( Drugog kraja svijeta biti neće )
( okus zarobljenosti )
Tragam za svojim mislima, zaključao sam ih u toplinu ljetne trave
I izgubio ključeve u sjeni visokog stabla,
sada ostao sam ležati
Razlomljen u stihovima i gostim se bjelinom oblaka
Čiju hladnoću već dugo osjećam u svemu
U riječima koje nisam izgovorio
Iako sam možda trebao.
Pokušao sam napisati pjesmu o jasnoći koja živi u svima nama
Ne od rođenja, već onu koju spoznamo putem
Prihvatimo i zaljubimo se u njenu slatkoću
Naučeno, izvještačeno i sa zadovoljstvom.
Nisam uspio, tu jasnoću još uvijek ne razlučujem
Ne vidim njene tragove na plahom ogrtaču moje duše
Ne osjećam njene dodire utisnute u moje oči.
Sve je to samo privid, san, trenutak izgubljenosti
I sve te riječi koje ispisujem
Kojima želim nešto reći
Inako gube smisao u ustima drugih koji sa mnom
U toplini ljetne trave
Iščekuju jasnoću..
I već sada slutim, da ću zauvijek ostati ovdje
Između dva svijeta
zarobljen.
( o svjetovima )
Neću ni primjetiti večerašnju mjesečinu
Dodirnut ću je na tvome licu
I žedno upiti u sebe
Kao da je slatko mlijeko.
Kažeš kako zatvaraš kestenjaste oči
Kasni je sat
Približavaš noćne podmukle svjetove
Spojene u našim isprepletenim neuronima
Još uvijek neopipljive
Još uvijek naoko daleke
Ali osjećamo konstantno kako se približavaju
Sudaraju
Munjevito preklapaju
Željom naših neoblikovanih misli.
Sve će biti u redu.
Sve.
Kao što i uvijek jest.
( mijenjam ploču )
Na horizontu se nazire nešto novo
Možda to još ne mogu opisati
Zamislio sam kako silueta još nema imena
Tek je misao u mojim riječima
Koje izgovaram pijesku pod svojim nogama
I zapravo šaljem samog sebe u vihor
Hranim se otrovanom hranom
Serviram je samome sebi s užitkom
Davim se njome kao da je posljednji obrok
I to je predložak odgovora na sva moja pitanja
Neodgovorena što u ogledalima
Nalikuju na odraz čovjeka otvarajućih usta
S mojim licem sudaraju se i kriče
Kriče
Kriče
Kao da su snijegom prekrivene svrake
Obješene na smrznutom dalekovodu
Zimi
U spokojnom trenutku kada
Zora glasno sviće.
( Jóhann lomi večer )
zavrti ponovno usnuli vrtuljak
razlomi ljušturu kojom si se
prikovao za neonsku svjetlost
osjetit ćeš boje kako se roje
razumjeti bolje ono što
drugima svijetli u tišini
razlomi te boje
ispuhni dim
zavini se u sanjivu koprenu
izmičuće ljetne večeri
pokušaj zaboraviti uzaludne dane
jer i ti i ja znamo da
ionako nikad ne ćemo živjeti
u potpunosti
naše unutarnje plamenove.
(zvijezde nad koprivnicom
noćas sjaje
jače nego ikada do sada)
( Jóhann stoji kraj otvorenih vrata )
ostavljena su otvorena vrata
Jóhann drži kovčeg u rukama
ne zna je li vruće ili hladno
no osjeća:
došao je kraj.
zatvori vrata, Jóhanne,
nikoga više nema
samo prašinom obavijena stolna lampa
još uvijek osvjetljava sobu
naglašava tišinu.
prihvati da nema više koraka
na ulicama Krakowa
prihvati da više nema
prihvaćanja pogleda
ljudi u prolazu
prihvati da Wawel odsada sniva noćima bez tebe
a Visla bruji i šumi
daleko od tvojih ušiju.
uskoro će i snijeg
prekrit će grane koje dodirnuo si
i prekriti sve tvoje tragove
na maloj planeti ponad grada
sanjao si to tri puta
tri noći za redom
netko će briznuti u plač i reći
„Nedostaje mi.“
Netko će reći
„Znam.“
i nastaviti hodati dalje.
Jóhann ulazi u vlak
rukavom briše oči
polako već sve brže zaboravlja
mora zapisati hitro
tako da pamti.
povratak u stvarnost
tračnice vijugaju crvenim
mađarskim poljima
i vraća se .
i zna da je to
povratak u...
...beznađe.
Sigur Ros - Andvari by goodtunes
