Terorija i prasak

Vuk Anto nije bio zadovoljan situacijom. Hodajući u krug oko šume, gladan i umoran, razmišljao je o:

- ovcama i kakve su tuste bile kad je bio mlad
- svojoj jebenoj ženi koja mu ne da da više lovi u čoporu i tjera ga da pase travu i jede bobice nakon
što krkne kakvu tuberoznu ovcu ili anoreksičnog jelena
- djeci koja imaju 30 vučjih godina i po cijele dane leže u jazbini i ne mogu uloviti ni kurca.

Krave su smršavile i izgledaju kao zebre (jer su u međuvremenu i krzno počele bojati), koze više ne skakuću već su usvojile mačkast hod, počupale rogove i zabile paunova pera, a čupave ovce pune vune bile su prošlost. Više su nalikovale kakvom izgladnjelom labradoru. Krupni medvjedi i moćni vukovi su posve izgubili želju da više od jednom tjedno love ta izvitoperena stvorenja, a ne bi ni smjeli, jer su im njihove medvjedice i vučice odredile prehranu baziranu na balastnim tvarima, bjelančevinama biljnog porijekla i omega (III) masnim kiselinama. Anto je zdujao kao jeben vuk, hodajući šumom u krug, pokušavajući spaliti upravo onoliko kalorija koliko je njegova jedina izračunala prema tablicama u Šumskom Kriku – magazinu za osviještenu divljač.

Slabo ga je močio Anto. S ovom svojom nije imao strpljenja ni želje, za mlađe mu je falilo siline i para. Vitke mlade vučice, sa zanemarivim udjelom masnog tkiva, hitro su bježale od Antinih napadaja ludila i seksualne pomame. Nema slasnih ovaca, nema prezrelih plodova šumskog voća, nema orgazmičkog sladostrašća. Ona tri moja kretena, tamo u jazbini, samo zavijaju na mjesec i tove se kao svinje. Za njihovu majku to ne predstavlja probleme, ali kad bi Anto jednu kuru bobica preskočio pa zveknuo barem zeca, ako već ne bi našao kakvu old-school ovcu, prizor ispod repića njegove Zakonite još bi mu se rjeđe ukazivao.

Mislio je Anto i na Velikog medu koji je potpisivao ukaze i jednom tjedno sazivao sjednice šumskog tijumvirata koji su osim njega činili njegov brat i najbolji prijatelj. Medo bi mudro i dobronamjerno saslušao svako stvorenje i potom u savjetovanju sa svojim mudrim trijumvirima donio odluku. Kad slučajno ne bi bilo vremena, jer ima odluka koje se moraju donijeti hitno, medo bi trezveno prvo djelovao pa potom objašnjavao. To se u posljednje vrijeme često dešavalo jer je situacija bila intenzivno složena, kako je medo obznanio božjim stvorenjima. Stvorenja nisu razumijevala složenost situacije jer je medo jedini izlazio van šume. Ostala stvorenja je htio zaštiti zabranivši im da izlaze i rekavši im da će donijeti što god treba za samo malo plodova.
Zatvarajući šumski skup, medo je pozdravio nazočne, odabrao nekoliko ženki svih vrsta, jer medo je u duši bio veliki demokrata, i podijelio s njima svoju ljubav prema životinjama i životu općenito. Sila je bio medo, svi su ga voljeli. Ponajviše zbog poštenja, a pomalo i jer ih je bilo strah da ih ne pojede.

Hodajući dalje, spominjao je vuk i medu i vučicu i ona tri majmuna od sina i nije znao što bi. Hodao je u krug već satima i činilo mu se da nije ni vuk, pa ni majmun, već najobičnija ovca. I to ona iz starih dana. Onako tusta pa kad je napenališ pa se zaletiš, ona onako masna ne može uteći. Gorko uzdahnuvši Anto osjeti da bi sad, kad bi potrčao, mogao pretrčati možda 10 metara, jer mu toliko dopušta jučerašnji obrok od prešanog žira koji mu je žena naredila. «Slabo sereš», reče mu žena i ne čekavši odgovora baci žireve pod njušku i izleti vani jer se s ostalim vučicama dogovorila da idu brati šumske plodove. «Beru one kurac», gorko je u sebi mislio Anto, «Idu one gore na čistinu pa gledaju mlade kojote, pizda im materina». Ogorčen, ponižen, ali balansirane prehrane, Anto skupi zrnce odlučnosti, popne se na proplanak i obznani šumskom slušateljstvu da osniva političku stranku.

Zastrašujuće je ovo vrijeme u kojem živimo. Ljubav se viđa samo na filmu. Današnji muškarci neće ni pod razno, a žene ne daju ni sebi. Prema tome, koristim prigodu da svima vama, i to:

• Nebitno hodate li na prstima ili petama:
• Neovisno o tome liježete li jaja ili rađate žive mladunce
• Bez obzira volite li koricu ili pupu kruha
• Bez razlike mrzite li crnce ili homoseksualce

poručim:

Volite se strasno, i sprijeda i odostraga, izvana i unutra! Samo pazite da dobijete pristanak druge osobe i da je starija od 18 godina kako silom prilika ne biste postali disident.


U ovom dirljivom trenutku, postavio bih još jedno pitanje, bez namjere da mu oduzmem imalo romantičnosti:

Zašto ljudi ne bi smjeli spolno općiti s ovcama?

Da li je itko ikada dokazao da:

a) se to ovcama ne sviđa

b) da ovce mogu trpjeti duševne boli i posljedice zbog toga?

Eto, molim vas za mišljenje.

Učenik prvi: «Kako si ti ružan…. Pa ti si najružniji na svijetu!»
Učenik drugi: «Ti si onda ružan kao ja.»

OŠ «Gustav Krklec», Zagreb, 1987.


Basist skupine Radost!: «Ej, pa di si ti čovječe. Joj, pa kod tebe je moj walkan. Ajde mi ga, molim te, vrati.»
Prijatelj budućeg basiste skupine Radost, slušajući taj isti walkman: «Ne mogu. Nije moj.»

Zagreb Importanne centar, 1993.


Lokalni žitelj Žegara pored Obrovca: «Palo je dite s mosta, biće rata.»
Gawrun: «Pa tko će napasti?»
Lokalni žitelj Žegara pored Obrovca: «Švabe.»

Crna Punta kod Karina, sredina 80ih godina 20. stoljeća


Prodavač: «Vi'te vi kakav je to stan… Deluks!»
Kupac stana: «Pa ne znam, malo mi je mali….»
Prodavač, jedan od predaka jetre operacije po očevoj liniji: «Kako mali? Pa da ima još 5 kvadrata bio bi trosoban.»

Beograd, 90ih godina 20. stoljeća.


Tijekom rasprave oko toga da li se u prometnoj dozvoli kombi definira prema broju sjedala ili broju osoba koje se u njemu voze:
Ostali: «Znači ti tvrdiš da ako se nas 10 nagura u fiću, on postaje kombi?»
Basist skupine Radost!: «Pa šta, ja mogu u svoj auto stavit 10,000 ovolicnih sjedala i na njima vozit pčele i to svejedno nije kombi.»

Zagreb, 1997.


Profesor: «Zadatak 3: «U trenutku 0 postoji 1 bakterija. Bakterije se dijele svakih pola sata. Napišite algoritam koji izračunava broj bakterija nakon n sati, pri čemu u formuli može biti samo cijeli broj.»
Učenica, šapćući: «Ej, jel tako da je formula 2/n».
Učenik, šapćući: «Pa kako. Valjda 2²ⁿ. Mora ih biti sve više.»
Učenica, šapćući: «Pa rekao je da se dijele»,
Glasno: «Profesore, bakterije se dijele, jel tako?»
Profesor: «Da, da. Dijele se, dijele…»
Učenica, šapćući: «Eto vidiš!».

XV. gimnazija Zagreb, 1994.