ponedjeljak, 24.03.2008.

Nadam se da se nitko nebude uvrijedio time što ću pisati... :)

nastavak prošlog posta... :
objašnjenje iz prošlog posta :
"greaseri" - subkultura okupljena oko funka i disco-a, slavna u doba Johna Travolte i "Groznice subotnje večeri"

Druga faza: The second wave

Oko 1977. godine fenomen punka je bio "mrtav" – ono što je u početku predstavljao bilo je nepovratno izgubljeno. Otpor prema društvu postao je uzaludan, jer punk fenomen prerastao u opću pojavu; postao je samo još jedan dio društva koje je toliko prezirao. Sex Pistols su se raspali smrću Sida Viciousa, The Clash je potpisao za veliku diskografsku kuću, a punk odjeća se mogla kupiti u većim trgovinama na Kings Roadu. Johnny Rotten rekao je to u jednoj rečenici na oproštajnom koncertu Sex Pistolsa u Winterlandu : "Imate li osjećaj da ste prevareni?".

No, to ipak nije bio kraj. Počeli su nicati novi bendovi koji su pjevali o stvarnom životu – Sham 69, Cock Sparrer, Slaughter And The Dogs, Menace i Skrewdriver. Mladi su, nakon što su se reggae i punk otuđili, našli novu glazbu s kojom se mogu identificirati – bio je to Oi! ili Streetpunk.

Dolazak Oi! glazbe označio je povratak skinheada. No, oni su se po mnogo čemu razlikovali od skinheada iz 1969. godine. Dosta je vremena prošlo, i nova je generacija oslikavala društvo u kojem je živjela.
Šišali su se kraće, čak do "nulerice". Nosile su se teške cipele, kao i prije, ali sada su se nogavice nosile podvrnute, do samog vrha cipele. Isto tako, za razliku od prijašnjih cipela sa osam do deset rupa, sada su se nosile cipele sa četrnaest, pa negdje čak i dvadesetdvije rupe. U modi su bile i tetovaže na licu, često "Made in Britain".
Skinheadi koji su "ostali vjerni" još od 1969. nisu htjeli imati ništa s novom generacijom, ili "ćelavim punkerima", kako su ih nazivali. Tako se u tučama na Kings Roadu, koje su se odvijale između tediboya i punkera, često moglo vidjeti starije skinheade kako se bore na strani tediboya, a nove na strani punkera.
"Ponos i tradicija protiv bezobraznog nepoštivanja bilo koga i bilo čega".

Kako je vrijeme prolazilo, a punk sve više postajao društveno prihvatljiv, skinheadi su se odvajali i preuzimali stilske oznake skinheada iz 1969. Počeli su preferirati čistoću i urednost (koju su prvotni skinheadi preuzeli od modsa), nasuprot istrošenosti i neurednosti punka. Čak je i "skinhead reggae" ponovno postao popularan, te je puštan u stankama između nastupa Oi! bendova.

Članovi niti jednog vodećeg Oi! benda nisu bili skinheadi, jer Oi! nikada nije ni bio žanr namijenjen isključivo skinheadima. Između članova benda i publike, bar u početku, nije bilo barijera – članovi benda bi prije nastupa bili u publici, za vrijeme nastupa im se publika nerijetko pridruživala na pozornici, a svlačionica je bila uvijek otvorena za sve. No, idila nije dugo potrajala. Uskoro je nasilje preuzelo glavnu ulogu na koncertima – punkeri protiv skinheada, skinheadi protiv skinheada, problemi sa redarima...

