Sve što mladi vole

ponedjeljak, 02.07.2007.

¸Mrlja

Samo krvavi otisak tvoga stopala na pločicama kupaonice odaje tvoje postojanje. Samo bjelina zamazana crvenilom odaje da si nekada bio tu, da si disao ove plinove koje mi još uvijek udišemo, a ne znamo da će nas ti isti ugušiti, srušiti, baš kao što su srušili tebe. Ili znamo, ali se bojimo znati da znamo, jer krhko je svako ono znanje koje se bojimo znati. Pa učimo, i mislimo o rupama iz kojih smo izašli, i rupama u koje ćemo, kad - tad, ponovno uletjeti. Bez puno pitanja. Bez razgovora, samo će nas mrak progutati. Ni jedno svjetlo nikada neće moći biti snažno kao onaj mrak. Soba je pusta bila te noći, dok si kao broj u nizu, ležao nepomično. Stotine ljudi su oblijetale tvoje truplo pitajući za tvoje ime, a ni sami ga nisu imali. Soba je bila pusta, prazna, a samo su se neka tjelesa gibala oko stolova na kojima ste ležali. Kao djeca u tvornici igračaka, razgledali su vaše ožiljke, a nikada ni u jednoj sobi nije bilo toliko boli. Možda zavidni, ili prestrašeni, kolutali su očima, pokušavajući prepoznati. Šutio sam. Nisam imao snage objašnjavati ostavštinu koju si ostavio, one otiske. Samo prokleta bjelina, zamazana crvenilom tvoga života, šaptala je ime. Maleno ime, naizgled nebitno i mrtvo. Veliki broj, iza kojeg su se skrila slova, bojeći se istine. Svi tvoji koraci su nestali s tobom, a iza njih je ostala samo mrlja. Malena mrlja, za tebe - velika kao čitav Svemir. Tvoj Svemir je ostao nama, da ga izbrišemo, pa da prodamo sobu u kojoj si finalizirao svoj put. Misliš da si izgubio utrku, pa sam te ja proglasio pobjednikom, bez obzira na one čija si leđa gledao cijelim putem. Ti skeptici, i ti marljivi učenici, koji su se smijali na tvoje riječi i izrugivali tvoje brojeve i pripadajuća im slova, danas nemaju osmjeha, pa suzama pokušavaju pokajati se za sve ono čime su te povrijedili. Zanima me kakav otisak će oni ostaviti na svojim pločicama, ili na tuđim guzicama, u koje će se još mnogo puta htjeti uvući, kako bi pridobili novi "plaćeni vikend".
Sjećam se tvoje omiljene igre, kada bi sjeli na pod i zatvorenih očiju brojali pobjednike koji su prolazili ispred nas. Nikada nismo šutjeli, a sad je došlo vrijeme da jedan od nas zašuti. Mislim da još nije vrijeme da ja začepim svoju ružnu gubicu, jer nisam ostavio ni jednu fleku, ni jednu mrlju na svojim pločicama. Rekao bih - bijelim, ali u mojoj kupaonici su pločice totalno plave. Doduše, imaju nekakve crtice među kojima se nazire svjetlo, ali samo onda kada je ono upaljeno, a to nije često jer se bojim vidjeti svoj odraz u njima. Još nije vrijeme, jer valja zamazati ih. Tada odraz postaje bitno drugačiji. Pa sam odlučio da ću krvariti, koliko god to bude potrebno, samo da ostavim neku smrdljivu mrlju iza sebe, jer kad nestanem, neću imati priliku ponovno "mazati".
Znam koliko si griješio i koliko puta si padao u nered, al hoću da znaš da ništa nije bilo uzalud, jer valja puno puta udariti o' zid, da bi slijedeći ili onaj tamo put, pobjegao od udarca. Neka je boljelo, da nije - nikada ne bi iskrvario i ostavio taj otisak, kojeg ću sad pokušati obrisati ovom rakijom, kojom sam sinoć "raspametio" krvotok. Koliko sam se smijao dok sam gledao tvoje mrtve oči. Nitko ti ih nije zaklopio, pa sam mislio da me još uvijek gledaš, ne znajući da se baš tebi smijem. Kao da si lutka, eto tako si izgledao. Kao onaj lutak iz izloga koji čeka da ga napokon netko pokupi, otkupi, skupi i udomi u smrdljivoj sobi uranjene pubertetlije.
Neka rakije na stolu, prije ću vodom politi te tvoje mrlje, možda i voda ponekad ima učinak rakije. Jeben ti je trag, majstore. Jeben. Sve što si u životu sanjao, sada stoji ispred mene. Leži na podu, cijeli tvoj Svemir, skupljen u malene fleke. Jeben si bio, jeben. Strašna je ta činjenica da sam ja toliko blizu Stvoritelju, da mi je dao ruke i vodu da te izbrišem. Heh! Opet se smijem tebi, čim se sjetim tvojih blesavina, začinjenih sa litrom crvene tekućine. Strašne čorbe od misli si spremao, a danas je vrijeme da sve te recepte spremim na sigurno. Vrijeme je da ih pošaljem u dim, pa nek' ti polete tamo negdje gore - a ti ih onda pripremaj nekim novim jaranima. Ili jaranicama, možda. Te su ti najdraže bile, znam. Svi smo trčali po tim poljima jednom davno, a sad smo nekako stari. Premladi smo da bi se pošalicama izvlačili iz problema, a isto toliko prestari da bi problemima stvarali pošalice. Šalimo se s tobom, glupane!
A prekrasan si bio, bo'me jesi, onog jutra kad si glavom pokušavao upaliti TV. Previše si igrao na kartu samilosti, al nisam mogao odoljeti tvojim pijanstvima i tvojim trijeznim teoremama, koje nikada nisi uspio napisati. Svi tvoji memoari su mrlja. Jebeni su ti memoari, al nema veze. Ja sam uz tebe i sada, ali samo zato što sam ti prijatelj. Bio prijatelj. Više ne mogu to biti jer tebe nema, a i ja sam umoran od prijateljovanja. Priliku ću dati samo onome tko bude zrno pametniji, pa se ogluši na ono što "vjerni psi" urlaju, i uzme stvari u svoje ruke. Valja napraviti, lako je bilo pričati! I oni glasni pričaju, pa ne rade, ali oni jaki - ... ... - rade i šute! Samo je problem što treba biti glasan i jak, ali ne uvijek, a zajebana je granica između ispravnoga i krivoga. Al ajde.. ti nisi ništa radio, samo si pričao, pa te to i ne zanima. Nedostajala ti je jedna molekula zdravog razuma da ostaviš više od dva otiska krvi na podu.
Mrzim one tvoje muzike, one tvoje dosadne poplašene melodije koje si forsirao, ne bi li ih netko još čuo i zavolio, a isto toliko mi i nedostaju svi ti kakofonski proleti u ušima. Pa što ti je bilo, pa si htio biti nesposoban za let? A mogao si toliko toga i toliko visoko ići. Ma...
Kao da je sada bitno.
Samo hoću da znaš jedno. Ti razmisli dobro o tome, a ja ću ti obećati da će tako biti. One ovce koje sam ti ostavio, sada ću povesti u pašu. Dobro ću se brinuti za njih, jer si ih ti, vidim, pošteno izgladnio. To me ljuti, al eto.. Uglavnom, one štale koje nisi uspio do kraja očistiti, sada ću ja urediti i brinuti se da sve bude na svome mjestu, a ovce neće biti gladne. Obećajem. Nikada ih bez razloga neću zaklati, ali ću prodati one koje ne budu mogle dobro trčati za mnom preko livada, zelenih mora kojima ću ih voditi. Jer ne želim biti kao ti, pa se vraćati po one koje zapnu. Valjalo je i na njima zaraditi koji dinar, pa živjeti bolje. Pse, koji budu čuvali ovce neću udarati nogama, ali ću se potruditi da me slušaju. Naravno, oni koji budu zli i pokvareni, dobit će metak. Poklonit' ću im metak, a neću biti kukavica kao ti pa plakati ako me jedan od njih ugrize. Moraju slušati, ako žele jesti. Takav je život i bit' će dok ga god ne prestane biti. Ona brodica, dole u luci, kojom si plovio gledajući zvijezde neće više biti bezciljna. Odsad, s njom se ide lovit riba. Neću da skapam, a neću ni da brodica trune bezveze. Nek' istrune kad više ne bude mogla ići, kao i ja. Treba nanovo lakirati provu i pojačati vesla, jer nikad ne znaš u koju i kakvu lučicu će te odnijeti vjetar. Nisu svi prijatelji prijazni. Nisu ni svi ljudi dobri, pa bi me neki mogli pošteno izbubetat ako im se zamjerim, pa treba imat jaka vesla da me povuku. I samo još jednu stvar ću ti reći. Ja neću ostaviti samo fleke, koje će netko drugi morat' čistiti. Ostavit' ću i neke druge fleke, koje nitko neće željeti oprati. I neće moći, ni smjeti.. Zavezat' ću sve vukove oko njih, da ih čuvaju, a jednu ću nazvati po tebi. Jer ćovjek nije samo mrlja, iako često tako izgleda. Javi se kad uspiješ, a ja sad odo svojim ovcama.
Drž' se i ne daj im tamo da te tlače, valjda si nešto naučio.
Aj

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv