Izgubila sam se u ružićnjaku... Gdje sanjalice na pluto pribijaju leptire...
Izgubila sam svaku mogućnost za vlastitim izričajem, a sarkazam koji me nekad izvlačio iz tmurnih raspoloženja, postao je tek vulgarno sredstvo komunikacije.
Osjećam se zarobljeno, a nemam snage napustiti stvari na koje sam toliko navikla.
Nedostaju mi cjelodnevne šetnje gradom.
Ili ona vremena kad smo Vrga i ja spavali po parkovima dok je sunce obasjavalo naše glave, njegovu slamnatu i moju limenu. Čekali smo svoju Dorothy.
I tako čekajući, razdvojili smo se, a razdvojeni, nismo znali cijeniti ljepotu koja nas je spasila od crnila iz kojeg smo došli.
Svatko se spasio na svoj način, ali Dorothy nije došla. Ili nam se samo putevi nisu sreli...
Zamotao me jedan Maslačak u svoje listove... i dopustio preostalim kapima mojih osječanja da se spoje...
Skoro sam se utopila u svim tim negiranjima emocija, i s vremenom ih je sve teže bilo držati tako smirenima, kao da nekad nisu bile moćne kao podivljale rijeke nakon proljetnih bujica.
I pustila sam ih da ponovno ožive, da sanjaju i proviruju u pukotine..
A Maslačak je nehotice raširio ruke i one su se razlile po tlu... I posve izgubile bez korita.
Sada se bojim da ih više neću prepoznati...
Živjela sam u njegovu naručju, i prestala vjerovati da postoji svijet izvan njega, okrutan i strašan.
A što je iz toga proizaslo? Samo osjećaj nezaštićenosti i pogled kroz razlomljenu opnu riječi koje se ne mogu spojiti u izričaj.
Izgubila sam se.
|