad bih se i ja, najmanja, ugurala između Edith i Lianne - tek toliko da se istakne ta moja malenkost, doslovno.
Uzela sam fotoaparat u ruke te stala pregledavati fotografije. Na memoriji ih je bilo petstotinjak i sve su bile pokretne. Na jednoj sam se prisilno smiješila ispred hotela u kojem smo odsjeli na obali. Mahala sam sa svojim slamnatim šeširom kojeg sam tih dana rijetko koristila zbog oblaka. Više mi je trebao kišobran te sam mnogo puta prije polaska vadila stvari iz kofera te stavljala nove, toplije. Naposlijetku se ispostavilo da nisam pogriješila, nimalo. Dok se moja mama smrzavala u kratkim ljetnim stvarima, ja sam ležala na plaži te uživala, koliko sam mogla - dakako, u svojim dugačkim, širokim rukavima. Nosila sam hipijevske stvari s vremena na vrijeme. Bile su lagane, lepršave i većinom s veselim motivima ili veselim bojama. Godilo mi je - koliko god da sam ponekad imala mračna raspoloženja koja bi me učinila potpunom emovkom. U normalno, razumno vrijeme bih mrzila tu društvenu supkulturu, isuviše mazohistički nastrojenu, koja okupira sve teenagere diljem Britanije i cijelog svijeta. Što je, najzad, tako zanimljivo u njima?
Vratila sam se fotografijama i uspomenama, lagano zadrhtavši kad sam vidjela sliku djedove i bakine kuće u Dublinu. Spaljene, srušene. Uništene. I nekako je još više boljelo kad je baka rekla da su spalili sve, baš sve što je bilo u kući. Uključujući i fotografije.
Prozorsko staklo je bilo hladno - ništa neuobičajeno, doduše. Rujan je imao hladne, zimske dane koje sam ja redovno proklinjala želeći se bar jednom prije nastave moći baciti u Crno jezero. Svake godine sam se nadala ali ništa. Baš ništa.
"Eat, kupaš li se i ove godine?" Harper je upitao s izazivačkim tonom glasa. Prostrijelila sam ga pogledom i pokazala prostačku gestu rukom.
"Znaš pederčino - a ja nisam homofob - baš si gejpeder."
"Kinks*", podignuo je desnu obrvu nadajući se kako će me to barem malo naljutiti. Odmahnula sam rukom te vratila slušalice u uši.
"Upravo tako. Odjebi."
Vratila sam se mirnom, ne izazivački nastrojenom, prozorskom staklu te nastavila iscrtavati oblike u magli, sve do dolaske tete sa slatkišima.
Prve godine, baš kao i narednih, smo kupili gomile slatkiša - olakšavši se tako za čak nekoliko galeona. I opet, pri drugoj turi tete, bi ih bilo hrpu. No - mi smo likovali što smo uopće uspjeli kupiti toliko i toliko, naravno, pojesti. Samo malo smo zadržali za zalihe - odlasci u Hogsmeade, čak i izvan izleta subotom, su bili itekako česti. Bilo da se radilo o plamenviskiju koji je bio najzanimljivija stvar za popiti ili o dvometarskim čokoladama o Medičarnice - Hogsmeade je bio neodgodiv i neizbježan. Naravno - mene su sve rjeđe vodili zbog moje potrebe da slikam sve što je zanimljivo. A zanimljivo je bilo baš sve. Vještica pod koprenom u Tri metle, Aidanove plave oči i uvojak Desireeine čokoladne kose koja je predivno svjetlucala pod prigušenim svjetlina Madame Pudifoot. Naravno - kad smo već bili tamo - slikala sam i zaljubljene parove koji to ili nisu primjetili ili im nije smetalo. Smiješila bih se, premotavajući slike još jednom te odlažući memorijsku karticu za bolja vremena - odnosno - za gradove u kojima se te slike mogu razviti. Manje poznata stvar je bila da u svakom većem ili glavnom gradu države postoji jedna čarobnjačka ulica slična Zakutnoj. Stoga nije bilo problema. Slike će biti razvijene dok sam na zimovanju s Dee - skijašicom. Ja zazirem od skijanja - volim svoje ruke, noge i općenito tijelo. A i nisam za niti jedan sport osim možda plivanja. To mi ide dobro - dok se ne nagutam vode te umalo utopim.
"Onda, Beatrice, što ćeš ti?" naravno da je teta već unaprijed znala moje ime. Kupovala sam kod nje stotinu puta, ponekad se čak upustivši u razgovor o njenim unucima koji su bili na mojoj godini. Ipak - nikad nije izravno spominjala imena već samo to da su u Hufflepuffu. Logika da ih nisam poznavala. Gryffindori su većinski gnjavili Hufflepuffe - bili su plahi i bojažljivi, za razliku od nas - velikih, snažnih Gryffindora.
"Bertie Bott's-e, Šećerna pera i... Pa, ne mislim da je još nešto ostalo", našalila sam se. Teta je samo slegnula ramenima, prelazeći pogledom Lianne, Edith i Harpera koji su već zaronili u svoje hrpe. Desiree je čvrsto odlučila biti na dijeti, na moju žalost.
