sveci
srijeda, 28.03.2007.
Sveta misa
Anja, sestro, evo.
Mislim da nije slučajnost što sam na ovaj tekst naišao jučer.
Samo ću ga prepisati ovdje.
"Sveta se misa sastoji od pet djelova, pet "dvorana" koje se redaju jedna za drugom. U sv. misi mogu se promatrati koraci iz Očenaša: obratiti se Ocu, priznati grijehe, oprostiti, odreći se, prihvatiti sve što od Boga dolazi, čitav križ. Sve što se u misi događa tu je zato da nas dovede do Boga. Misa stvara Crkvu, ona je srce, središte Crkve. Po misi Crkva postaje Crkvom. Iz euharistije izviru svi drugi sakramenti. To znači da bez mise nema krštenja. Kad katolici slave misu, ne čine to zbog sebe, nego i za sve one koji to ne mogu. Misa je novi savez s Bogom.
Misa je smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Ona je njegovo tijelo koje se predaje za nas i za cijeli svijet i krv koja se prolijeva za oproštenje grijeha vjernih, cijeloga svijeta, svih ljudi.
1. Ulazimo u prvu dvoranu i gledajući Boga počinjemo: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Priznajemo svoje grijehe i molimo jedni za druge. Ovu Jakovljevu "tabletu" uzimamo kao molitvu liječenja, jer kažemo: I vas braćo i sestre, da se molite za me Gospodinu Bogu našemu. Nakon što smo priznali grijehe trebamo moliti jedni za druge. A sv. Jakov kaže "Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite." (Jak 5, 16). Tako se u početku euharistije oslobađamo od grijeha i liječimo rane i bolesti. Poslije toga smo zdravi i slobodni da bismo susreli Boga, da bismo ga slavili i častili. U toj prvoj dvorani svećenik može po mogućnosti izmoliti i posebnu molitvu otklinjanja. Prva dvorana završava molivom dana (zbornom).
2. Potom uđemo u drugom dvoranu. Tamo nam Isus Krist govori po tekstovima Svetoga pisma na usta čitača. Još živimo u gijrhu, napastima i pod jarmom zakona, ali smo u isto vrijeme već u novom svijetu. U čitanjima iz Staroga zavjeta govori nam Bog što je još u nama staro, a tada nam u Novom zavjetu donosi Radosnu vijest što možemo biti. Ano ne možeš prihvatiti Božju riječ, ne možeš ni euharistiju. Vjera dolazi po riječi. Tek kada te pogodi, takne riječ Božja, možeš moliti molitvu vjernih. U toj molitvi, koju mole i laici, može te osjeniti sila Duha Svetoga (Fiat-neka mi bude po tvojoj Riječi). Druga dvorana završava molitvom vjernika. Između propovjedi i molitve vjernika izričeš svoje Vjerovanje, svoj DA Božjoj riječi. U vjerovanju je sadržano cijelo Evanđelje.
3. U trećoj dvorani Isus ti prikazuje stol i kaže: "Molim te, uzmi sad sve što imaš, sve što predstavlja tvoj život, sve ću sada otkupiti, tebe i sve što mi prikazuješ, čega se odirčeš, sve će biti od Boga primljeno na oltaru." Ako ti je nešto važnije od Boga, ako mu to ne predaš, ako imaš nekog idoal kojeg mu ne želiš dati, Bog to neće primiti. To ostaje na Zemlji, ne dolazi na nebo. Svi laici mogu prikazati sve što čine, svu svoju službu mogu prinijeti na oltar. Tako sve to oduzimamo zlu iz ruke i odnosimo Kristu. "Da bi naša i vaša žrtva bila Bogu ugodna - molimo." To znači: "Bože, pogledaj na nas i pokaži mi te tri dvorane. Svojom milošću učini ih nama razumljivim, očisti naše srce da vidimo jesmo li ti zaista donijeli ono najbolje i najvažnije. Pomozi nam da živimo sv. misu." Treća dvorana završava darovnom molitvom. A onda u četvrtu dvoranu.
