Dani prolaze,
ja tebe često sjetim se,
prijatelju moj,
znam da nose te
nebom bijeli anđeli,
prijatelju moj,
i ako postoje oni drugi svjetovi,
opet ćemo skupa ja i ti,
tambure zasvirati.
Da se bar mogu probuditi
u svijetu ljubavi
bez starih rugoba i ovih nakaza
što su me stalno pratile.
Da te bar mogu poljubiti
bez loših sjećanja
na hladna proljeća bez slike stradanja
što se baš na nas zalijepe...
Jer moj je život
igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze
ništa ne ostane
samo još vučem navike
sve na tome ostane
Da te bar mogu probuditi
kavu ti skuhati
u krevet donijeti
pa te poljubiti; al' toga nema i ne postoji.
Da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku
na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim
Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim ništa ne piše.
Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze
ništa ne ostane
samo još vučem navike
sve na tome ostane
Zauvijek s nama u snu Odlaze ljudi,
a bez njih u duši je teže.
Broje se dani,
a s njima i suza sjaj.
A tamo gore, dolaze zore,
plave k'o nebo, plave k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama uvijek su tu.
Kad padne večer
ja pogledam gore u nebo.
K'o da ih vidim,
lica su draga sva tu.
A tamo zvijezde svjetle i gore
i njima šumi nebo k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama su uvijek tu.
Za sva vremena, za vaša imena,
za sve koji ste
dijelili život sa nama tu...
Za sve vas koji ste
sa pjesmama u snu...
za sve koji ste dijelili život
pjesme će pjevati djeca...
Za sve vas koji ste zauvijek s nama u snu!
K'o da ih srebrom
protkala neč'ja ruka.
Puteve kojim odlaze do neba svi.
A tamo zvijezde svjetle i gore
i njima šumi nebo k'o more.
Odlaze ljudi,
al' s nama uvijek su tu.
Čudni su puti Gospodnji,
al u njih nemoj sumnjati;
pravda na kraju pobjedi,
istina uvijek nađe put
i nikad nije uzalud.
Sjeti se hrabrih koji su
stali pod ovu zastavu;
sve su bitke dobili
i još se jedan bije boj
tamo u zemlji dalekoj...
I zato nemoj pitati
što zemlja čini za tebe
podigni ovu zastavu
i pomoli se za nju
i za vitezove sve
što biju s nepravdom
posljednju bitku za naš Dom
Iza nas duga stoljeća
i krune tuđih kraljeva;
išli smo jedni na druge,
vodili tuđe ratove,
al Bog je dao, prošlo je...
Moj moto: Budi ono što želiš,
a ne što drugi očekuju od tebe
U organizaciji Osječko-baranjske Županije, Grada Našica, Osnovne glazbene škole “Kontesa Dora” i Tamburaškog društva “Dora Pejačević” Našice, a pod medijskim pokroviteljstvom Radija Našice, 12. travnja 2007.g. je u sportskoj dvorani Osnovne škole kralja Tomislava održan humanitarni koncert “Tko sluša kucaje srca drugoga, ima osjećaj takta”.
U izvrsnom programu, pod ravnanjem Ivana Krajačića, Marine Kopri, Andree Kopri i Suzane Juzbašić nastupili su: Puhački orkestar Gradske glazbe Našice, pjevački zbor HKD-a “Lisinski”, Ženska klapa “Koljnofske golubice” iz Mađarske, Pjevački zbor “Kristal sladorana” iz Županje, polaznici Dječjeg vrtića “Zvončić”, učenici Osnovne glazbene škole i Tamburaški orkestar Tamburaškog društva “Dora Pejačević” te solisti: Andrea i Dean Kopri, Matej Turković, Stela Javorček, Robert Dudjak i poseban gost-iznenađenja Mario Tudor – član klape “Galešnik” s Hvara. Konferansu je pripremila Vesna Kovačević – Tomić, a voditeljica programa bila je Sanja Martinović. Do sada je za pomoć našoj bolesnoj sugrađanki prikupljeno oko 10.000 kuna, a akcija će biti nastavljena do daljnjega.
13. travnja 2007.
Sudjelovali smo na manifestaciji "Proljeće u Popovači"
Ovu sliku sam morala objavit... Preslatke su, jel? Joj, ja bih jednu :)))