Uzela sam sve paketiće željenih slatkiša te ih potrpala po džepovima dok je teta štapićem punila kolica te kretala prema drugom odjeljku koji je, po svemu sudeći, bio pun novih, nerazvrstanih prvašića. Djevojka kuštrave smeđe kose je prije nekoliko minuta došla tražiti žabca po imenu Trevor ili Neville. Uglavnom - neko takvo čudno, ali veoma prikladno za žabca, ime.
"Eat, Bea, Beatrice, dušo", Harper je sjeo kraj mene, usta još zamazanih od čokoladnih žaba. Podigla sam desnu obrvu. "Ti znaš koliko ja tebe volim, cijenim, poštujem. Ali ako bi mi dala samo jedno pero..."
Bez riječi sam izdvojila dva šećerna pera i tutnula mu ih u ruku čime sam zaslužila čak i poljubac u obraz. Desiree se nasmiješila od uha do uha, želeći da si nađem dečka - pod svaku cijenu - pa barem to bio i Harper, te otela jedan sveokusnjak. Po boji je bio s okusom jetrica - znala sam da će ga ispljunuti u milisekundi što je i učinila.
"EAT! Ovo je odvratno!" obrisala je usta rukavom te zgađeno pogledala ižvakanu bobicu kraj vrata. Prasnula sam u smijeh te nakon toga samo slegnula ramenima.
"Sama si to uzela. Da si mene pitala..."
Nisam dovršila rečenicu. Knjiga koju je Dee do sada čitala (mislim da se radilo o Kite Runneru u mekom uvezu) me snažno udarila po potiljku, sama od sebe. Naravno - Dee se smijuljila sa štapićem u ruci pa je bilo za zaključiti da je ona izrekla čaroliju koja će mi ostaviti čvorugu još nekoliko dana.
"Tako. Sad smo kvit."
Noć je polako padala što je bio znak da se bližimo željezničkoj stanici u Hogsmeadeu koja je bila isključivo za Hogwarts Express. Čarobnjaci su, naime, preferirali metle, aparaciju ili druge načine prijevoza. Mi smo imali auto, kao i svi drugi čarobnjaci koji su se željeli kamuflirati u bezjake te se dijelom pretvoriti u dotične. Iako biste možda pretpostavili da moji roditelji imaju bezjački posao - ne biste mogli biti više u krivu. Tata je radio u Ministarstvu - u Odjelu Magičnog Pravosuđa; dok se mama više posvetila Vještičjem Tjedniku te postala urednica istog. Po tome sam, na neki način, bila poznata u Hogwartsu. Bilo je rizično, da - otac u Ministarstvu, auror - mogla sam biti oteta svakog trena. Smrtonoše nisu voljele Michaela Bella. Zatvorio je i Bellatrix i Rabastana koji su nekoliko godina, pri još jednom Voldemortovom uzdizanju, bili oslobođeni te odlučni da mu se osvete. Ipak - tata je nastavio raditi kao auror što je bilo veoma herojski od njega. Dobio je Merlinovu medalju drugog stupnja kad je pozatvarao sve te smrtonoše 1982. godine. Ponosio se iako nije bilo za poreći da je u tom ponosu bila i doza straha - veoma normalno. Mama ga je preklinjala da napusti taj posao, govorila mu kako imamo dovoljno novaca. Svaki put je dobio isti odgovor: "Vivian, nije stvar u tome. Ja volim taj posao."
I svaki put bi se posvađali - naravno. Ja bih sjedila u sobi, prebacivala s jednog bezjačkog kanala na drugi. Nikad nije bilo ništa zanimljivo.
Da. Definitivno neće biti kupanja. Bilo je očito kao noć koja nas je sada okruživala. Vjetar je puhao dovoljno jako da se čvrste, stoljećima stare grane zanjišu na drveću u šumi. Negdje u daljini se začulo zavijanje slično vukodlačkom. Ali nije bilo straha - na nebu nije bio pun mjesec - samo mladi. Mjesečina je, uz lampe na svakih nekoliko metara, obasjavala put do Hogwartsa. Mogli smo se voziti kočijama do tamo ali je bilo zanimljivije hodati u grupici tih stotinjak metara.
Stisnula sam svoju jaknu nadimka 'centralno grijanje' čvršće uz sebe u nadi da će me zaštiti od hladne noći. Bilo je tako čudno - iako niti u Londonu nije bilo jako toplo. Stisnula sam se uz Harpera, potpuno zaboravljajući na našu svađu u vlaku te obavila ruke oko njegova struka. Nikad nije bilo ništa više od prijateljstva, dakako. Tu i tamo, kad bi nam bilo dosadno, činili bismo si usluge.
"Što je? Hladno ti je?"
"Ne, grlim te jer te želim pojebati. Ovdje i sada."
Nacerio se te nastavio hodati, sa mnom kao svojevrsnim priljepkom oko svojeg trupa. Pričao je, potpuno neometano, s nekim Slytherinom kojeg nisam dobro promotrila jer je ubrzo požurio dostići svoje prijatelje koji su bili nekoliko metara ispred nas. A ubrzo smo i mi stigli do vratnica Hogwartsa te zastali ondje. Zaobilazili su nas, ali nekako nije bilo bitno. Svi smo se promatrali s osmijesima jer smo znali da smo napokon doma.