4. Pošto svmo Bogu prdali sav svoj život, molimo Duha Svetoga za pretvorbu darova kruha i vida. To je najmističnija i najvažnija dvorana. Tu mi ne možemo više ništa učiniti. Tu sve čini Bog. "Gospodin s vama, gore srca, dostojno je i pravedno zahvaljivati Gospodinu." Na početku svo dopustili Bogu da nas oslobodi grijeha, da nam izliječi rane da možemo zahvaljivati i primiri njegove darove od njega koji je Sveti i Dobru (Sanctus). Kad svećenik položi ruke na darove, radi se o dvije stvari: sakramentalnom polaganju ruku i molitvi za izlijev Duha. Darovi se pretvaraju u tijelo i krv Isusovu. Molitve ne izrečemo više mi, nego molimo riječima Evanđelja. Isus govori: "Ovo je moje tijelo" - i po tome znamo da kruh zaista postaje tijelo Kristovo. U svima se nama sad događa na oltaru, a događa se za sve ljude svijeta da budu izliječeni. "Ovo je kalež moje krvi, koja se za vas i za sve ljude prolijeva za oproštenje grijeha." Nitko ne smije biti izgubljen, a sve što je izgubljeno sada je spašeno. Ovdje treba ostati trenutak u klanjanju. "Tovju smrt, Gospodine navještamo, tvoje uskrsnuće slavimo..." To znači: skršena je moć đavla, grijeha i smrti. Sad živimo u potpunosti. Kruh i vino postaje tijelo i krv Kristova, prisutni kršćani postaju Tijelo Kristovo - Crkva. Kad Crkva ne bi imala euharistije, ne bi bila Crkva, nego crkvena zajednica. Oni kršćani koji nemaju euharistije, žive od euharistije koja se slavi kod nas i tako su s nama povezani u misi. Četvrta dvorana završava: "Po Kristu, s Kristom i u Kristu."
5. Sada smo, dakle, preporođeni, novorođena djeca Božja, i zato možemo moliti Oca - "Oče naš". Pošto svmo mu predali svoj život, može nam on predati sebe. Molimo njega, Jaganjca Božjeg, da nam dadne svoju poniznost i pokornosti, molimo ga da nam oduzme naše grijehe i da nam svoj mir kako bismo bili dostojni primiti njegove darove. Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta...". To se zbiva u misi koju slavimao za sve čovječanstvo, za zajedništvo anđela i arkanđela. "Gospodine, reci samo riječ i ozdravit će duša moja..." Dakle, duša će naša biti ne samo slobodna i čista, nego i zdrava. Nismo zdravi ako ne možemo povjerovati Bogu da nas ljbi, ako bježimo od njega i ako ga se bojimo. Pokazujemo mu svoju nevjeru, svoje rane i stavljamo sve to pred njega u pričesti. Kada svmo primili pričest, posve smo povezani s njim, sve mu možemo reći, sve povjeriti, za sve zahvaliti. Sad smo svetohranište, pokaznica. Nosimo ga u sebi u svijet, drugima, da bismo posvetili cijeli svijet. "Idite u miru!""
Koliko samo treba zaživjeti misu, da bi pogledao gore i mogao vidjeti Isusa.
Ne mogu reći koliko je mene sv. misa iz temelja promijenila.
Jednom, još dok sam bio klinac-ministrant (dakle misa je bila: otići, biti i izdurati i vratiti se), za vrijeme mise, baš za vrijeme posvete kruha i vina (mislim da je velečasni baš bio podignuo kalež), ne znam ni sam odakle, došla je u moju nutrinu nekakva velika sila. Ne mogu to uopće opisati. Samo sam osjetio da trebam početi plakati. I počeo sam. Plakao sam, tako, klečeći, nekoliko metara od Isusova tijela i krvi, dok su svi ministranti koji su klečali pored mene zurili u mene.
Sada vidim da je to bio tek predokus Božjeg milosrđa kojeg je namejravao usaditi u mene. I to kroz sv. misu, kroz pričest, a da ni sam nisam bio svjestan toga.
U osmom razredu osnove (i djelu sedmog) upao sam u (sada, sa distance gledajući) nutarnju depresiju. Ništa na svijetu nije bilo sigurno. Sve sam promatrao kao bijedno i dvoličo, ništavno i suho.
