Sve što mladi vole

ponedjeljak, 26.02.2007.

U ČAST SATANU PANONSKOM

KEČER II
(04.06.1960-27.01.1992)

OBDUKCIJA
Ulazim u prostoriju hladnu,
želim vidjet' tebe mrtvu jadnu,
đelat hladnjak ogromni otvara,
preda mnom tvoja grozna pojava.
Tvrda si i poluukočena,
gola potpuno, hladna, ledena,
trbuh ti naduo, puna jesi vode,
voda će suknuti kada te ubode.
Zašto si rano život sebi uzela,
u mutnu rijeku mlada skočila,
ružni su ti unutrašnji organi,
a pušit si ga počela tek od lani.
1985. Kečer II


REGRUTACIJA
I blješte moje oči na cesti
Kučka pička razjapila ralje
misli ih ohola pojesti
Prijeteći krici pasa na uzici
Čuvar štenadi sa programom
u istoj me želi vidjeti ogrlici
Odabir za torturu
Testiranje
Dresiranje
Nauka
Tehnika
Kibernetika
Taktika
18.01.1987. Kečer II

GOZBA
Meso sam
Pojedi me masnog
sa košćicama gospodine
Rasti na mom mesu
žilavom i živom
Ne trebaš vilicu
Ne uzmi nož
Dobro me ubodi
18.10.1987. Kečer II

petak, 23.02.2007.

SLIJEPA KRV

Dolazio je i taj tramvaj, no nije ga vidio, samo je čuo šumove koje su proizvodili vjetrovi ovog oblačnog dana dok su se trljali o' masne prozore plavog vozila. Vjetrovi su u orgazmima sipali suze po njegovim ušima i najavljivali dolazak još jednog broja kojeg on neće vidjeti. Urlali su i stenjali čineći membranu slušnog organa napetom do boli. Svi ti zvukovi su ga boljeli jer ih je volio. Jedina smjernica na putu do voćarne je bio zvuk. Jedini prijatelj u nesreći je bio zvuk. Jedina osoba i jedini nametnik, jedina bakterija i jedini lijek je bio zvuk. Mramorni i prepoznatljivi zvuk. Jedini.
Vjetrovi su prepoznavali rupe i šupljine u predmetima i ljudima, što je traljanje činilo sve napetijim i zanimljivijim, a šumovi sve glasniji i jasniji. Čuo je otvaranje vrata i prekinuo masturbaciju vjetra koji se upravo spremao ući i sjesti na mjesto predviđeno za takve i slične perverzne igrarije ovih suputnika vjere i nade. Sjeda i ne zna.
Nema zvukova koji će reći broj i odredište, stanicu. Još jednu od onih u nizu koju neće vidjeti, ali će mirisati do beskraja svaki atom izlučevina što ih vjetrovi rasprostranjuju po obrazima ljudi koji niču iz mraka. I po masnim staklima u kojima će ogledati još jednu bol mračnog svijeta koji mu je udahnuo nadu za ono što će poslije nazvati životom. Suhe su mu ruke i ljepljive od prljavih ručki koje mora držati da ne bi pao i nestao pred srednjoškolskim udžbenicima koji će padati na današnji dan. I nikada više. Samo danas, tako je odlučio, samo danas će prljati ruke. I nikada više. On se bori i razmišlja, i govori, ali nitko ga ne čuje. Osim vjetrova, koji nemaju razumjevanja ni suosjećanja za njegovu tihu patnju, nitko više ne postoji. On nije skitnica, ali nosi jednaku etiketu na ovratniku starog poderanog kaputa, što mu je žena za godišnjicu braka poklonila. Kaput je prekratak i prljav, u krajnosti izlizan i rasparan. Ali on ga voli, isto kao što voli tu kurvetinu koja mu ga je kupila. Znao je za njene izlete u nepoznate predjele susjedstva, ali i ostalih djelova grada. Mogao je čuti, nije morao vidjeti. Nije mu nitko rekao, no znao je jer savršeno precizno razlikuje kuckanje peta o' pločice hodnika i kuckanje hodnika o' pločice peta. A to je bitna razlika. On joj je kupio te štikle koje redovno padaju preko nekog tuđeg ramena i koje ostaju do jutra parkirane ispred nečijeg kreveta. Miriše s nje te mirise znoja i užitka što su joj neka druga dlakava prsa pružila, ali šuti jer poznaje sebe. Nije igra, nije ni šala.
Osvetit će se on jednog dana, kada promaši stanicu i namiriše njene haltere na nekoj slijedećoj postaji. Kad čuje jecaje uzrokovane primislima o ljubavi i sreći. Kad čuje plač, bol, i prepozna kvocanje njenog zubala koje strepi i drhti od slijedećeg udara povjetarca na njeno međunožje. Kada namiriše vlagu što struji njenim tijelom koje, prepuno celulita i strija - nagomilano čvorovima kružne orjentacije, čini trenutnu ugodu nesretnom vlasniku hotela. To mu je dovoljno. Ne želi vidjeti, i da može vidjeti. Želi patiti i osjećati se stvarno, jer odavno nije. Dižu mu se u tramvaju i pomažu mu da shvati stepenice koje nisu prilagođene za njegove noge. On mrzi sve te ljude, ali ne može bez njih, pa zato misli da dobri ljudi ipak postoje. Ne vara se, oni postoje, ali samo u basnama koje vjetar može ispričati masnim bakterijama bolesti koja se naziva - ljudskost.
Čuje razgovor, pa ustaje u namjeri da krene. Izađe i prepusti mjesto nekome drugome, kome je potrebnije da razmišlja. Vrata mu se otvaraju, no on stoji nepomično i ne želi prići zraku kojeg je osjetio na licu. Vrata se zatvaraju i tramvaj nastavlja. Vozaču smrde noge, a iz usta mu se osjeća sinoćnja večera. Ipak progovara ispod glasa da ga ne čuju nevjerne Tome. Priča sa metalnim štitnikom što se otvara i zatvara svako malo. A štitnik šuti jer je pametan. I zato jer je štitnik.
Osjeća da je odbačen. Pa prigovara zvuku vjetra.
Vjetar ga više ne sluša. Izgubljen je i prestravljen jer konačno osjeća da je sam.
On osjeti nemir.
I prestanu pogledi, baš kao i njegov što je zauvijek zamračio roletne ovome svijetu. Da ne gleda svijet u njegovu dušu koja nije prazna ali se boji promjene. Osjeća pritisak.
Oči mu nikada nisu bile mračnije. Miriše mirise. Miriše ženu. Miriše kurvu. Čuje kuckanje štikle.
Miriše nemir, a nema promjena. Sve i dalje šuti. Ona ga vidi, a on šuti, baš kao i ona jer ona misli da ju on ne vidi. Vara se, on itekako vidi. On itekako poznaje smrad. I mirise, ali sada smrad igra najveću ulogu. Osjeti je.