Još jedan dan, po mnogočemu (ne)običan. Nisam vidjela razlog ranom ustajanju dok se moja majka ne bi u tome složila sa mnom. Bilo je jako važno spakirati se dva dana prije odlaska i stići na kolodvor dva sata prije odlaska. Lokomotiva je svaki put bila na svojem mjestu do jedanaest sati i petnaest minuta - pa u čemu je onda bio problem? Nije baš da je itko dolazio toliko ranije na peron. Uglavnom sam sama sjedila na klupici, s koferom na desnoj strani te rukom blago položenom preko svoje torbe koju je ona nazivala hašišarskom. Nikog nije bilo briga. Rasplakala bi se na odlasku, još jednom dvojeći da li da me pusti ili zadrži još malo pod svojim staklenim zvonom koje je jedva propuštalo zrak - za mene isuviše opasan. Tata ju je smirivao svakog puta, vodio u auto - kolutajući očima i smiješeći mi se. I kad bi napokon prošli kroz tu pregradu, odahnula bih i zapalila cigaretu čekajući da se pojavi poznato lice.
Otkad se sjećam - prije mog odlaska u Hogwarts je bila gužva i strka. Mama bi redovno govorila kako me uvijek ona mora spremati te se ne stigne sama urediti. Tata ju je redovno podupirao u teoriji iako je njegovo kolutanje očima bilo sve samo ne diskretno. Koliko god da sam ih oboje voljela - jedva sam čekala da završe ti praznici te da se ukrcam na lokomotivu crveno zlatne boje koja će me najzad odvesti u Hogwarts. Redovno bi padala kiša i ja bih redovno kisnula iako je peron velikim dijelom bio natkriven. Neka, nije to značilo ništa za Beatrice Nunally (još jedna izmišljotina moje majke) Bell, sitnu Gryffindorku tamno smeđe (gotovo crne) kose i sjebane naravi. Jer, eto, što se tu može? Mama je pušila u trudnoći - očito je, kao i mnoge druge stvari u mojem životu.
Ulazak u auto - napetost se može rezati nožem. Mama jedva čeka, i to je također očito, da nešto kažem tako da započne još jednu svađu. Šutim, buljim kroz prozor - kiša redovno pada u rujnu. Jednom je sjalo sunce - kad sam započinjala prvu godinu. Dakle - prije pet godina. Ne bih znala zapravo. Imala sam tri iz matematike - nikog nije briga. Bila sam šestašica sad. I to je zakon - prokleto zakon. Prošla ČAS-ove s prosjekom iznad očekivanja - nastavila slušati većinu predmeta. Svi su bili ponosni, pa čak i mama. Naravno - tata nije bio. Ne dao Bog da ne budem odlična kao on. Doista nisam kriva za to što ja imam život - što je meni Hogwarts i svojevrsna zabava. A, vjerujte - zabava se itekako može pronaći u dvorcu.
"Imaš li sve?" pita dok popravlja ruž za usne na ogledalu u autu. Pogled joj titra do mojeg odraza. Kimam glavom, mumljam kako imam. Uzvraća kimanjem, vadi mobitel - započinje još jedan poslovni razgovor. Tata bezbrižno čavrlja sa mnom dok stišće papučicu gasa - brzina se penje na 50 kilometara na sat - ograničenje u Londonu. Upadamo u još jednu gužvu - psujem. Vadim mp4 i mobitel - bezjačke stvari, iako smo čistokrvni. Svira SR 71 - Goodbye, tipkam poruku Desiree. Uzdah. Čuje se nečija truba. Trebala sam ići prokletim metroom.
Ostavljaju me samu nakon maminih suza koje su razmrljale crni eyeliner. Zna da se ne vraćam za zimske praznike - već je dogovoreno - idem s Dee na zimovanje u Francuske Alpe. Dee skače od veselja kad oni napokon nestaju iza pregrade - grli me, obasipa poljupcima u obraze. Aidan i Lianne se već kidaju od smijeha - Edith je otišla do kioska po šteku cigareta a Harper još nije došao. Predajem kofer kondukteru - govorim kako ću odmah doći - baš ga briga. I tako treba. Uzdišem još jednom - Aidan me pita koji mi je vrag danas. Sliježem ramenima, uzimam cigaretu od Edith koja je već došla. Desiree nas gura u lokomotivu - prisiljeni smo naći odjeljak. Ne možemo biti na hodniku cijelo vrijeme. Razbacujemo stvari po odjeljku - uvjeravamo se da nitko neće doći i tražiti mjesto. Tu i tamo neki novi učenik ali oni zaobilaze naš odjeljak - redovno. Upozoravaju ih, kao da smo poput kuge kojom će se zaraziti ako sjednu s nama. Nije nas briga.
Ja se smiješim kad se lokomotiva zadnji put oglasi. Bježim odavde - bježim iz Londona. I osjećam se odlično.
