TEHNIČKI...70-te...LIKOVNI, GLAZBENI...
E, danas doktoriramo tehnički...mislim, predmet - samo ovakav...tehničko crtanje, materijali, tehničke tvorevine, simboli i kotiranje u graditeljstvu..SIMBOLI I KOTIRANJE U GRADITELJSTVU????
Ma, što je to??
Građevinski fakultet ili osnovna škola???
Koji im je??
Kako pomoći djetetu kad ni naslov ne mogu zapamtit??
Ma? Tko je meni pomagao?? Pa nije bilo ni potrebno!!
(TRI puta sam išla gledati naslove cjelina, op.ur.)
RETRO.......
A kad sam ja....blablabla...da, baš onda, u prošlom stoljeću, ili dok je Bog hodao po zemlji...išla u školu, naš razrednik, profesor tehničkog (odgoja?), profesor Tomislav Tomac (jupiii! nisam skroz zakrečila!!) , radio je u kudikamo kulturnijim uvjetima nego ovi danas...prokleto mračno doba, da.
Imali smo prekrasan praktikum, sa klupama primjerenim radu, a ne statičnoj nastavi, pokraj razreda bile su dvije prostorije, tamna komora sa doslovno svim pripadajućim sadržajem, i mala alatnica sa, također, svime što je bilo potrebno...Na svakoj klupi bio je škrip, mali doduše, ali pravi...
Imali smo uvijek blok sat, oni koji su imali sluha i njuha, zbilja su mogli svašta naučiti i napraviti...nikakve knjige, tlačenja, terminologija koju ni mnogi odrasli ljudi ne razumiju....UOPĆE NE RAZUMIJEM ČEMU TO??
Jer, ako dijete ima afiniteta za tehniku, ma pokazat će ga ono makar živio u zadnjoj zabiti ovoga svijeta (Tesla?), a ovo...ova knjiga, udžbenik...ma..ništa.
Opet sam skrenula....i sa teme, između ostalog...
Dakle, moj najveći uspjeh bila je lemilica...dali su nam nekakav tranzistor (?? još ni danas nisam sigurna što je to trebalo značiti, jer meni je tranzistor bio izvor glazbe, a ne neka pločica...), sa bezbroj sivih točkica, koje je trebalo lemiti i prespajati...prije toga se čovjek doslovce ubi da mi objasni što je strujni krug - ali kako stvari i danas stoje - to je za mene totalna, posvemašnja apstrakcija...
Na koncu, ako krepa osigurač od nekih ampera, znam koji kamo ide i koje jačine...ako krepa žarulja, i to znam, gle vraga!...ako krepa bojler, zovem lika koji se kuži u to...mora i on zaradit nešto...a osim toga, što je sigurno - sigurno je...struja je opasna po život
Dakle, imali smo blok sat...
Danas ovi imaju jedan sat tjedno, kao i glazbenog i likovnog.
Za taj sat, koji NIKADA ne može trajati 45 minuta, jer nema teoretske šanse za to - moraju ugurat u glavu, htjeli - ne htjeli, gore navedene naslove...pa doći kući svojoj jedinoj i to sve razraditi, nije bitno što ku....fera ne razumiju, a još manje je bitno što imaju majke koje su totalni tudumi po pitanju tehnike...
Divno.
Idemo dalje.Hvala!!
U ostalom...visokogradnja i niskogradnja...materijali...namjena materijala...pa, ljudi, dođe mi da plačem!!!
A nigdje ne piše kako da prepozna jel' građevina sfušana, napravljena sa 20% predviđenog materijala ili manje..
Što to rade toj djeci? Ma, nisam pobornik javašluka i pretvaranja djeteta u ljenjivca....niti od onih koji se bune samo zato da bi bili protiv...
Ali ovi što stvaraju programe i pišu udžbenike...pa zar su zaboravili period kada su bili djeca? I to da im neke stvari jednostavno nisu bile jasne...a nisu ni danas?