Ona stoji prestravljena pred slijepim očima svog životnog suputnika koji ne vidi njene suze. Plakala je od orgazma koji ju je pratio sve do tramvajske stanice. U mislima mrak. Prazna slika prepuna bjeline. Ona se krije iza poderanih mrežastih čarapa i crvenog ruža na usnama. Ne boji se jer zna da on ne vidi. I nikada neće vidjeti njen prljavi veš. A zaista je bio prljav, iz dana u dan je bio sve prljaviji i smrdljiviji, sve ogorčenije su njene oči bile. Nije ni sumnjala da ju upravo sada miriše intezivnije nego ikada. Ona spava.
Sada sanja da je ostala u postelji iz koje je ustala. Tada ne bi osjećala ovu grižnju savjesti što je izjeda. U njenom životu ne postoji bol, a ni ona ne postoji u svom životu, ona samo statira i čeka novi čekić da joj zabije čavle u reketarske noge što donose osmjehe i suze. Ovisno o danu. Ona plače kad je sretna, pa je sva u suzama ponudila ruku svom mužu. Da mu pomogne da sjedne.
On odbija, a ona ne može prestati pjevati. Iz nje izlaze svi tonovi ovog svijeta i pjeva kao gavran. Nema jecaja. Izjecala je svoje. Pjesma prestaje. Snažan udarac joj donosi tišinu koju nije željela.

