30.04.2007. 00:44
It's never too late, to turn it around...
Gledala sam film. Film o boli, patnji, smrti. Beyond borders = Preko svih granicaI zapitala sam se. Kao i tisuću puta prije današnjeg dana.
Što da napravim da promijenim.
Radnja filma je smještena u siromašnim zemljama, onim u kojima je rat i u kojima ljudi svaki dan umiru bilo to zbog gladi, bolesti ili ih ubijaju.
I kada vidiš dječaka, desetogodišnjaka, koji svojom težinom jedva teži kao četverogodišnjak, kojemu se vide rebra i koji je doslovno “kost i koža“, zapitaš se.
Zapitaš se zašto su ljudi – MI – napravili tako užasan svijet.
I shvatiš koliko si TI sretan što imaš krov nad glavom, i jelo na stolu svaki puta kada si gladan, imaš krevet i toplinu postelje. Imaš vodu za piće i čak se još njome možeš razbacivati.
I kada usporediš sve ono što imaš i vidiš koliko ti siromašni ljudi u tim zemljama imaju, shvatiš da si bogat i blagoslovljen.
TI ne moraš moliti za kap vode, za slobodu, za ŽIVOT.
I vidiš da je naprosto glupo sve za što ti misliš da je važno. Svi tvoji problemi, o školi kako češ napisati test, o tome hočeš li stići na vrijeme na dogovoren sastanak ili posao, hočeš li biti s nekim tko ti se sviđa, i tisuće glupih “problema“.
Kada pogledam takav neki film, shvatim koliko sam u krivu što me zabrinjavaju sitnice takve kao priloženi “problemi“.
Nakon takvih filmova u kojima vidiš svakodnevicu koja se događa paralelno s tvojom, no koja je potpuno različita od tvoje, tada zbilja znaš svoje bogatstvo i počinješ ga cijeniti.
No kada zaviriš malo u maštu, i zamisliš što bi bilo da je bilo, vidiš da smo mi sami krivi za sve zlo što se događa u svijetu.
Svaki put kada netko umre u ratu znaj to smo ga MI ubili. Ja sam ga ubila i ti i svi mi.
I to je istina. Naravno nisi ga osobno ubio, ali kao kolektiv, kao jedna “predivna savršena zajednica“ smo krivi. Ubijamo se međusobno, i povrijeđujemo druge namjerno zbog nekih svojih glupih htjenja.
I nakon takvih filmova koji su me podsjetili na to sve, poželim sve promijeniti. Ili bar nešto.
I budem opet ljuta jer ne mogu ništa promijeniti.
Barem ne ništa previše značajno ako se gleda pojedinačno samo na jednu osobu.
Ipak ako svaka osoba počne prestati uzimati stvari zdravo za gotovo i počne raditi svakodnevne stvari shvačajući da svaku radnju koju napravi nije napravio samo za sebe već za sve, tada bi svijet, nakon puno strpljenja i rada i vremena, mogao postati bolji.
To je slično kao i onaj jedan film, u kojemu je iznesena ideja da ako svaka osoba učini dobro djelo trima osobama i ako te tri osobe učine dobro djelo još trima osobama i tako dalje i dalje, da bi svijet bio mnogo bolji.
I zašto to ne bismo počeli provoditi.
Čak i jedan osmijeh može osobi biti dragocjen poput života.
Pomislite na one osobe koje nisu imale dobro djetinjstvo i koje su bile zlostavljane od strane bliskih obiteljskih prijatelja ili čak ukućana, oca ili majke.
Ili one osobe koje u školi nisu bile kao ostali, koje su se izdvajale.
Takve osobe mogu cijeli svoj život pamtiti odnos tih drugih osoba prema njemu i nakon mnogo vremena može napraviti razne stvari i sebi i drugima.
Iako je takvim osoba koje se u školi rugaju nekome, tko nije isti kao što su većina, to ništa nije tek samo mala šala ili već samo rezultat dosade, osobi koja je meta to može razoriti cijeli život.
I zato se trebamo zapitati svaki put prije nego nešto ne napravimo ili ne kažemo, kako će to utjecati na druge.
Na početku pustinje si. I ona je vrlo velika i pomisliš da nikada nečeš doći na drugu stranu.
No korak po korak i preći češ pustinju.
Samo treba htjeti i imati volju da ostvariš.
~“ I don't want to make the same mistake
I don't want to waste another day
I don't want to play another game
I want to make it up this way
Cos, that's what life's about
It's never too late, to turn it around...“
7 Komentara | Print | # | ^