Zadavit ćemo djecu u hrpi bespotrebnih činjenica i informacija, a ono što je bitno, danas jako bitno, e, toga nema nigdje...od šume se ne vidi stablo.
***
Likovni. Udžbenik. Popriličan udžbenik. I velika mapa. Likovna.
I jedan sat tjedno.
Po istom principu kao i tehnički.
Ma, daj , molim te...teorija i praksa (samoup...ops!!). Nema šanse. Nit' će naučiti teoriju, jer mu je to nešto što mu nije nigdje dostupno u poplavi slika i informacija, nit' će napravit rad.
Možda sam sklerozna, ali nekada, onda...također smo imali blok sat iz likovnog...isto tako prekrasan praktikum, nismo morali kupovati ni ugljen, ni linoleum za linorez, niti boje za isti, prokleto mračno vrijeme....niti nožiće, niti ništa što je iziskivalo dodatni trošak i nije spadalo u osnovnu opremu...Bože, u kojem smo mi mraku živjeli, strašno nešto...
U praktikumu su klupe bile poredane tako da smo svi gledali jedni druge, mogli smo razgovarati, imali smo akademsku slikaricu za nastavnicu, prof. Branku Marčetu...osim obavezne nastave, rado smo dolazili i na slobodne aktivnosti, cijela škola bila je puna radova, pa i od gline, zavjesa koje smo sređivali, više-manje uspješno, batik tehnikom...
Glazbeni...jedan sat tjedno.
I opet knjiga. I pripadajući CD. Neka mi Bog, blog, a i vi mi oprostite, ali ono što je na tom CD-u, ne bih ni ja, veliki zaljubljenik u sve vrste glazbe (cajke nisu glazba!), imala strpljenja slušati...k'o da su se trudili zagorčat djeci život, taj jedan sat tjedno eto, baš time...
OK...mi smo imali predivan veliki razred za glazbeni...sa stolicama, bez klupa, sa onim naslonom za ruku, ili za pisanje u kajdanku..i kontrolnog, naravno.
Iza nas bile su stepenice, one, onakve, za zbor....ah, ne znam kako se to stručno zove, sram me bilo...Pa smo ponedjeljkom od 5 do 7 obavezno svi koji su imali sluha morali dolaziti na probe zbora...i predstavljali školu. Vodile su nas dvije profesorice, prof. Dubravec i prof. Hrabrić...Ona znanja koja smo tada stekli iz glazbenog, i danas su u glavama...sistematski, točno onoliko koliko je primjereno djetetu osnovnoškolske dobi, a izvrstan temelj za nekoga tko ima afiniteta da postigne nešto više...bio je tu Elvis Stanić, Damir Martinović Mrle, još neka imena koja se anonimno i dalje uspješno bave glazbom...
Nismo imali OVAKAV udžbenik.
Niti CD.
Imali smo pianino koji se koristio.
I ploču sa crtovljem.
On je neki dan došao sa sevdalinkom..."Žute dunje".
Lani su preslušavali "Queen"...
Bit će nešto od njih...
A u opasci kod predmeta vjeronauk, piše doslovce: "Neprestano ispušta neartikulirane zvukove!"
I tako dva sata tjedno.
**********
E, a imali smo mi i domaćinstvo. I štednjake i pećnice i ormare pristojno opskrbljene materijalom (ne za visokogradnju).I kuhali smo. I naučili smo čemu služi veš i zašto je baš od pamuka. I da poprečne crte na odjeći proširuju figuru...one uzdužne stanjuju.
I još mnogo korisnih stvari.
I marenda nam je bila odlična.
Nije bilo hladnog bolonjeza i polukuhane pašte bez soli u 9 i 35 ujutro...niti pizze odstajale u nekom limu nešto vremena...niti hrenovki i uvelog pomesfritesa...niti krafni napitih užeglim uljem...
Kad smo imali "dječju radost", onda je u podlozi bio pravi maslac, a ne nešto drugo.Danas nema niti "dječje radosti", niti dječje radosti.