U to doba u subkulturu skinheada uplela se politika.
Prije 1976. ekstremno desničarsku stranku National Front nitko nije shvaćao ozbiljno, i rijetko je prelazila izborni prag.
No, u ljeto 1976. to se promijenilo dolaskom azijskih Malawi izbjeglica. Stvarne brojke su bile male, no tabloidi su uspjeli par desetaka ljudi pretvoriti u "poplavu" i potpomoći histeriju pričama o njihovom smještaju u luksuznim hotelima s pet zvjezdica i velikom državnom pomoći.
National Front je vješto iskoristila situaciju, te su na izborima 1977. skupili 250 000 glasova. Čak se počelo govoriti da će National Front zamijeniti Liberal Party kao treća najjača stranka u Velikoj Britaniji. Stranka je skupljala zabrinjavajuću potporu, naročito među mladima – i to ne samo među skinheadima! National Front prišivke su nosili i tediboyi, modsi, punkeri, "normalni"...
Kako bi povećala svoj utjecaj među mladima, stranka je osnovala Youth National Front. Kao reakcija, nastale su Anti-Nazi League i Rock Against Racism, te su tako školska igrališta postala politička bojišta. Među skinheadima pokazivati lojalnost National Front-i bio je znak hrabrosti i buntovništva, a ni Anti-Nazi League nije nimalo pomogla kada je tražila od profesora da se pred djecom izjasne protiv National Front-e.
Skinheadi su bili pod posebnom pažnjom National Front-e: dok su svi ostali osuđivali nogometni huliganizam i većinu ostalih načina kojima su skinheadi kratili vrijeme, Youth National Front ih je pozdravljala ih je kao ratnike sa stadiona i objavljivala njima namijenjen redovni prilog u svom glasniku Bulldog.
Bila je to stranka koja im nije "držala prodike", već im se obraćala kao eliti britanske mladeži.

I Anti-Nazi League je imala velikih uspjeha među mladima – u travnju 1978. na koncertu "Carnival Against The Nazis" u Londonu prisustvovalo je 80 000 ljudi. Popularnosti Anti-Nazi League pridonijela je činjenica
da su na njihovim skupovima nastupali najpoznatiji bendovi toga doba. The Anti-Nazi League vršila je veliki pritisak na bendove; morali su javno obznaniti svoju lojalnost prema the Anti-Nazi League, osuditi National Front i njihove pristaše.
Drukčije izjašnjavanje bi rezultiralo oštrim sankcijama: zabrana nastupanja i puštanja njihovih pjesama na radiju, otkazivanje ugovora sa diskografskim kućama, bi bili označeni kao nacisti...
Uvidjevši uspjeh raznih Rock Against Racism manifestacija, National Front je ustrojila svoju organizaciju Rock Against Communism oko koje su se okupljali bendovi koji su bili otvoreno ekstremni desničari. Na izborima 1979. National Front nije polučila rezultate kao dvije godine prije, te je ubrzo počela propadati – veliku ulogu je imala i kampanja u tabloidima koja je neke vodeće čelnike National Front razotkrila kao prikrivene naciste, homoseksualce i osuđene pedofile.
Mnogi skinheadi su zbog toga napustili National Front i prešli u ekstremnije organizacije kao što su Brittish Movement ili čak paravojne organizacije Section 88 ili National Socialist Action Party. Brittish Movement se posebno okoristio dolaskom skinheada – članstvo mu se popelo na 8 000. Za razliku od National Front, Brittish Movement je bio otvoreno neonacistička organizacija i, na veliko zadovoljstvo skinheada, zainteresiraniji za direktnu uličnu akciju nego za čekanje rezultata izbora.

U to vrijeme skinheadi su se pojavljivali u većim gradovima diljem Ujedinjenog Kraljevstva, Europe i Sjedinjenih Američkih Država.

Unatoč svemu, još 1984. nitko ne bi skinheade direktno povezao s rasizmom ili neonacizmom. Tijekom osamdesetih rasistički motivirani ispadi skinheada su često dospijevali u novine, ali su tek 1988. mediji počeli pridavati veću pozornost skinheadima. I to ne engleskim, već američkim!
Diljem SAD-a nicale su rasističke organizacije koje su uz sebe vezale skinheade – Ku Klux Klan, Aryan Nations, White Aryan Resistance... Američki skinheadi su općenito bili nasilniji od engleskih. Dok su u Velikoj Britaniji su tuče bile svakodnevna pojava, ali rijetko završavale smrću, u SAD-u su šake i noževi zamijenjeni pištoljima i bombama, a i samo nasilje doseglo je nove razine.
Tako su skinheadi u Sacramentu razapeli čovjeka na par dasaka jer je pokušao napustiti bandu. Isto tako, jedna skingirl je u Chicagu tako pretučena da su njenom krvlju nacrtali svastiku(Svastika (kukasti kriz) je znak u obliku jednokrakog kriza s krajevima savijenim pod pravim kutom na lijevu ili desnu stranu, a moze biti nakosen ili orijentiran vodoravno) na zidu.

