Naučite nešto o svjetionicima

Nekoliko je ustanovljenih primjera svjetionika, koji su kao gorivo za paljenje vatri i osvjetljavanje obzorja koristili drvo. Također, nema sumnje da su korišteni tek kao sirove svjetlosne oznake; to jest obične otvorene vatre, paljene na isturenim rtovima, primjerice. Ugljen je oduvijek bio logičnije rješenje, jer izgara mnogo učinkovitije i daje jače svjetlo. Vatra od drveta zahtijeva puno više tog krutog goriva, slabijeg je intenziteta, kojeg je i teže nadzirati.
Drvo se uglavnom koristilo u najranija, antička vremena, i to samo na mjestima, gdje je trebalo označiti ulaze u luke. No, tada svjetionici nisu ni bili obaveza, već samo znak prestiža države, u čijem se okrilju luka nalazila. Kako se noću u najvećem broju slučajeva nije plovilo, tako su i ta svjetla pokrivala samo luke s najviše prometa. Takva luka je bila i Aleksandrija sa najstarijim svjetionikom (Pharosom – o njemu drugom prilikom), a kod nas je poznato da su takvi "svjetionici" (bolje reći postolja za loiženje otvorene vatre na bazi drveta, čiji se transport redovito osiguravao) bili pored Hvara (Faros – otud i ime), kod Visa (Issa), te u blizini stare Salone…


Toranj za paljenje vatre, prikazan crtežom i fotografijom...

Izbor goriva, koji se koristio u svjetionicima, najčešće je ovisio o njegovoj dostupnosti. Stoljećima, ugljen se koristio kao gorivo, na lokacijama, do kojih se mogao lako transportirati. Jedan od najstarijih svjetionika, koji je koristio ugljen, bio je "Newcastle upon Tyne", koji je bio smješten u neposrednoj blizini ugljenokopa. U slučajevima kad se ugljen koristio kao gorivo za svjetionike, nikako ne smijemo zanemariti ni fizički napor, koji je potreban da bi se ugljen transportirao do svjetionika, te trud koji je potreban da se gorivo dopremi do samog vrha tornja.

Toranj za loženje ugljena

Ugljen se najčešće podizao na toranj u adekvatnim posudama, te se stavljao u specijalnu peć na vrhu, gdje je najbolja prekomorska vidljivost. Originalan primjer takve jedne peći može se još pronaći u botaničkim vrtovima na otoku Tresco, arhipelaga Scilly – u Engleskoj. Ta peć se, primjerice, koristila od 1680. pa dalje, u starom svjetioniku, zvanom Scilly, koji je danas pretvoren u privatnu kuću, na otoku St. Agnes.

Svjetla odražavana ugljenom vatrom, ispočetka su se koristila najčešće samo na rtovima, a tijekom vremena na poboljšanim i kontejnerima za ugljen. Oni su omogućavali ugljenu da svijetli učinkovitije, da emitira više svjetla za istu količinu goriva i sa manje dima. Ovo posljednje svojstvo je oduvijek bilo problem, jer zatamnjuje svjetlo i stvara čađu, koji opet stvaraju neke druge, vezane probleme. Nešto kasnije, vatra je bila zatvorena unutar konstrukcija, koje su bile zatvorene redovima staklenih panela, zvanih "lanterna" ili prevedeno na hrvatski – rasvjetna komora svjetionika. Nažalost, koliko se god pažnje posvećivalo kontroli dima, staklo je učestalo bilo izloženo stvaranju i taloženju čađe, koja je reducirala vidljivost vatre.

Rt za paljenje otvorene vatre

Dosta je primjera svjetionika u Europi, gdje se nekad u prošlosti koristio ugljen kao gorivo. Stari toranj Skagen, u Danskoj, savršeno je očuvani primjer, ali nije jedini. Takav svjetionik je bio i Falsterbo u Švedskoj, ali i tornjevi North Foreland i Lizard Point u Engleskoj.

Na nekim mjestima su se koristili i posebne drvene poluge, koje su konstruirane da bi svjetioniku dali specifično svojstvo, promjenjivog sjaja. Takva svjetla su se nazivala izmjenjivima, a ti uređaji su korišteni na rtu Spurn Point (ili Spurn Head), u Engleskoj. Nazivali su ih "vipperfyr", ili izmjenična svjetla. Do danas nije očuvana niti jedan primjerak vipperfyr-a, no vjerne replike postoje u pomorskim muzejima, u Danskoj i Švedskoj.

Kako se to nekad radilo...

Svjetlosni izvor obično nastaje prilikom izgaranja nekoliko vrsta goriva. Primjerice, gorivo može biti:

• kruto: ugljen ili drvo
• tekuće: ulja
1. životinjska - npr. kitovo ulje;
2. biljna – laneno, od uljane repice;
3. mineralna ulja, kao npr. parafin
• plin: isparavajuća ulja ili npr. acetilen

U najranija vremena povijesti svjetioničarstva, najvažnija karakteristika svjetlosnog izvora je bila kontinuiranost i neprekidnost tijekom dužeg perioda, zbog čega nikako nije smjelo nedostajati goriva, niti se smjela dopustiti nedjelotvornost svjetioničara, kao ni zamračenje zbog dima ili nečiste opreme. Svjetioničari su bili vrlo zaposleni tijekom svojih dežurstava, osiguravajući dovoljno goriva i održavajući svjetionik čistim i u savršenom radnom redu.

Kako ćemo dalje vidjeti, još jedno svojstvo svjetionika jest održati rotaciju optike i to konstantno, za što je bilo potrebno navijanje satnih mehanizama, koji su održavali tu zadaću u funkciji. Danas, s automatskim sustavima, moderni elektronički sustavi, automatski nadziru kontrolu funkcija svjetlosnog izvora…