Jedino svijetlo moga života bio je Gospodin. Gospodin koji me k sebi sve više privlačio upravo kroz pričest, sve dok se nisam našao u Njegovom naručju i duboko zaplakao, što od moje slijepoće, što od sreće.
Mislim da si i sama mogla vidjeti koliko sam se mijenjao kroz ovo razdoblje koje me (bolje) poznaješ.
To je hod od duhova Apsurda do planina Vjere.
To je hod kroz ogromnu milost Isusova tijela i krvi, kroz milost sv. mise, kroz milost Crkve, Tijela i Krvi Kristove.
utorak, 20.03.2007.
Dva iz Međugorja
Evo, napokon sam stigao do toga da objavim novi post.
Htio sam napisati nešto o sluzi Božjem Petru Barbariću, no jedna mi je prijateljica ispričala nešto što sam osjetio da moram objaviti.
Dakle, jedna žena koja je bolovala od začepljenih vena (ili nešto tako, nisam toliko upućen u medicinsku prošlost), koju su doktori već sa potpunom sigurnošću otpisali, skupivši zadnje snage otišla je u Međugorje. Tamo je stala pred brdom ukazanja i ne znam odakle izvukla snagu, izula se, te se krenula uspinjati. Nakon nekog vremena posegnula je za tabletama koje je nosila, jer je morala svakih nekoliko sati uzimati po šaku kojekakvih tableta. U tom trenutku čula je glas: "Dijete moje, ne treba ti to. Ti si ozdravila."
Ostala je, naravno zbunjena. No, povjerovala je glasu kojeg je čula i nastavila sa svojim bosonogim usponom.
Kada se vratila u svoju sobu počela je razmišljati. Mislila je da joj se možda pričinjavalo ili da je sama umislila onaj glas. Posegnula je opet za onim tabletama, kada joj se opet javio glas: "Ali dijete moje, to ti ne treba. Ti si ozdravila!"
Kada je otišla na liječnički pregled, tim stručnjaka je utvrdio da je njezino stanje sasvim normalno. Nije bilo ni traga nikakvom začepljenu.
Tako je ona stojala u liječničkoj ordinaciji pred šačicom zbunjenih lica.
"Pa, gospođo, što ste vi radili?"
Ona je samo odvratila: "Moja Gospa me izliječila."
Neki su se liječnici počeli podsmijehivati, dok su neki međusobno dobacivali skeptične poglede koji su trebali značiti nešto poput: ma daaajjj!
U tom trenutku, iz hodnika, koji je bio zvučno potpuno izoliran od ordinacije, je ušla časna sestra, sjela pokraj ozdravljenice i rekla:
"Dijete, ja ti vjerujem."
Jedan čovjek koji je bio teški bogopsovač otišao je jednom prilikom u Međugorje. Tamo je na ispovijed dospio kod nekog karizmatika svećenika.
Ušao je u ispovijedaonicu, kleknuo i pogledao svećenika.
Ovaj mu je pogled odvratio i stao mu govoriti o njegovom životu. Govorio mu je o tome kako je on bio u ratu i sl... Stvari koje bi samo sam taj čovjek mogao znati.
Prvo je zaplakao, te nakon toga se potpuno povjerio tom svećeniku i rekao za taj grijeh bogopsovanja koji ga toliko muči.
On mu je na to odvratio: "Ti si svoj grijeh naslijedio. Ako želiš, možeš se toga riješiti. Trebaš ili moliti za unutarnje ozdravljenje svoje obitelji ili se moraš maknuti od njih."
Naravno, on je izabrao prvu alternativu.
Nakon ne znam koliko vremena molitve za unutarnje iscijeljenje počela su se događati čudesna obraćenja u njegovoj obitelji.
Sam on se potpuno riješio svoga grijeha, a njegovi najbliži, uključujući njegova brata, koji od krizme nije išao u crkvu, su doživjeli duhovni preokret i započeli živjeti pravim kršćanskim životom.
Eto.
Zaista, divna je milost Gospodinova.
Pozdrav u Kristu!
četvrtak, 08.03.2007.
sv. Ivan od Boga
Evo, danas je i blagdan ovoga Kristova svjedoka u životnoj poniznosti i služenju drugima.