Nepomičan je. Pada na tlo i hvata se za one ručke o kojima ovisi slijedeća postaja koju mora ugrabiti. Odluka je.
Nestale su pomični mirisi. Sad je samo on zarobljen u smradu koji ga baca u trans. Ona se smješka. Tužna je, šuti. Koraci su sve lakši
i bezbolniji.
Oni govore, ali se ne čuju.
Nema promjene.
Nema nove stanice ni bljeska, ni zvuka jer je vjetar prestravljen i šuti. Njegovo trljajuće koturanje po zraku je prestalo. Samo sjeme razliveno po masnim staklima tramvaja ukazuje na zlo. A ono ne postoji jer se razvija iz gladi. A glad je mlada u svakom onom dijelu čovjekova mozga koji poznaje da postoji. Poznaje postojanje i prihvaća sredinu puta kao odmorište. Za njega nema odmorišta, on je na cilju. U obrazu svojih nerazjašnjenih pokreta su suze. Čije su suze. Nepotrebne su i zato šakama udara po "sredozemnoj bakici" što je mirisala na znojne efekte preobražaja u animalni pokret. U pokrete. Udara šakama po zatiljku tih mrežastih čarapa što su poderane otišle iz kreveta. Udara jače i jače, a ona šuti jer se boji da ju ne prepozna. A i ako ju prepozna, kako će znati koja je to stanica njegovog puta u dobrobit bila. I zašto bi šutjela ako ju tuče. On udara, ne boji se sjena oko sebe jer ih ne vidi. Pravi se gluh, a načas i nijem, iako urla na sav glas rečenice koje nemaju smisla i koje nikada nisu napisane u ovom svijetovnom atlasu. Ona stenje, baš kao i one noći prije ovog dana. Ali od boli. Pokreti su razočarani, no jačaju i postaju sve nestvarniji. Nestvarni put do voćarnice ostaje razapet među mislima, pa on udara jače i jače jer zna da sanja. Ne sanja, ali zna. Ne zna, ali sanja i boji se da stvarnost ne bude okrutnija. Finalizira udarac i tako jako njegova pesnica probada trup nesretnog tijela koje je izgubilo dušu na otoku nevjere. Prolijeva se krv po čarapama i miješa se sa sjemenom koje je tu ostalo. Od zraka i vjetra. On ugriza njene obraze i dozvoljava da krv pronađe još jedan put za kraj. Ona se brani rukama, ali noge propadaju dolje niže od tla. Pa urla, ali šuti jer se boji. Njegov štap dimenzira nove oblike. Nema suza, patnja je dovoljna. Međunožje ne priznaje poraz, ali on udara upravo onako kako bi želio kazniti svoje misli. Ona nema oči, njegove šake su ih zdrobile o' lubanju koja se lagano nazirala ispod tankog sloja pudera. Ili kože - svejedno je. Krv ne prestaje postojati među njima.
Nestaju boje.

Osim krvi.
Krv je boja njegove ljubavi.
I ne prestaje. Ne prestaje plakati nad njenim tijelom koje beživotno leži na stepenicama tramvaja pred otvorenim vratima njegove stanice.
On više ne miriše i ne osjeća. On vidi. Preskače tijelo i gazi joj po licu, po glavi. Zubi proizvode zvukove koje nitko više ne čuje...

Samo vjetar još obavlja nuždu na bakterijama.
Ona ne postoji.
On ne poznaje nju.

Slučajnost je pokrenula smrt.
A smrt nikad ne prestaje i ona poznaje tebe.

ponedjeljak, 19.02.2007.