1988. je počela medijska hajka na skinheade, svi veći mediji su imali posebne priloge: Rolling Stone, Oprah Winfrey, Geraldo Rivera...
Uskoro su u javnosti termini "skinhead" i "neo-nacist" postali sinonimi. Umjesto da su nekako spriječili rasizam, mediji su pridonijeli povećanju broja rasističkih skinheada – sve je više rasista preuzimalo image skinheada.
Nakon događaja u Southallu, i sama Oi! glazba je označena kao rasistička, te su se mnogi Oi! bandovi raspali. Ovakva reputacija mnoge je natjerala da se povuku iz subkulture, te je subkultura nestala u mnogim gradovima. Subkultura skinheada zapala je u drugu veliku krizu.

Photobucket

Treća faza: The third wave

U trećoj fazi povijesti skinheada došlo je do nastanka mnogih frakcija skinheada: SHARP (SkinHeads Against Racial Prejudice – Skinheadsi protiv rasnih predrasuda), RASH (Red & Anarchist SkinHeads – skinheadi komunističkih i anarhističkih političkih uvjerenja), Trad, Gay, GASH (Gay Aryan SkinHeads – homoseksualni skinheadi koji vjeruju u nadmoć bijele rase), Hammerskins (međunarodno udruženje nazi skinheada, "elita" - kako se sami nazivaju) Outlaw Hammerskins(hammerskinsi izbačeni iz udruženja koji su se zasebno organizirali)...
Nastanak tolikih frakcija može se objasniti željom za razlikovanjem od stereotipne slike skinheada kao priglupog neonacista.

1987. u New Yorku nastali su S.H.A.R.P. kao reakcija na opću sliku skinheada kao rasista i neonacista. Ta mala skupina skinheada i punkera uzela si je za zadaću da pošalju drukčiju poruku o skinheadima: da svi skinheadi nisu jednaki, da svi imaju različite ideale i politička vjerovanja. Dijelili su letke, gostovali na radijskim i televizijskim emisijama...
No, njihovo djelovanje je samo pojačalo podjelu – uskoro nije bilo dovoljno samo reći da si skinhead, već i koja si vrsta skinheada.
Mnogima je dosadilo silno prepucavanje oko politike, pa su se jednostavno označili kao "traditional" skinhead.
Time su se potpuno odrekli politike i vratili se glazbi, stilu i zanimaciji skinheada iz 1969. – reggae, ska, skuteri i pivo su opet postali glavne teme.

Početkom devedesetih, propašću komunističkih režima diljem Europe, počeli su se pojavljivati skinheadi. Tako danas u novinama možemo čitati o rasističkim ispadima skinheada u Budimpešti, Moskvi, Varšavi, Beogradu, Zagrebu, Rijeci... No, nastaju i non-racist skupine u Norveškoj, Danskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Mexicu, Japanu, Australiji, Novom Zelandu...
Danas se skinheadi mogu naći u svim većim gradovima na svim kontinentima.

Skin tatooo

To bi bilo sve o Skinheadsima...
ok, ne baš sve ali "početak početaka" :)


23:25 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 23.03.2008.

Nadam se da se nitko nebude uvrijedio time što ću pisati....:)

Prvo: Sretan Vam Uskrs!!!

eh..malo potaknuta događajima od proteklog tjedna, odlučila sam malkice i pronaći nešto o njima svima i malo zainteresirati ljudove (ne sumnjam da ne znate sve ovo jer ipak wikipedia - ruuullllzzzzz :) šala...)
zašto zainteresirati jer svašta čujem okolo naokolo i malkice mi muka od svega toga jer ljudi nemaju blage što pričaju...ne kažem da vi ne znate ovo kaj će pisati ali meni je ovo gušt bilo čitati i zato je tu stavljeno!

I nadam se da se neki nebudu uvrijedili što ću ih sve staviti na moj blogić..i..hmmm...nemam pojma...ah, da, volim čelave muškiće pa ćemo i sa čelavim poćeti, ne, šalim se, prvi su mi pali na pamet pa krenimo.....
i, da, o ovima dole fkt puno piše i fkt mi zanimljivo bilo čitati i baaa, zato su prvi na redu....nebudite ljuti...smijehsmijehsmijehsmijeh

E, da, imaju 3!!! faze pa ću svaki dan po jednu...

Skinheadsi (en. Skinhead - Ćelava glava) su pripadnici pokreta začetog krajem šezdesetih godina 20. st. u radničkim četvrtima istočnog Londona.

Prva faza: Spirit of '69

Iako su na nastanak i razvoj skinheada utjecali mnogi povijesni, demografski, religijski i sociopolitički utjecaji, najvažnije su dvije pojave: poslijeratno gospodarsko stanje, te imigracija i socijalna integracija jamajkanskog stanovništva.
Pedesetih i šezdesetih godina u Velikoj Britaniji bile su prisutne dvije glavne subkulture koje su naročito pridonijele nastanku Skinheada. Predstavnici britanske bijele radničke klase bili su modsi - mladići koji su slušali najnoviju "modernu" glazbu (uključujući soul, reggae i ska), nosili besprijekorno uredna odijela i vozili skutere (vespe i lambrettesmijeh).
Modsi su bili "tipični pomodari niže klase" – subkultura poslijeratne Velike Britanije kada su teenageri imali solidne dohotke i želju za identitetom pored ličnosti školarca ili radnika. Nosili su nazgled konzervativna odijela pristojnih boja, te su bili probirljivi i uredni. Glazbom i mjestima za izlazak bili su usko vezani uz crnačku zajednicu imigranata s Jamajke, koja je u to doba bujala. U isto vrijeme, kako na Jamajci, tako i među imigrantima bila je aktivna subkultura čiji su akteri bili znani kao "Rude Boys".
Nosili su odijela, slušali ska i reggae, te bili na zlu glasu zbog bezobzirnosti i nasilja.

Subkultura modsa počela se raspadati na niz različitih grupa tokom 1966. godine. Najočitija je bila podjela između "hard modsa" i onih koji su otvoreno slijedili modu šezdesetih godina (te se tako približavali hipijima).

"Ekstravagantniji modsi... upleteni u cijeli ritam i blues, pomodarstvo, stil ulice Carnabie... pretapali su se u modno svjesne hipije"

Takozvani "hard modsi" ili "gang modsi" su odbacivali hipijevske zamisli slobodne ljubavi i uživanja droga, njihovu glazbu i političke poglede. Često su se oblačili u jednostavnu odjeću – traperice sa naramenicama, teške čizme sa čeličnim "kapicama", kratko ošišani...
Slušali su ska, rocksteady i reggae.

Iz te grupe razvili su se skinheadi, te su krajem šezdesetih godina činili samostalnu i prepoznatljivu subkulturu. Svaka subukultura može se identificirati određenim stilom koji ju prati, a skinheadi nisu bili iznimka.
1969. se razvilo nekoliko prepoznatljivih značajki stila koje su se mogle vidjeti po čitavoj Velikoj Britaniji: ako si imao kratko ošišanu kosu, naramenice i cipele sa čeličnom kapicom, mogao si se nazvati skinheadom – a tada je to bila većina mladih iz radničke klase.
U to vrijeme dužina kose i nije bila toliko "važna" kao danas – iako je većina redovno išla brijaču, "prolazila" je svaka dužina kroz koju se mogla vidjeti koža. Takozvana "nulerica" nije postala popularna sve do kasnih sedamdesetih.

Postoji nekoliko teorija koje govore o razlozima za takav izbor odjeće. Jedna kaže da je glavni razlog tuča – nasilnici su se počeli kratko šišati da im kosa ne bi smetala u tučama, a cipele s čeličnim kapicama također daju očitu prednost.
Druga pak kaže da kratka kosa i cipele sa čeličnim kapicama dolaze od lučkih radnika, koji su morali brijati glavu da ne bi dobili uši, a čizme su im štitile prste.
Za prvu medijsku pojavu skinheada uzima se listopad 1968. i "Great Vietnam Solidarity March" kada je dvjestotinjak mladića obrijanih glava u bojama FC Millwall-a trčalo za hipijima uzvikujući "Enoch, Enoch".
Sama riječ "Skinhead" nije ušla u govor sve do 1969., ali obrijani mladići s čizmama su viđeni u mod krugovima već oko 1964. Kako su hipiji i njihovi načini razmišljanja došli tek nekoliko godina kasnije, skinheade se ne može jednostavno svesti na antitezu hipija.

"Hard modsi" su ostavljali odijela za večernje izlaske, a po danu su nosili obične majice i traperice. Isto tako, skupe cipele su zamijenjene cipelama s čeličnim kapicama, a kosa je postajala sve kraća i kraća. Skinheadi su počeli nicati po svim većim gradovima Velike Britanije – od Londona, Liverpoola, Birminghama, Newcastle-a pa sve do Glasgow-a.

Kao i u ostalim subkulturama, i ovdje je u socijalizaciji veliku ulogu igrala glazba. Bio je to reggae – drugi najvažniji jamajkanski izvozni proizvod! Skinheadi su večeri provodili u halama za ples skupa sa imigrantima s Jamajke, plešući na najnovije ska i reggae hitove – Desmond Dekker, Jimmy Cliff, Pat Morgan...

Ovo doba se među skinheadima pamti kao "zlatno doba" – kad im se život sastojao od škole/posla, nogometa, izlazaka, alkohola i nasilja.

No, uskoro je u reggae glazbi došlo do velikih promjena koje su nagovještavale isključenje bijelaca. Reggae je postajao sve jasnije posvećen rasnim temama, sve se više okretao rastafarijanizmu. Glavni motiv je postao Jah i moć crnog čovjeka.

Ranih sedamdesetih, mnogo starijih skinheada je polako "vješalo cipele o klin". Skinheadi su postali sinonim za nasilje, policija ih je neprestano kontrolirala, a i bilo im je otežano traženje posla. U Lutonu je policija skinheadima zabranila večernje izlaske nakon serije nasilnih incidenata s Azijcima, "greaserima", drugim skinheadima, pa i slučajnim prolaznicima.

Stil skinheada nije potpuno nestao, ali je bilo očito da su se stvari jako promijenile. Odvojile su se tri nove struje – suedeheads, smoothies i bootboys. Suedeheads su pustili tek nešto dužu kosu, ali opet puno kraću u odnosu na ostale u to doba. Odijela i cipele koja su dosad bila rezervirana isključivo za večernje izlaske, sada su postala dnevna odjeća. Prestali su nositi teške cipele, ali ih se često moglo često vidjeti s kišobranom, koji je podjednako opasno oružje. Naime, znali su naoštriti sam vrh kišobrana, ili sakriti bodež u ručku!

Smoothies su potpuno napustili izgled skinheada – nosili su tenisice, vjetrovke i zvonaste hlače, te su puštali kosu dužu od suedeheada. Sa skinheadima i suedeheadima ih je povezivala povezivala ljubav prema istoj glazbi, pivu i nogometu.

1972., u doba dotad neviđenog huliganizma, pojavili su se bootboys. Glazba i moda su igrali sporednu ulogu u životu bootboy-a, jer se sve vrtilo oko nasilja i bitke oko teritorija – bilo da je pub, kvart, selo, grad, ili tribina nogometnog stadiona u pitanju. Ska i reggae su još uvijek bili popularni, ali se također slušala i glazba sa top lista. Nosili su jeans i teške cipele sa osam do deset rupa, koje su suedeheadi i smoothiesi napustili. Bili su to fanatični navijači kojima je svako nedjeljno popodne prolazilo u tučama na nogometnom igralištu.