Sv. Ivan od Boga je u Granadi otvorio jedan.. hospital, ako se to tako može nazvati. To je više nalikovalo na drvenu stračaru, koju je od svoje ušteđevine kupio, i u njoj je udomio sve beskućnike i siromahe koji bi mu došli.
No, njegova velikodušnost nije bila, blago rečeno, necijenjena.
Jednom prilikom, neki je beskućnik, bijesan zato što nije bilo više hrane (sv. Ivan je ulicama prosio hranu i milostinju i onda bi sve to donosio siromasima), pljunuo svome skrbniku i lice i ošamario ga. Sv. Ivan mu je mirno rekao: "Učini to još jednom, na gradskom trgu, i dati ću ti deset dukata."
Kada mu je na prag došao gubavac, koga su arapi protjerali iz svoje zajednice zato što je bio nečist, sv. Ivan ga je primio u svoj sobičak, gdje mu je dao prebivati u njegovom krevetu, te ga je njegovao i ublažavao mu boli do njegove smrti. I guba se nije pernijela na njega, premda je sv. Ivan u tom istom krevetu kasnije spavao.
U to vrijeme su u slamovima Granade živjeli maurski protjeranici koji se nisu htjeli preobratiti na kršćanstvo. Oni su zbilja živjeli u najvećoj mogućoj bijedi. Unatoč izričitim zakonskim zabranama, sv. Ivan je i tamo išao i njegovao tamošnje bolesnike.
Tako je, prolazeći jednom ulicom u maurskom djelu grada, naišao na polumrtvog starca koji, zbog ondašnjeg zakona, nije smio napuštati svoj geto, a ovdije mu nitko nije prilazio niti pomagao.
Sv. Ivan ga je naprtio na svoja leđa, te ga je odnio u svoje udomilište, gdje su ga oni koji za koje se skrbio ponovo pljuvali zato što je doveo muslimana među njih. On se na te pogrde nije obazirao, te je na sebe preuzeo skrb za tog starca, što mu je kasnije donijelo probleme sa ondašnjim vlastima. Kada ga je, tako, jedan svećenik pitao kako je to mogao napraviti, on mu je jednostavno odgovorio:
"Što bi Isus napravio da je vidio takvog bijednog čovjeka kako leži na ulici? Kako bih mogao postupiti drugačije?"
Nasljednici života sv. Ivana uzeli su na sebe ime Milosrdna braća, te njihov red je i danas aktivan.
Nedavno su otvorili psihičku bolnicu za ljude s ptsp-om u Hrvatskoj.
subota, 03.03.2007.
Sveci današnje Crkve
Dok sam bio u bolnici (hvala Gospodinu) imao sam vremena više čitati i kontemplirati, što me revitaliziralo, jer sam osjećao da bi mi takav "duhovni odmor" dobro došao.
Zahvatio sam nekoliko knjiga, među kojima su i knjige oca Jamesa Manjackala - "Eureka", te sam stigao dovršiti "Uđite u korablju". Uz njih pročitao sam i knjigu oca Emiliana Tardifa - "Isus me je učinio svjedokom".
Ono što me toliko zapalilo i dalo mi poleta jeste djelovanje ovih dvaju ljudi, propovjednika i karizmatika; živih Kristovih svjedoka u najvećem žaru Duha Svetoga.
No, ne samo oni. Cijela karizmatska obnova. Koliko samo to nevjerojatno mora zvučati - govor i molitva u jezicima, ozdravljenja, darovi proroštva, darovi spoznaje... Baš kao da je oživljena prvotna Crkva, koja u zaletu Duha Svetoga spuštenog na pedesetnicu neumorno propovijeda Božju ljubav.
Kao plod molitve Ivana XXIII za ponovo spuštanje Duha Svetoga na Crkvu, rijeke žive Vode ponovo su potekle, te su zapalile gotovo sve dijelove svijeta. Ponovo, po djelovanju Duha Svetoga, ustaju ljudi koji sve predaju u probijene ruke uskrsloga Krista, te žive samo za naviještanje Njegove riječi.
Takvi ljudi su otac James i otac Emilian. Takvi ljudi su fra Zvjezdan fra Ivo.
No, iznad svega, takav je Duh Sveti.