SVEĆENIK i KURVA SLASTIČARSKA

Ona je živjela u jednoj ulici daleko od očiju onog presvijetlog velegrada i onog dimnjaka što je ostalim curama maglio oči. Ona je sve vidjela bistro, nije bilo nejasnoća. Sve je bilo onako kao što treba biti. U njenoj glavi. Čak i rečenice koje su joj donosile jedine sreće - bile su uravnotežene baš onako kao što je to ona htjela - ta kurva slastičarska. Nosila je ona sve oko sebe, pa čak i torbu. Nosila je rogate krvopije oko struka, ali nikada nije plakala. Nije znala plakati. A kada bi plakala, samo bi glumila. Glumila, ona glumica - kurva slastičarska. Svi su je zvali "mala karanfilka" jer je voljela mirisati ruže, ali samo onda kada su u blizini cvali jorgovani, koji su mirisali na karanfile. Njena osjetila su donosila jutra na prozore susjeda i onih koji su željeli biti njeni susjedi. Imala je mačku. Mačka je bila trudna sa mačkom od rođaka. Nije bila incestoidna ta mačka, a ni - kurva slastičarska. Ona je imala sve što su svi drugi oko nje mogli poželjeti, no to nije bilo očima vidljivo, jer ju nitko nikada u stvari nije ni vidio. Nikada. Nju su vidjeli samo onakvu kakva je ona nekada bila. Kad je bila mala. I sad je mala, ali nije niska. Ima pletenice, ali ih ne nosi često jer ju onda prijatelji provociraju. Ne izgleda ona kao Eva Longoria, ni kao Michael Jackson. Ona ne postoji. Da. Ona ne postoji u pravom smislu riječi, ona bi samo željela da postoji. Kurva slastičarska. I postoji, ali samo u očima onih koji njenih kolačića nisu vrijedni, a to su pekari koji su, u večini slučajeva, slani. A ona slatka. Kao šparoge uvaljane u šećer i namazane pekmezom. Ona ima prijatelje koje ne voli, koje mrzi, ali oni nju vole. Samo zato jer je kći. Jer je kći - kurva slastičarska. Ona nije žena, a nije ni djevojčica. Ona je groznica.
Ima slatke obraze, ali oni nisu uvijek tu.
Nisu crveni ti obrazi i više nikada neće biti. Možda i hoće, ali ona to neće znati jer je kupila nove naušnice od bakšiša kojeg je zaradila dok je čistila stepenice ispred "glavne zgrade grada". Ona nema vjeru u Boga, ona nikome ne polaže račune jer zbori s vilama kad je sama, pa joj san nije kao kod drugih medvjedića. Nikome nikada nije dala sebe ni svoje sne. Nosila je rogove po danu, a noći bi joj rasla krila iz zjenica, jer je imala kristalno roze oči. Druga djeca su je se bojala jer joj je brat bio svećenik. Nije bio zao, ali bio je svećenik.
On je radio u jednoj banci i tamo brojao nokte ženama koje su dolazile vraćati svoje obroke u zamjenu za kapljicu maslinova ulja, koje je svećenik uporno otpuhivao sa svojih dlanova. Jer, smetalo mu je sunce. On nije znao za crne rupe u tenisicama, ni za smrad koji je donosio svaki novi oblačni dan. Svećenik je znao prodavati svoje istine za šaku mjesečevih prašnih zrnaca.
Svećenik je jedno jutro, dok je palio svoj auto, zamislio drvo. Nije to drvo bilo ni blizu njega, ali on ga je zamislio. I još je zamislio da je drvo slastičarna. Bio je normalan cijelu godinu, a danas je zamislio drvo. Nije znao kojim putem da krene. A auto je upalio iz prve. Nije mogao prešutiti svoje misli pa je pozvao sestru da mu pomogne. Ona je donijela panadon i amoksicilin koji je on pomirisao i pljunu. Sestra je plakala jer joj je rekao da je kurva. A ona to nije bila. Nije bila ni slastičarka. Čak nije ni sladoled voljela. A on joj je to rekao. Volio je on svoju sestru, no otkad je njena mačka prirodno zanijela, on ju je zamrzio i počeo nazivati pogrdnim imenima čak i onda kada bi mu ona željela pomoći. Udario je stablo i na krošnji naručio šnicle. Jer je zaboravio da je drvo slastičarna. A nije bilo nikoga. Samo on i šnicla. A volio je životinje jesti i gledati kako jedu druge životinje. Kurva slastičarska je plakala na balkonu, a on joj je pokazivao srednji prst i psovao "mačku kurbanjsku šta se jebe okolo". Ona se bacila s balkona, ali je pala na drvo. Ono slastičarsko drvo koje je on bio zamislio. Ali njega nije bilo više tu. On je otišao na posao. Gledao je nokte, a ona je plakala na krošnji listopadnog drveta za vrijeme samog jesenskog proljeća koje je donosilo novo zatišje kišnih dimenzija. Ona nije umrla. Nije još, ali ona to želi jer je ubila crve koji su jeli jabuke ispred kuće, u jednom restoranu gdje je riba najvažniji dio menu-a. Dan danas ona žali za svojim bratom koji je ostao trudan. Ali nije plakala, znala je da dijete nije njegovo, a on je svaki dan bio sve deblji i deblji i deblji...
Onda su oni plakali skupa.
Njemu je bilo žao jer joj je govorio ružne stvari, pa ju je tako, jednom prilikom, nazvao kurvom slastičarskom, a ona je plakala jer je glumila da plače sve ove godine. A on nije imao godine kraj sebe da ih izvadi iz džepa pa da se njima obrani od njene zle kobi. A nije bila zla, samo je htjela da bude. Da postoji. On je ubio njenog psa, a mačku je zadavio golim rukama dok je ona s prijateljicama igrala briškulu u birtiji podno brijega na kojemu se slivao snijeg u potoke krvi i mesnatih stanica. Nije plakala, samo ga je jedne noći zaklala kuhinjskim nožem, ali on nije umro. Krvario je. Cijele noći su ga slušale vrane.
Spasio ga je doktor.
A ona je ubila sebe, pa doktora. A on nije umro, nije ni ona.
Samo su svi plakali. Osim nje.
A doktor je bio peder koji je volio i mačke,
pa je bio ljut na njega, kojega je spasio, no nije ga ubio jer mu se sviđala njegova sestra. Prestao je biti peder, a svaki dan je redovno išao u slastičarnicu spašavati slične ubojice mačaka. Svećenik je kasnije osnovao Emo-Punk bend, gdje je njegova kćer, koju je nedavno rodio, svirala bubnjeve, a njegova sestra i doktor iz slastičarne su bili "back vokali" na pjesmi "Killing my diet in the noon". Svi su sretno živjeli, ali nisu plakali jer su shvatili da su i homoseksualci zapravo - pederi i da zaslužuju sve kao i oni. Nisu homofobi, ali nose majice na kojima piše "U.S.A.". To je ime njegove kćeri.
Nosili su svilu oko ušiju kada bi im slane srdele pobijegle iz broda.
Nisu imali radio i internet su krali od susjeda.
Svećenik je još bio i električar. Često.