Bože, mračnoga li vremena...
Na hrvatskom je bila opet druga priča...klupe sa responderima, ono, k'o kad publika glasa na "Milijunašu"...i profesoricu koja nas je dikcijom i svojom ljubavlju prema jeziku, opismenila. Prof. Antonija Žunić, ni nju neću nikada zaboravit...a jedva nešto starija od nas...
Kemija i fizika, kabineti sa klupama posloženima u četverokut, tako da su profesori mogli opite prikazivati svima...i bilo je i epruveta i lakmus-papira i svega...i modre galice...neki dan, žali mi se Dorina učiteljica da ne može dobiti ni papir za fotokopiranje, a kamo li bilo što drugo, što nastava iziskuje...
Neću o mračnom dobu naše mladosti...
Tjelesni?
Dvorana za sva sportska natjecanja. Sa doslovce svime što si mogao poželjeti. Sva sreća, jer vjerovatno i danas to koriste djeca ondašnje djece...a sigurno će i unuci...
Jedno ne razumijem.
Imali smo nastavu po 5,6 sati svaki dan, u višim razredima. Poslijepodneva smo provodili na raznim aktivnostima, prve pomoći, zborovi, likovne sekcije, glazbene, dramske grupe...subotom smo imali nastavu svaki drugi tjedan...i nitko se nikada nije bunio, svi smo sve stizali...Ni roditelji nisu šizili, da jesu, već bih ja to bila čula...
7. i 8. razredi imali su subotom kasno popodne organiziran disco, puštali su nam modernu glazbu, razrednice su pravile kolače i torte torta od ananasa sa šlagom, to neću nikada zaboraviti!), ma bilo nam je super!
Ne kažem da nismo imali problematikusa, uvijek ih je bilo i bit će ih, ali nismo bili ovoliko nabrijani, nismo bili ovoliko - s jedne strane, kao, zaštićeni, a s druge gnjavljeni bezvezarijama...uza sve obaveze, kojih je bilo bar 50% više nego danas, osjećali smo se dvostruko više od toga neopterećeni.
(Baš mi je kristalno jasna ova zadnja rečenica, ali neka..)
Eto...'bemti tehnički, vidi kud me odveo...u neke 70-te...jugonostalgičarka jedna...
*******
Samo mala zanimljivost...moji nećaci pohađaju školu u auslandu, u Deutschlandu, od prvoga dana. Mi se, kao, služimo ti i tamo njihovim modelima i idejama u školstvu. Mada, kaže moja seka, ni kod njih nije stvar idealna...međutim, ima nešto. Svi satovi nastave, bar u toj školi, blok su satovi. Što se pokazalo puno boljim, puno lakšim. Jer ne moraju učiti pet predmeta dnevno, nego tri...ne moraju trpati pet raznih područja u glavu, nego tri dnevno...
I....bacite oko na blogove naše djece...ima ih puno, savršeno su dizajnirani, djeca su očito informatički dobro potkovana...OK...ali, brate mili, što su nepismeni, to je strašno...I jesu nepismeni, neka mi nitko ne kaže da nisu, da je to samo piskaranje po blogu...nije..jer kada jednom nešto naučiš, onda to automatski koristiš u svim prilikama. Ije i je...ć i č...i ostalo, superosnovno...Eto. Mislim da je i to jedan veliki pokazatelj uspješnosti našega školstva.
Dođe u 6. razred, pa se ustanovi da više od pola razreda ne zna rastavljati riječi na slogove, da ne znaju koristiti veliko i malo slovo, pa čak ni u vlastitim imenicama...e, pa živjeli!!
Idemo dalje. Hvala!!
***********************
Ništa...idem (dalje!) vidjeti kako napreduje visokogradnja...i niskogradnja.
Ha, možda lumen shvati nešto, pa u doglednoj budućnosti krene u građevinu...vidiš malo, kako sam nepametna, pa građevina je danas tako jedan unosan posao....
****
Bože, sačuvaj me ovakvih postova
|