1972. subkultura skinheada je zapala u prvu krizu, te je ono što je u početku bilo znano kao "skinhead" skoro potpuno nestalo.

Skin tatooo

nastavak slijedi...sutra...


18:34 | Komentari (1) | Print | ^ |

ponedjeljak, 17.03.2008.

Seems like just yesterday
You were a part of me
I used to stand so tall
I used to be so strong
Your arms around me tight
Everything, it felt so right
Unbreakable, like nothin' could go wrong
Now I can't breathe
No, I can't sleep
I'm barely hanging on

Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes

I told you everything
Opened up and let you in
You made me feel alright
For once in my life
Now all that's left of me
Is what I pretend to be
So together, but so broken up inside
'Cause I can't breathe
No, I can't sleep
I'm barely hangin' on

Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes

Swallow me then spit me out
For hating you, I blame myself
Seeing you it kills me now
No, I don't cry on the outside
Anymore...

Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes

Here I am, once again
I'm torn into pieces
Can't deny it, can't pretend
Just thought you were the one
Broken up, deep inside
But you won't get to see the tears I cry
Behind these hazel eyes (Kelly Clarkson)

Ne znam...inače ju baš i ne slušam..ali naišla na njene pjesmice i odlučila staviti...nije loša pjesmica...tu je i text...k'o da je pisana za mene..a i spot je supach...

4 godine...gledajući unazad od 31.08.2004 do sada, 17.03.2008., dosta sam napravila...završila gimnaziju, upisala efzg i radim, istina, 2tjedna tek, ali zanimljivo je i sviđa mi se i želim tu ostati još neko vrijeme..
Moglo bi se reći da sam dio odradila, slažem se, ali što je sa onim što te treba svaki dan sve više ispunjavati? Ispunjena sam, ali veći dio je prazan..nedostaje mi..osoba...i ostala patetika da ne pišem bzvz...

nedostaješ mi...

volim te...

tužno i jadno i glupo ali istinito..nažalost još si vejiki dio moga života...nažalost..

zašto nažalost??
jer si licemjeran, kreten, budala, pokvaren, lažljivac i kurviš.

ali volim te..i želim da si tu...

najteža stvar je oprostiti..
ja sam ti oprostila...

mogao bi i ti meni...

a sad, vrijeme je, 7.50h, idem na jutarnju kavicu sa kolegicom i na posao..

uživajte...

kissi kissi

P.S. Sunshine moja, nemoj da ti suze kvare tvoje prekrasno lice, nemoj plakati za onime što je prošlo, sjeti se dobrih trenutaka a loše ostavi sa strane.
Čežnja...tuga...sve će to ljubice moja proći...oporavit će se i tvoje i moje sjčeko(yes)
vojim te...kiss


07:44 | Komentari (6) | Print | ^ |

subota, 08.03.2008.

Negdje usput ja sam te izgubila, nijedan nema to što sam u tebi ljubila!!! Da Bog da stane cijeli svijet stane bar na tren da se opet tebi vratim, da me zagrliš kao dijete pa nek glavom platim..ljubi me na blef, vjeruj mi na riječ,moj je život lažni sjaj!

Meni su tijesni zidovi..uvijek se isto osjećam..
Photobucket

Već duže vrijeme pokušavam napisati post.
Ali nisam znala što napisati..što reći...kako izraziti ono što osjećam i mislim.
Fax je ok, dobila sam posao i šef mi je preeedobar, fkt se takav šef rijetko gdje nalazi..ne žalim se što se tiče posla jer sam prezadovoljna i osjećam se ispunjeno.
Ali ne onako ispunjeno kako bi trebala.
Niti onako sretnom kao što bih trebala biti.
Ali nema veze.
Trudim se, a to je napredak.
Samo mi je žao svih onih koje sam povrijedila.
Tj nije mi žao.
Zaslužili su.
To su bile prevarantske, lažljive budale i dobili su što su zaslužili.
Ali..
praznina je tu..
Kako je se riješiti??
Sigurno ne na način kojim ja pokušavam...nikada to nebi nekome preporučila...bang

hmm..brinula sam se da i danas, kada po koji puta pokušavam nešto suvislo napisati, nebudem znala što napisati..ili pobrisati kao zadnji put.


Desilo se nešto neočekivano...nakon..hmmm...mjesec i pol, možda malkice više, nisam sigurna...došla s posla, doma nije bilo nikoga i sjetila se osobe kojega se ne spominje hahaha, osjećam se k'o da govorim o Lordu Voldemortu (tak nekak) hahaha eh..i plakala..nisam mogla prestati dok nisam vidjela da je 14.00 h i da moram na bus i po nećaka u vrtić. 'Očale na glavu i ode ja.
4 godine...4 jebene godine...od 15. god do 19.god..kada će to nestati??
ne zanima me kada...

da bog da stane cijeli svijet, stane bar na tren da se opet....

ne razmišljam o onome što se dogodilo, ne razmišljam o prošlosti, gledam naprEd, idem naprEd ali jedan dio mene stoji..ah..možda i njega jednom uspijem pomaknuti sa mrtve točke na 1 cerek

a ono: da Bog da...itd...
ne vjerujem...više ne...zapravo se zapitam da li sam ikada vjerovala, ali jesam. On mene ne čuje ni ne sluša pa se ni ja njemu više ne obraćam.
U što vjerujem?
U sebe.
To je dovoljno.

nemojte ovo komentirati..vjera i ja..čudan pojam...vjera u druge..čudan pojam..
vjera u sebe..to je nešto novo...

Najgora prepreka?
To je strah!!

Čega te je strah??? Samo sam te jednom ošamarila..samo jednom... Izvrijeđala više puta, ali nikada nisam digla ruku na tebe, osim tog jednog puta.
Strah te je da nas ne vide zajedno, pa da slučajno dabar nebi saznao...znam da je to...ne tražim te niti da zaniječeš, tvoja šutnja sve govori....

Ma boli me k**ac više...

znate kaj, pun k**ac mi toga, alo?? da...rekla sam si već jednom: kaj ti mislš patiti za klincem koji ima 19 godina a tada su na razini 15.-godišnjaka...eh..a opet i ovi stariji su isti..sve to ista škola: Galebarska cerekcerek

danas mi cura s faxa rekla da sam joj uljepšala dan...ja da kak ? a ona meni: a kad si me nazvala si bila tak happy i ono...itd

a djobro...drago mi :)

želim vikati: NEDAJ ME VIŠE NIKAD NIKOME!!!!!
želim i njemu to reći

NEBUDEM...

malo skačem sa teme na temu..pa da..neću stalno o određenim osobama..
zapravo bi mogla malo o:
jednom tam
pa o onom drugom
trećem itd..hahahaha - šalim se...

"i ne zelim opet prozivljavat svoj strah, i to da mi se dlanovi znoje i ruke tresu kao djetetu pred upis u skolu" sebični jedan mali...
ah...znam da sam ti neodoljiva i ono..mislim, nemoraš mi to govoriti..sve sam ja to primjetila i vidjela na tebi...nisam bez naočala...hihi (ne nosim naočale - da nebi bilo zabune..)

Photobucket

Ne znam što da napišem a da ne ispadne blesavo ili nedaj bože patetično pa ono...idem ja..

i ne..nemojte govoriti da se riješim tog Voldemorta jer ono...on će sam jednom otići jer ga ja sama nemogu istjerati iz srca...

pusam vas sve..
budite mi sretni kao i ja i svijet će biti ljepši cerekcerekcerek

ma ne, fkt sam sretnapjeva, samo jedan dio fali i prazan je i tako to...hehe

a ja bi joooš pisaalaaaaaa, a ne znaaaam štooooo

javim se ja još koji put..

kissi kissi


13:55 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se