nedjelja, 18.02.2007.

L A Ž

Laž je svjesno izrečena neistina ili obmana. Svatko slaže barem jednom u životu, tako tvrde psiholozi. Ponekad ljudi lažu bez određene namjere, pokušavajući se zaštititi od emocionalne boli. Općenito pravilo glasi: gdje je laž, tu je i strah, i to od prijekora, kazne, strah da smo učinili nešto loše i neprimjereno, da ćemo nekome učiniti nešto loše ili da će se nešto okrenuti protiv nas… Laž je povezana i s iluzijom, prijevarom i nesposobnošću podnošenja onoga što nam se događa u životu.
Izgleda da svi lažu, one tete u trgovini Konzuma kad Van se cere u facu i traže osobnu samo zato jer im je dosadno u životu, doktori, svećenici, kraljevi, bogovi, siromasi, bogataši, ljubavnici, prijatelji, supružnici, automehaničari, treneri, sportaši, roditelji, menađeri, intelektualci, znanstvenici i socijolozi. Pederi, kurve i lezbijke, kurvetine, lezbače, perderčine, pa i čak modni kritičari!
Da li je lagao Nikola Tesla? Laže li onaj glas u tramvaju što najavljuje stanice? Lažu taksisti, kondukteri, vlakovođe i školarci.
Osim njih, lažu još i astrolozi, a o meteroolozima da i ne govorim, laže Mirjana Hrga, ali ne i Hloverka Novak. Čini li vam se ponekad da najviše laže Melani Vukmirica, ali vrlo dobro znamo da nikad ne laže Goran Milić. Ili možda laže, ali se to ne primjeti, jer nadalje stoji ovako... primjetiti kad osoba laže možemo:
* Lice: crveni ili jako problijedi, smije se samo usnama, ali ne i očima, čelo se znoji…
* Ponavlja pokrete: dodiruje nos, pokriva usta, često povlači ovratnik bluze…
* Nemirno pokreće noge ili ruke
* Pogled i oči: ima raširene zjenice, suze mu oči, podiže obrve, ne zadržava pogled dugo vremena na očima sugovornika, češće trepće…
* Kontradiktoran je, naljuti se kad ga se mnogo ispituje ili zamoli da nešto ponovi; može čak optužiti drugog da mu ne vjeruje
* Ton glasa: govori višim ili oštrijim tonom nego inače, zbog nervoze, priča brže nego inače
* Ne ponaša se prirodno; njegovi pokreti djeluju neiskreno, kontrolira ili pretjerano naglašava iz straha da će ga nervoza odati
* Govor je prepun stanki: treba više vremena da smisli laž nego da se nečega prisjeti

srijeda, 14.02.2007.

V A L E E E N N E E E N T I N A A A A A A O O O V V O O

Oćete ići u kino?
Pa ćete jest' kokice iz iste one...
Pa ćeš je vodit na sok.
Ili poklonit licitarsko srce?
A oćete se poljubit usta?
Ili samo u obraz...

PA VALENTINOVO JE; JEBEN MU.. DAJ ČOVIKU ŽENO BOŽIJA...
NIJE NI NJEMU LAKO::::.... DAJ MU VIŠE:...::::.. TEŠKA MU JAJA
POSTALA:::... DAJ MU TU košaricu

ponedjeljak, 12.02.2007.

bosanac

četvrtak, 08.02.2007.

VITALNI ORGANI

Bubrig, ali samo kad ti je zadnji
pa vi recite

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv