Terorija i prasak

Nakon deontološko-teleološkog okršaja sa dvije nimfomanke u vlaku, a taman prije dolaska u prijestolnicu svih prestonica, pomislih kako je teško biti nježan. U današnje doba. Osobito kad si ovako mnogo ozbiljan, a i mnogozbiljan. Povjerovah na kraju u zemunizam i napustih i kabalu i scijentizam i indijski horoskop i braću Tarabić i Tarabič i numerologiju i reiki i fen shui i dijalektički materijalizam i klasični njemački idealizam.

Ne ufajte se u svu tu elitu, ljude koji vam obećavaju prosperitet, potenciju, europska prvenstva u nogometu….

Danas nitko ne da. Evo ni ja ne dam. Ali barem ima onih koji daju. Znanje i životno iskustvo. Ako imate to ili takvo pitanje za bilo koga upućeno bilo kome, pošaljite SMS na broj +381641639007 i požalite se. Biti će vam odgovoreno. I bit ćete 37% sretniji što vam jamči Hrvatska udruga stomatologa.

I za kraj:


Ne vjerujte u reiki, vjerujte u veliki!





Slika prikazuje uvjerenog zemunistu koji je došao u dodir s drugom religijom ili filozofskim pokretom. Zar ne želite da se to dogodi i vama?

«Stani tu i čekaj me, idem dati sestrama da ti izvade karton». Hodnik je širok nekih metar i po, dug oko 20 metara. Na sredini je proširenje na 2 i po metra i tu se nalaze mjesta gdje sestre primaju pacijente. Uz hodnik su s obje strane ambulante, 6 normalnih, dječja, fizikalna i dvije sobe za sadrenje, tj. gipsaone. Oko 200 ljudi stoji, sjedi, šeće, ili ih sestre voze u kolicima. Kako koja stane i zaustavi kolica tako zakrči sve prolaze. Pomalo smrdi po bolnici, puno više po svima i po svemu. One koji su nedavno došli i u početnoj su fazi čekanja prepoznajem po nervozi. Ostale koji su tu od tko zna kada, prepoznajem po nedostatku ikakvog izraza lica. Tu i tamo nekom oči zasjaje kada neki od doktora u mikrofon promumljaju njihovo prezime i počnu se probijati kroz kordon ostalih. Sestre koje prolaze hodnikom više uopće nemaju oči. Kreću se kao šišmiši pomoću sedmog, osmog ili devetog čula kroz taj kaos. Moja fizioterapeutkinja se vraća, daje mi papire i šalje me u dječju. Pošteno. Ulazim u čekaonicu dječje ambulante. Situacija se poboljšava: mir, par klinaca i njihovi roditelji. Klinci se igraju s mobitelima, a čekanje niti ne primjećuju. Mobilni ljubimac mi zvoni 50ti put otkad sam ušao i javljam se. Nakon što napokon jednom završim s pregledom, idem kod nezadovoljnog korisnika, koji ne zna zašto je nezadovoljan. Pričam ispod glasa i obećavam da ću ostati tamo dok terenci ne završe. Dolazi neka koka, plava i glasna.
«Joj, koliko ovo traje?»
«Dugo.»
«Kojim redom prozivaju?»
«Redom kneza Branimira s pleterom.»
« Joj, ostavila sam auto na parkingu…Kolika je kazna?»
«Imate sreće, auti se i inače ostavljaju na parkingu.»
Mobitel 1, glasom od 95 dB: «Pa koookiliiii, pa di smi tiiiiii!!!!! Ma neeeeeee, nisam na pooosluu, otišla sam kod doktooraa. Ma daaa, malo me žiga lijevooo rameee. Samo nisam uspjela nać' parking pa sam morala skroz pješačit od rampe. Ma neee, onaj crveni twingo pa 'sam ti rekla da sam ga uzela još prošle godine..»
Isključujem mozak, slijede mobitel 2 i mobitel 3, a decibeli rastu. Već i klinci oko nas već lagano pizde. Plava ne jebe boga oca, pegla svoje. Milošću bogova, prozivaju me i ulazim unutra. Mladi i optimistični doktor mi uzima koljeno, udara ga, pipka, lupka i zakreće u svim smjerovima. Nije to ništa, fizikalna i par tjedana mirovanja. Košarka ništa, ostalo može nakon fizikalne. Pita me gdje radim. «Zašto mi ne spajaju televiziju? Ja potpisao prije 3 mjeseca i ništa.» Nakon slikanja koje potvrđuje doktorovu dijagnozu, zovem terence i obećavaju mi da će doktor biti spojen sutra u 11, a monteri se pravdaju da živi u pizdi materini i da se do sada nije javljao na telefon kad su ga htjeli doći spojiti. Sve im vjerujem. Dolazim na parking i pored vidim Renault kolegice iz ordinacije, i na njemu kaznu. Pored je moj, koji stoji tamo barem sat vremena duže, također bez parking karte. Na njemu ništa. Palim prema korisniku sa smiješkom na licu. Proljeće je.



Superekskluzivo: Raritetna fotografija na kojoj su Gawrun i Idolmladih uhvaćeni u predstavljanju knjiga izdavačke kučke "Kornet" u Saitama areni.

Kao prvo, sve doživljaje vezane za događaj najavljen u prošlom postu možete pročitati kod ekstremne zadnjice i brata blizanca izmjenične ljevice. Dodao bih samo da su svi ti ljudi zajedno bili doista brojni, što nije slučaj kada ih se promatra pojedinačno, i samo je donekle istina ako ih se promatra u manjim grupama. Energetska razina i euforija uzrokovana sinergijskim učincima kreativnosti nadasve su ošamutile sve učesnike i prisutne. Ponovilo se, a i hoće!

Pokorno javljam da mi je, srećom, dijagnosticirano samo skakačko koljeno, uz neke manje koštane deformacije, ali ipak neću završiti kao bivši premijer. Fizikalna terapija ultrazvukom (što će mi, nadam se, pomoći i da napokon utvrdim spol), istezanje i tretmani ledom će me kroz nekoliko tjedana vratiti na nogometne terene i trkačke (no ne betonske) staze. Sigurno ste oduševljeni kao i ja.

Život se nesmetano odvija s tisuću ideja. Upravo jutros sam zaključio da je glazba, ta zvonka radost, ono što će mi donijeti sreću. Već u prijepodne sam bio bliži ideji da se od toga baš ne živi i da je okrenutost novim poslovnim izazovima i ekspanziji ono što mi je činiti. Računam da bi mi se večeras moglo ponoviti raspoloženje od sinoć, kad mi je došlo da se ženim. Eto, u nedostatku jasne odluke, nastavljam poletno u svim smjerovima, dok ne eksplodiram. Budućnost mi se približava iz svih smjerova, kao što je to jednom napisao netko u nekoj pjesmi (Paolo Coelho?). Pokorno javljam da se upravo razvedrava pa bi ova trojba mogla završiti i s ljenčarenjem uz hladno pivo u sunčano poslijepodne, barem dok odluka ne bude donesena.

Kako slika govori više od 1000 riječi, evo slike s jednog od nastupa skupine Radost u klubu SC na kojoj je gostovao proslavljeni hrvatski pjesnik.



A na posljednjem nastupu grupe Radost! na istom mjestu u ovaj ponedjeljak bilo je vrlo ugodno. Članovi grupe Radost! su tijekom svirke kazivali decentne duhovitosti koje su razgalile sve prisutne, njih oko čak trideset i pet!